Marko Pogačar, „Knjiga praznika“, Multimedijalni institut/Kulturtreger, Zagreb, 2021.
Na nedavno održanom međunarodnom književnom festivalu ŠKURE (Šibenske književne ure) dodijeljena je prva književna nagrada „Stjepan Gulin“ za najbolju knjigu poezije objavljenu na području regije, tj. na području zajedničkih nam jezika. Potpuno zasluženo, nagrada je pripala Marku Pogačaru za zbirku „Knjiga praznika“.
Ne treba uopće trošiti riječi da se radi o već uvelike formiranom autoru, koji se u ovom slučaju okrenuo formi pjesme u prozi; svjesno se, dakle, odlučivši da u vlastitom rukopisu otvori mogućnosti koje je smatrao nedostatnima u stihovnom obliku u danom trenutku. Pri tom se koristio diskursom koji spaja prepoznatljivu pjesnikovu profinjenost i izraz koji ne pada u zamku jeftine apstraknosti i izvještačenosti. Proze su to koje nisu (samo) remboovske maštovite iluminacije specifičnoga tona, već sadrže u sebi i odlike crtice ili parabole; točnije rečeno, određene elemente metaforičke gradnje „priče“ ili atmosfere. Autorovi uratci u ovoj zbirci – svojom zgusnutom tematikom, značenjem, motivima, čak i likovima koji se javljaju – unutar sebe a i u cjelini, ostavljaju dojam „otvorenog teksta“. Stvaralački potencijal pjesnikove imaginacije kreira svijet vrištine – koja bi se, u kakvoj Aristotelom zatrovanoj lektirnoj fusnoti, dala označiti i mjestom radnje – što zapravo predstavlja fantazmagoričan prostor na kojem buja Pogačareva kritičnost i svjetotvorni potencijal. Ta je vriština razlomljeni mikrokozmos na kojem se „događaju“ ovi poetsko-prozni tekstovi čiju atmosferu čini i povezuje halucinantna logika sna. Dakako da se pri tom javljaju konotacije koje bi ove tekstove povezale s nadrealističkom tradicijom; tekstovi koji su pisani jezikom zečeva, jezikom koji „grli ljetnu zoru“: Ušao sam u jezik zečeva kao u kišnu šumu, brz, klizav od suza s prvom zorom i sretan: rosa u mojim ušima bijaše krvava. (…) da stavim zube u službu urote jastuka, od nokta učinim nož. Jezik je, dakle, taj koji ovdje nudi svojevrsno raznošenje riječi, obilježene nadrealističkom metaforičnošću, u kakofoniji zvuka i smisla. Naglasak valja, stoga, staviti na umješno baratanje jezikom, koja ne dopušta fragmentaciju teksta, gubljenje u šizofrenoj asocijativnosti ili u praznim “efektima začudnosti“. Jezik ovdje konstruira i dekonstruira.
