Prema zapadu, nedaleko od Ceravačkog polja, teče Klokot, koji je po jednima potok, a po drugima rijeka. Uz njega se prostiru njive. Omađijan kraj, pitom, s rodama u šašu. Tjerao ju je da misli na najstarija vremena, na brata. Tu je uvijek bila na rubu da se složi s njim oko tvrdnje daje bihaćka kotlina u stvari krater nastao udarom meteora prije miliona godina. Nedžad se nada da će jednog dana biti pronađen uzorak nebeskog tijela kao dokaz njegove teorije. Zasad je sve na čekanju. Ipak, ako se s tih livada osmotre brda i zaravni podno Plješevice, dobija se neka izokrenuta perspektiva i stvarno izgleda kao da se grad smjestio u jami koju je izrovala užarena lopta iz svemira.
Područjem oko Klokota krivudale su razne staze, pa je uvijek mogla isplanirati neku novu rutu za džoging. Izbor putanja se povećavao ako bi produžila do obližnjih brežuljaka, pri čemu je pazila da se previše ne približi Kapeli. Zahvaljujući raznovrsnosti dionica, četrdeset minuta znojenja začas bi proteklo. Ti predjeli su očigledno bili pogodni za rekreaciju, međutim malokad je viđala nekog drugog da tuda trči. Jedina ljudska bića što ih je taj dan primijetila tokom džoginga bila su dvojica muškaraca s druge strane Klokota. Spašavali su kravu. Po svoj prilici, životinja se skljokala niz strmu obalu, visoku dva-tri metra. Ležala je napola u vodi, napola u blatu, nepomična. Ponekad bi muknula, ali nekako nezainteresirano. Vezali su je debelim konopcima koje su zakačili za traktor. Stali su je izvlačiti na njivu. Jedan od dvojice ju je gurao odozdo i usmjeravao, u ribarskim čizmama, sav blatnjav. Ne mogavši više gledati patnju, Rejhana nastavi trčati.
Iste noći, iz sna ju je trgnulo tuljenje, tako prodorno da se prepala i iskočila iz kreveta. Kao da su se zajednički oglasili vikinški rog, didžeridu i brodska sirena. Zidovi su vibrirali i činilo se da će zgrada uskoro poletjeti. Kroz nekoliko časaka, zvuk se malo stišao, ali je i dalje parao tišinu u koju je utonulo naselje. Početni strah se povukao i Rejhana sjede na rub kreveta. Držala je dlanove na golim koljenima sve dok nisu počeli da klize od znoja. Zavijanje je najzad prestalo uz šum okeanskih valova. Ona, međutim, više nije mogla da zaspi. Čaršaf na kojem je ležala se zgužvao, njegovi nabori su otvrdnuli i na nekim mjestima se pregrijali žuljajući je po stomaku. Snabdjevena cigaretom i upaljačem, otišla je na balkon. Veša nije bilo na štriku – trebalo mu je nekoliko sati da se osuši i poskidan je još prije večeri. Iznenadila se kad je tu primijetila mutnu priliku: majka u spavaćici. Glas u kojem se nazirao lak smijeh upitao je kćerku:
“I tebe je probudilo?”
Rejhana samo otpuhnu.
“Nekom od komšija se pokvario vodokotlić”, nastavi Šemsa. “Nema šta drugo biti. Onaj starac odozdo, sve mu je u stanu razvaljeno. Zapušten, samac. Mokri sto puta u sat vremena. Pustio vodu, mehanizam zaribao. Neispravan ventil.”
“Buka nije dolazila odozdo, mama, već odozgo, hiljadu posto.”
Bijela uspravna elipsa po imenu Šemsa dade se u osmatranje okoline. Rejhana pripali cigaretu. Vazduh nije bio sparan kao proteklo popodne, svaki udisaj sadržavao je aromu livadskih biljaka natopljenih rosom, cvijeća posađenog ispred zgrada. Plave i sive nijanse bojale su noć.
Šapućući zavjerenički, Šemsa je pozva da priđe bliže i pokaza joj ka prizemlju zgrade preko puta.
“Zina i onaj njen… Ahmed, mislim”, reče.
Pošto nije mogla raspoznati ništa osim njihovih obrisa, Rejhana pohita u kupatilo. Stavivši kontaktne leće, vrati se na osmatračnicu.
“Opa, Šemsice, zato se ti ne mičeš s balkona. Pa oni… koliko imaju godina?”
“Po pedeset minimalno.”
“Odvratno. Zapravo, super. To ti je strast. Tropicana. Afrika i Bosna.”
Par se grlio kraj poluotvorenih vrata terase. Pokreti dvaju krupnih tijela bili su spori, jedino su se glave živahno gibale prateći preplitanje jezika. Komšija je trljao ženu po struku, a ona je zavukla jednu šaku u stražnji džep njegovih hlača dok ga je drugom milovala po kosi.
