Nikola Đurica, „Noćne životinje“, PPM Enklava, Beograd, 2020.
Vladan Krečković, „Pariz, Teksas“, PPM Enklava, Beograd, 2020.
Martina Kuzmanović, „Ovo telo je hotel“, PPM Enklava, Beograd, 2020.
O iznimnom značenju i važnosti izdavačke kuće Enklava već se pisalo; istaknut ćemo samo da se, u zadnjih godinu ili dvije, ova beogradska kuća iskristalizirala kao izdavač kojemu je glavni cilj pronalazak, profiliranje i pružanje šansi mlađim pjesnicima koji svoje literarne radove prvenstveno objavljuju po bespućima internet prostora. Glavni urednik i idejni začetnik Zvonko Karanović tako je postao neka vrsta regionalnog i virtualnog Ezre Pounda, jer je mnogim neafirmiranim i tek stasajućim poetskim glasovima dao ohrabrenje i podršku; najprije kroz radionice kreativnoga pisanja gdje su se pojavili mnogi Enklavini štićenici, a zatim i omogućivši im objavljivanje tekstova na istoimenom online časopisu, kao i ukoričenje i tiskanje samostalne zbirke. Tako zamišljena, predstavlja oazu poezije, koja se trudi u sve masovnijem pisanju i hiperprodukciji stihova, pronaći samosvojnije autore i one vrijedne pozornosti; kako domaće produkcije, tako i prijevodne (među ostalima, konačno smo dobili i poljskoga „luđaka“ Stanislawa Grochowiaka, makar malim brojem pjesama).
Tako pred sobom imamo, u ediciji „Knjiga prva“, troje mladih, generacijski bliskih autora: Nikolu Đuricu s „Noćnim životinjama“, Vladana Krečkovića sa zbirkom „Pariz, Teksas“ i „Ovo telo je hotel“ Martine Kuzmanović. Posebno dizajnerski uređene, s gotovo pa istovjetnim stripovskim naslovnicama, ove zbirke ispovijedaju ne samo generacijsku, već i poetsku sličnost triju autora. Ono što se, za početak okvirno, može reći o knjigama jest da je riječ o tumačima svakodnevnih iskustava, intimističkim zbirkama koje propituju stvarnost, lišenima ikakvoga apstraktnoga tona ili hermetizma. Lirski subjekt Nikole Đurice prisiljava se na izlazak u realan svijet iz raznih vlastitih samoobmana, ali i izlazak iz samoga sebe (jednog jutra/mamuran, otvorio sam kapiju/ugledao ono što davno nisam/čist prostor). Uz vizualni aspekt svojih stihova i povremene bljeskove metafora, prevladavaju motivi obračuna sa stvarnošću i definiranja i raščišćavanja odnosa između subjekta i okoline, najčešće intimnoga partnera, podcrtano urbanom scenografijom. Preko čitavih stihova lebdi pitanje identiteta; presvlačenja zmijske kože, naše zmijske kože („Trofeji na dnevnom svetlu“, npr.). Gdje je bolje; pokušati se susresti sa sobom i svijetom na svjetlu ili živjeti u sigurnosti bijega u tamu, koliko god mračno i jezovito bilo – jer u tami ne vidimo ni sebe ni životinje u nama? U nemogućnosti pronalsaka odgovora na ta i slična pitanja čovjek postaje svojevrstan zatvorenik; subjekt stoji po strani, osluškuje svet poput lovca. Bijeg, ako je i moguć, vodi samo u neodređeno, ali to neodređeno nalazi se u samoj poeziji, jer bi „barem u stihovima trebalo da bude drugačije…“ Svijest o neodređenosti i beznađu ipak predstavlja pobunjenoga individualca koji ne pristaje na predaju i utapanje u atrofiranom kolektivu. Određeni elementi rukopisa Nikole Đurice prizivaju tako poetiku Slavka Mihalića ili pak Novice Tadića.