Pogačarev svijet vrištine je i pozornica u kojoj tajanstvena priroda odnosi pobjedu nad materijalnim i prolaznim (primjerice, proze „Voda“ i „Proroci“), priroda koja djeluje u izmaglici opojnih slika i kaotičnih konstrukcija koje prevladavaju u zbirci; dok s druge strane to je svijet koji nije lišen problema s kojima se i naš suočava, u kojem se također živi na svakodnevan način, gubeći vjeru u čovjeka između dvije magle: sloboda, sloboda nesnosna, sloboda strašna…
Zanimljivo je primijetiti odnos prema vremenu koji „djeluje“ na vrištini; tj. razračunavanje s pojmom vremena i to ne samo kroz praznike koji se obilježavaju u ovim tekstovima. Dojma smo da je riječ o „locusu horridusu“, prostoru van povijesnog, linearnog vremena (prostoru uništenog osjećanja vremena, kako bi rekao Zvonimir Mrkonjić), u kojem vlada gotovo borgesovska povezanost različitih temporalnosti. Vrijeme vrištine je gotovo pa umrtvljeno, bez obzira na paradoks zapisivanja vremena kalendarskim obilježavanjima praznika (Znamo, sȃmo je vrijeme zamka. Svaki je dan lišćem zastrta jama na šumskoj stazi, svaki sat kolac na njezinu dnu, oštar, premazan otrovnim ljepilom ljubavi. A čak i takvom vremenu vjerovati je, jasno, više negoli čovjeku – njegovoj najtanjoj kazaljki, „Vrapci“). Vrijeme je rasplinuto i stoji u suprotnosti s jasno naznačenim prostorom. Zato, vjerojatno, na pozornicu vrištine ulaze i izlaze subjekti različitih vremenskih koordinata poput pjesnika Renea Chara (trešten pijani Char), Krvavoga Kosovela, Kardelja-Koji-Je-Kocbek, ali i Jacquesa Houdeka, Raspudića ili Prosperova. Vriština se otkriva kao svijet protuslovlja kroz nepreglednost vremena; alegoričnost između tih svjetova može se vidjeti upravo u niski praznika koji defiliraju imaginarnim kalendarom vrištine, a služe da, između ostaloga, evociraju raspršenost, nesigurnost, nestabilnost svijeta kojega i sami živimo. Tako možemo pronaći nazive poput: Dan drskih prepada, Morestaj, Dan divljih trešanja, Dan krušaka u DDR-u i pruskim pokrajinama i sl. Kao svojevrstan podtekst pjesme „Novi dan“ može se iščitati pretjerana potreba i opsjednutost za izmišljanjem sve novih i novih praznika, koji bi nadomjestili bivše praznike (tako se u vrištini „svetkuje“ i Dan bivših praznika, koji je najsličniji Danu pobjede, gledanom u ogledalu). Pri tome se može prepoznati već uhodana Pogačareva polemičnost i, valjda nećemo pogriješiti ako kažemo, političnost kojima pjesnik obrubi pojedine svoje uratke. Nije, stoga, bez razloga ni opaska Krešimira Bagića kojom, u obrazloženju žirija o dodjeljivanju nagrade Pogačaru, ističe da ovako postavljeni imaginarni praznici i njihova proizvoljnost postavljaju pitanja i o kulturi sjećanja, brisanju povijesti i izmišljanju tradicije i identiteta kolektiva. S druge strane, Pogačar se obračunava i s jezičnim purizmom koji intervenira u jezik i smisao teksta (proza „Siročići“). Zatim, u svemu tome, bljesne zapis: Još nešto u vezi vrištine: nikada nismo slavili bogove, jer smo imali srce.
Atmosferu života na vrištini, uz već spomenute ličnosti i halucinantne prikaze koje se javljaju u njoj, čine i životinje, pravi mali bestijarij. Posebno su istaknuti ježevi, ne samo kolektivno nego i jež kao jedinka kojega i nije nemoguće zamisliti kao „subjekta“ kroničara i promatrača prilika na vrištini; samosvojnoga i samodostatnoga (ja sam svoj jež i slavim), bliskoga tlu vrištine. Uostalom, u knjigu umetnuta ilustracija preuzeta iz „Ježeve kućice“ Branka Ćopića sama ukazuje na izdvojenost uloge te životinjice, a spominje se i Malešev jež. Međutim, iako zbirka započinje s jutrom i praznikom ptica, jež ne uspijeva očuvati pjev vrištine jer se na kraju izranja iz sna među vanbračne ruševine na kojima ne ostaje ništa, kako sam završni tekst istoimenoga naziva kaže – gotovo kao da je prijeđen put od svemoći subjekta do krajne rezignacije i poraza, od živahnih raznoraznih pojava do osjeta praznine i ništavila. Kuće su, Hamlete, ovdje podignute na kostima. Eshil ili egzil: to je pitanje.
