(Vernes Subašić, „Papagaj sloboda“, Buybook/Slovo Gorčina, Zagreb/Sarajevo,Stolac, 2020.)
Vernes Subašić u centar medijske pozornosti dospio je prošle godine, netom nakon osvajanja prve nagrade na pjesničkoj manifestaciji „Slovo Gorčina“. Ta pozornost, nažalost, nije bila vezana (samo) za dodjeljivanje te nagrade, nego za prašinu koju je podigao akademik Esad Duraković, optuživši mladoga pjesnika za islamofobiju i ksenofobiju na temelju jedne pjesme, i prije nego što je cjelokupna zbirka puštena u javnost. Naime, pročitavši pjesmu „Gljive“, Duraković je u njoj pronašao elemente napada na islam u cjelini, ne mareći ili ne htijući u njoj vidjeti kritiku iskorištavanja i zlouporabe vjerskih elemenata, a i religije same, u politikanske i demagoške svrhe. Pjesma (sama po sebi ni dobra ni loša; ali njena umjetnička vrijednost nije u tom slučaju bila primarna tema) prikazuje nelogičan rast sakralnih objekata islamske vjeroispovijesti, koje niču, je li, kao gljive poslije kiše, a same po sebi više služe za ispravno popunjavanje glasačkih listića nego za molitvu. Duraković se napadom nije obrušio samo na Subašića, nego i na prirodu čitave manifestacije „Slovo Gorčina“ koja takva autorska zastranjenja dopušta te na stručni žiri koji je prvu nagradu i dodjelio. Grotesknost situacije postaje tim veća kada Duraković navede da se Subašić kritički osvrnuo samo na minarete, a crkvene tornjeve je propustio spomenuti, u čemu i vidi potencijalnu mržnju prema islamu.
No, izostavimo li te, same po sebi prozirne i tričave priče kojima i ne treba odveć pridavati pažnju, ostajemo sa zbirkom koju imamo pred sobom. „Papagaj sloboda“ izašla je ove godine u zajedničkom izdanju Buybooka i Udruženja Slovo Gorčina, i ne donosi iskliznuće iz recentnijih poetskih tokova i „obrade materije“. Sastoji se od pet ciklusa koji pate od neujednačenosti i od kojih prvi (po kojemu zbirka i nosi ime) predstavlja najzanimljiviji i poetski najuspjeliji dio. Među pjesmama prvoga ciklusa nalazi se i gore spomenuta „Gljive“, koja je u ovom slučaju kraća za određeni broj stihova, i to upravo onih koji su i zasmetali akademiku Durakoviću (cenzura? autocenzura?), a ona „težina“ koju su prethodno nosili istrgnuti stihovi naznačena je sad u motu pjesme: Enes b. Malik r.a., prenosi da je čuo/Poslanika s.a.v.s, kako kaže: „Doći će vrijeme/ kada će se ljudi nadmetati u izgradnji džamija,/ a malo će u njima klanjati!“; a svojim skraćivanjem, pjesma je izgubila pomalo beatnički, buntovni ton koji ju je krasio. Prvi ciklus u cjelini tematizira okruženje u kojem se nalazimo, frustracije okolinom, nemogućnost skrivanja i donošenja bilo kakvih odluka pred ovim društvom i samim sobom. Upravo je pitanje slobode jedna od tematskih okosnica, njeni vidovi i načini korištenja, tj. njeno razumijevanje. Subjekt promatra neurotičnu atmosferu oko sebe i nastoji biti samo pasivni promatrač, jer okolina ne nudi prihvaćanje ni suosjećanje, primjerice, pjesma „Zid pozdrava“ (također obilježena religioznom sumanutošću) ili pak „Fantomka“: Biciklističke gaćice/sa spužvom na turu/što nas čuvaju od sterilnosti i raka,/e, njih ja stavljam na glavu/kad šetam gradom/kad na teveu gledam dnevnik/kad razgovaram s prijateljima.//Nataknute na odraz u ogledalu/štite ga od ovostranog mene. Socijalne anomalije i društvene nepravde prikazane su u bolnoj „Put crvenoga džempera“, koja se javlja u drugom ciklusu zbirke, „Buvljak“. Taj ciklus karakterizira, između ostaloga, prikazivanje osobne i društvene podatnosti potrošačkoj kulturi i konzumerizmu…
Propitkivanje društvenih anomalija i polemički angažman u suprotstavljanju neprijatnoj društvenoj zbilji u daljnjem tijeku zbirke zamjenjuje bijeg u ugodnu atmosferu vlastitoga uskog okruženja, svoje privatne rajeve; nižu se lirske minijature osobnih kronika. Sporadično, pak, javljat će se i situacije u kojima se može nazrijeti i širi društveni kontekst; istina, intimizam i anegdotalnost su glavne osobine cjelokupne zbirke, ali dobijaju veći prostor kako se čitanje primiče kraju. Ne bismo pogriješili kad bismo rekli da se neposredno iskustvo stavlja u stihove i u prvi plan dolazi osobna perspektiva. Međutim, nakon prvoga ciklusa kao da se poetski dojam iscrpljuje, zbirka ostaje u okvirima slikovitosti na koju smo već u pjesničkoj produkciji naviknuli, ali nedostaje pomalo originalnija i cjelovitija vizija u samoj izvedbi. Nailazimo na stihove koji su necjeloviti spoj fragmenata svakodnevice, melankoličnog i sarkastičnog tona te razgovornih fraza. Pjesnik u tim trenutcima rijetko kad ode od površnoga dojma i doživljaja, ne dopuštajući da se pjesma „vine u više sfere“ (da se tako izrazimo) postajući time često semantički proziran, nižući prikaze: kao fitilji/kravate//djevojčice kroz haljine/uvučene u djevojke//iza ponoći/klub gasi svjetla//park/slavi se//zora miluje/ usijani tobogan//jutarnje cvrkutanje/škripa ljuljački („Matursko veče“). Dakako, nedostatak tih „sfera“ ne mora nužno značiti ništa loše, ali se stječe dojam nedoživljavanja punoga spoja motivskih cjelina i jezičnoizražajnih mogućnosti, te se pati od žurnalizma, plakatnosti i deskripcije („Biljeg“, „Progon sitnih životinja“, „Udahni i izdahni“).
Sporadično se pojavljuju, kako je navedeno, osobna iskustva – poraće, dodiri s „velikim“ svijetom, odrastanje, put do uloge oca, znatne i neznatne životne činjenice koje nose i univerzalnost, pa nailazimo i na uspješne nježne lirske slike („Poezija cvijet“). Pri tome autor pribjegava dokumentarizmu, ne nužno lošem samom po sebi, ali koji je ovdje prikazan mehaničkim efektima koji su već postali šablona i nerijetko rezultiraju banalnošću u poetskom smislu. Rezultat toga možda leži u činjenici što bi određenim zapisima bolje odgovarala forma kratkoga proznog teksta…
Ne treba sve navedeno shvatiti kao napad na pjesnikov lirski intimizam ili kao zalaganje za angažiranost kao (jedinu) pjesničku svrhovitost, koja izbija iz cipela dežurne čuvare religiozne i moralne čistoće – dojma smo da u određenim trenutcima ovoj zbirci nedostaje ključno poetsko aktualiziranje i realiziranje zamišljenoga. Ipak, pojedini bljeskovi lirskih minijatura, sugestivnost, nizanje slika i motiva u cjelinu, pokazuju da Subašić nije bez talenta i da može donijeti i pravu poeziju. Od njega to u budućnosti i očekujemo.