Vladan Krečković, u međuvremenu dobitnik nagrade Mostovi Struge koja se dodjeljuje za najbolju debitantsku knjigu poezije u sklopu festivala Struške večeri poezije, zbirku započinje kao lirski dnevnik osobnoga iskustva i autoanalize. Iz naslova je vidljiva posveta istoimenom filmu redatelja Wima Wendersa i scenarista Sama Sheparda, pa je i čitava zbirka premrežena motivima samoće, zaborava, sjećanja, izgubljenih ljubavi, putovanja i lutanja. Nešto kompleksniji u simbolici nego Đurica, u pojedinim Krečkovićevim pjesmama kao da nedostaje fokusa, sredine, kičme koja bi pjesmu trebala držati na okupu, da se ne raspe u puko nizanje stihova. Pjesnik kao da se previše trudi postići efekt namjerno isforsiranim aforizmom ili forsiranom uzrečicom; ipak, objasnimo li to kao klasične početničke anomalije, ostajemo sa zbirkom vrijednom pažnje. Individualnost i vlastita samoća i ovdje su suprotstavljene drugome; međutim, ako „prozremo“ svoje bližnje, možemo li time spoznati i razumijeti i sebe? Sećanja su meci bez baruta, kaže na jednom mjestu; lirski subjekt iz određene udaljenosti promatra panoramu svoga života i okoline; tražeći odgovore u redovitom listanju obiteljskih fotografija i razbijajući tako unutarnju amneziju, odlazi u pejzaže, stvarne i virtualne…
Zbirka Martine Kuzmanović može se okarakterizirati kao poezija gubitaka i napuštanja; ali i poezija potrage za bliskošću, potvrđivanja i izgradnje vlastite ličnosti, premreženoga s tjelesnošću. Otuda i naslov zbirke i istoimene pjesme – na koji smo način, i koliko redovito, svoji? Čita se kao lirska intimna (auto)biografija snažne emocionalnosti, gdje se protagonistica u pjesmama prisjeća prošlosti koja je obilježena gubitkom oca i razočaranjima u ljubavnim vezama i odnosima s drugima. Izrazito narativnoga tona, pisana je govornim ritmom i jezikom ogoljenim i direktnim, nerijetko s efektnom poentom. Samo na prvi pogled ranjiva, ova poezija ispod površine otkriva nam grčevitoga i borbenog lirskog subjekta, u potrazi za uporištem i nadom u životu, a ne samo „slaganje varke na varku“, kako bi rekao pjesnik. Primjetno je kako je motivska cjelina zbirke građena na povezanosti untarnjega i vanjskog, vidljivog i nevidljivog, tjelesnoga i psihičkoga; pri čemu je vanjski svijet (sa svim što on donosi i predstavlja) sublimiran u predmetima oko subjekta. Ti predmeti su redovito proustovski podsjetnici na nešto prošlo; međutim, ne u funkciji nostalgije i oživljavanja prošlosti, već kao obračun, razračunavanje, sve u želji da se glas u pjesmama očisti od svega bivšega i da se krene dalje, zar je bitno kamo, samo dok idem. Kao i u prethodnim slučajevima, i ovdje se može postaviti pitanje koliko vlastito viđenje nas samih ovisi o drugima, koliko nas definiraju međuljudski odnosi i traume proizašle iz njih (pjesma „Slobodna“ posvećena je bivšim momcima: dođavola s vama/dođavola s melanholijom// (…) uništila sam vas/pobedila//pa šta ako je bolelo). Lišavanje drugih lišavanje je prošlosti, a to je protagonistici gotovo čitavih ovih pjesama nužno; priča je to o ženi kojoj se, konačno, na licu ocrtavaju odluke koje je sama donela. Glas Martine Kuzmanović, možemo reći, ide uz bok prvakinjama recentnijih pjesničkih glasova koji se javljaju u Srbiji.
Kao zaključak, sve tri zbirke karakterizira metonimijski pristup, narativan ton te figura lirskoga subjekta koja posreduje neki detalj ili priču, pri čemu se otkrivaju vlastita individualna uporišta naspram drugih i okoline. Knjige su to koje možda neće pomaknuti granice pjesništva ovih prostora, koje donose ispovijedan i jednostavan ton – već pomalo ustaljen, ali koje ipak predstavljaju solidan start troje mladih autora; autora koji su ipak nastupili s validnim motivima i idejama, a ne beskrvnim manirizmom.