“Baš ga je ščepala.”
“Pogledaj kako su se skockali”, primijeti Šemsa. “Košulja, kravata… uska suknja, svečani komplet… Ovi su se negdje cijelu noć provodili.”
“Mami, trebala bi i ti sebi naći jednog ovakvog. Da ga obradiš.”
“Prvo ću malo da odspavam.” Pošla je unutra, ali je kćerka zaustavi riječima:
“Stani. Nemamo vremena za čekanje. Sad ću ga ja dozvati.” Pognuta, iskeženih zuba, prišunjala se ogradi grabeći rukama kao Nosferatu kad prilazi žrtvi. Zatim je gurnula dva prsta u usta i ispustila dug, oštar zvižduk koji je fijuknuo između zgrada oko pustog trga. Čučnula je i iskrala se s balkona, za Šemsom, koja je već utekla u dnevnu sobu. Tu su se smijale u polumraku i jele keks s džemom od smokve. Poveo se mali noćni razgovor o sličnosti između zavijanja vodokotlića i sirene za opštu opasnost, o svijećama od pertli i svinjeće masti koje su tako užasno treperile da te oči zabole kad čitaš note. Rejhana naglasi da u ratu nije okusila nijedan keks, što je nadoknadila tepsijama šogolja, pa se jedne godine, kad su bile najgore ofanzive, i sramotno udebljala. Borci suhi, žuti, a njoj se guzovi raširili. Tada joj je bila preukusna i kljukuša od koprive. Da je proba sada, povratila bi. Leća je još tužnija balada. Hajde, ružičasta može proći nekako danas, ali ona zelena, humanitarna, bljak, podriguješ cijeli dan. Onda kesten-pire, koja prevara. Ne od kestena, već od blata i karameliziranog šećera. Degutantni su bili i oni sokovi nenormalnih drečavih boja što su se dobijali od koncentrata – jedna kesica na koliko ono litara vode? Sok svijetli u mraku.
Još živa bila je uspomena na zlopaćenje oko pripreme drobnog bureka u vrijeme kad se meso plaćalo suhim zlatom. Šemsa je sa smijehom opisivala traume zbog smrada životinjskih crijeva koji se danima širio zgradom. Na užas, doda kćerka, naše Marelice, čiji je sin radio u UNPROFOR-u pa je svojoj majčici donosio najbolju germu, najbolju rižu, najbolje mesne nareske. I Toblerone. A kako je ono bilo, mama – so i lug za blistave zube? Ja se igrala kozmetičarke i mutila regenerator za kosu, malo kišnice, malo hrđe, ti si dosipala i piva, zaboravljaš? Šemsa je podsjeti da su neke stavljale i ovčjih brabonjaka s planinskim travama i da moraš znati tačnu dozu, inače kosa opadne preko noći.
Poslije ćaskanja otišle su u krevet, ali Rejhani san opet nije dolazio na oči. Zora se uvlačila u sobu kroz spuštene venecijanere. Vrane su počele da grakću, izdaleka su se razaznavali cilik i klepetanje koje je možda stvarao kamion, par puta je nečiji telefon ponovio temu iz Vivaldijevog Proljeća, a s vremena na vrijeme zakrkljao bi poneki tuberkulozni automobil napuštajući parking. Uvidjevši da od spavanja nema ništa, najzad je ustala, brzo se umila i oprala zube, kosu ovlaš uredila rukom.
S ciljem da memoriše detalje iz uputa, iznova je pročitala onaj mejl koji ju je toliko iznervirao svojom ultimativnošću. Iako je dan ranije serijom pitanja reagovala na taj manjak bontona, Kliješta joj nisu udijelila nikakav odgovor. Izašla je van pazeći da ne uznemiri majku, koja je tiho hrkala, sama, u spavaćoj sobi za dvoje.
Začas je dopješačila do centra grada. Na šetalištu duž Jarka nije srela nikoga, osim vitkog psa koji je njuškao oko kante za smeće. Prešla je drveni most i ubrzo kročila na tvorevinu nalik na mol usred rijeke. Iz ptičje perspektive, ta konstrukcija je imala formu blago zakrivljene trake, a izgrađena je, kažu, uz veliku muku, prije gotovo stotinu godina. Dobila je naziv po materijalu od kojeg je napravljena – Beton. Široka nekoliko metara, poprijeko je sjekla rijeku do sredine i tako usmjeravala značajne količine vode u Jarak, koji je tekao kroz grad ka maloj električnoj centrali. Zimi se voda prelijevala preko Betona, ali čim bi s toplijim vremenom vodostaj opao, barijera se pretvarala u pješačku zonu: danju su je posjećivali kupači, a noću je služila kao stjecište mladih. Pošto se oazi kopnenim putem prilazilo samo s jedne strane, tu su se mogli opijati i pušiti travu bez brige da će im banuti roditelji ili policajci, barem ne oni uniformisani. (I ona je tu često dolazila kao srednjoškolka, a prije par dana je na istom mjestu slavila nečiji rođendan s dosadnim Elminim društvom.) Naveče za vrućina, naročito petkom i subotom, Beton je bio prenapučen omladinom. Iza sebe bi uvijek ostavili gomile smeća koje bi i Herakla ispunile očajem, a koje su sada, u osvit, komunalni radnici meli i trpali u kolica. Tek šuškanje otpadaka, niko ne govori. Pozdravljala ih je dok su oni nijemo klimali glavom, ako i to. S nelagodom je koračala između njih slijedeći instrukcije što su je trebale dovesti do “1nd1katora numr0 un0 capi5ce?”. Gazila je po opušcima, pakovanjima smokija i čipsa, preskakala i zaobilazila boce, milijarde najlonskih kesa i limenki, pazila da se ne oklizne na krhotine stakla.
Stigla je do kraja Betona, nedaleko od slapa s gradskih razglednica. Uvježbanim potezom preskočila je uski rukavac i dospjela na ostrvo koje je inače tokom noćnih tulumarenja korišteno kao toalet, pa je morala paziti kako hoda po njemu. Osvrtala se ne bi li ugledala ono što bi moglo odgovarati opisu iz mejla: vrba srednje debljine, nagnuta u pravcu slapa i Tuk-Mahale. Budući da otok nije bilo velik, lako je uočila odgovarajuće drvo po reperu navedenom u pismu: mrežasta kesa za krompir, smotana po dužini i zavezana za granu. Vrba se u luku nadnosila nad Unu. Krhka, mjestimično trula – pod većim pritiskom sigurno bi se sručila u vodu.
Rejhana se sagnu. Prstima je pročešljavala vlažni korov. U očnim jabučicama joj je bubnjalo. Ispod stabla, na mjestu gdje je ono bilo sasvim blizu zemlje, našla je kockast predmet, čvrsto omotan plastičnom kesom i oblijepljen selotejpom. Očistila ga je od komadića mahovine i kore otpale s drveta. Među kapima vode na ambalaži uvijao se crv – otresla ga je bez gađenja i milosti.
Paket, nešto veći od grejpfruta, odvagala je na dlanu. Vrlo lagan. Šupalj. Prinijela ga je uhu i protresla. Uprkos buci slapa, moglo se čuti kako nešto udara o stijenke kutije. Plastična kašičica za kafu? Mrtva bogomoljka? Parče kabla? Krenula je noktima kidati samoljepljivu traku, ali se umirila primijetivši jednog mlađeg radnika koji je prestao kupiti smeće, oslonio se na dršku metle i pratio šta se zbiva na adi. Zavrtila je glavom kao da ga uvjerava da ništa nije skrivila, a zatim je nekoliko puta šutnula busen trave i skočila nazad na Beton.
Prolazeći pokraj znatiželjnika koji je i dalje zabušavao, držala je paket sa strane u visini kukova, zaklonila ga tijelom tako da je ovaj mogao samo pogađati šta joj je u ruci (nije ponijela ni torbu ni ruksak). Nenašminkana i čupava, pa šta? Ostali komunalci, među kojima je bilo i žena, nisu obraćali pažnju na nju dok je žurila do parka, gdje je sjela na prvu slobodnu klupu. Sve su, uostalom, bile prazne.
Stavila je paket u krilo i nekoliko trenutaka uživala u zadovoljstvu kakvo je osjetila kada je prvi put u životu nešto ukrala – kocku šećera zamotanu u žuti papir, sunce na sićušnom dlanu otuđeno iz samoposluge.
Iz zemlje pokraj klupe iščačkala je čep pivske flaše kojim je prerezala selotejp. Odmotavši kesu, ugledala je kutiju od tankog kartona, rebrastog, bijelog, bez ikakvih tekstualnih znakova na sebi. Izvadila je zakačku iz proreza i podigla poklopac. Očekivala je da će zateći nešto vrednije, s obzirom na to koliko je metara selotejpa potrošeno za učvršćivanje kese koja je oko kutije bila omotana kao da se zaustavi krvarenje.
Unutra je ležao maleni suncobran, od onih što se zabadaju u kugle sladoleda. Drvenu dršku, novu, neulijepljenu, provrtila je između jagodica prstiju. Sklapala je i rasklapala zeleni klobuk. Mehanizam je besprijekorno funkcionisao. Svašta.
(Roman „Čovjek iz podruma“ t-portal je uvrstio među deset kultnih romana 2014., a književni portal booksa.hr ga je smjestio u svoj „zlatni sef“, među jedanaest najboljih književnih ostvarenja tokom 2014. godine.)
Više na: www.nihadhasanovic.com
