U dubokom moru suvremene antiratne lijepe književnosti slobodnim stilom zaplivao je Ivica Prtenjača novim romanom Plivač (VBZ, 2019). Slobodnim stilom, jer se u romanu izmjenjuju narativni prizori vremena ratne mobilizacije sa zgusnutim poetskim monolozima glavnoga lika Andreja Šetke, pa se čini da Šetka priča onako kako pliva, dok zamahuje rukama otiskujući se od obale, gladan ljubavi i života, u nemoći da pobjegne ili prešuti ono što krajičkom oka ugleda dok podigne glavu da udahne zrak; kako vojnici odvode ljude pogrešnih imena, morske uvale zatrpavaju šutom i smećem za lakši prolaz bojnih vozila, kako nestaju decentni i šarmantni natpisi na trgovinama, a zamjenjuju ih svjetleće reklame koje blješte svjetlom nove trobojnice, kako se kamiončići-dućani za prodaju kruha pretvaraju u borbena vozila s raspelima i krunicama koje udaraju o retrovizor, a svečano ih blagoslivljaju svećenici proglašavajući martovske ide otočne idile otvorenima…
I sve tako, mora s tim prestati, naći neku zamjenu: „Slike dovoljno jake da mi ispune glavu i umire je, da se njihova ljepota potom spusti niz tijelo i da omekša moje stvrdnute i ukočene mišiće, razlabavi zapete tetive i da se zrakom napune pluća.“
Pripovijedne dionice protkane su poetskim otočićima veličine odlomka i takva kompozicija semantičkih i izražajnih izmjena daje sinkopični ritam tekstu.
Kada Andrej Šetka punih pluća ponovo zatvori oči i glavu uroni u more, kao da iz pluća izdiše pjesme tuge, jedino čime se može suprotstaviti Kiklopu koji je već počeo proždirati njegove vršnjake, melankolijom otpora, dok mu more skriva suze, a u mislima Johnny Štulić pjeva Gospodara samoće; samo se u trenucima eskapizma u intimu on osjeća kao potpuno ljudsko biće, sve dok Kiklop mobilizacijskim pozivom njegove smrznute niti ne povuče s „dva metra dubine natrag na tvrdu zemlju, u tvrdi i stvarni trenutak još jednog njegovog poraza“.
„Plivač“ kao da je prethodnik svih dosadašnjih romana Ivice Prtenjače, kao da je njime objavio dosad prikrivenu genezu kasnijeg stvaralaštva počevši od debitantskog romana „Dobro je, lijepo je“, preko romana „Brdo“ do „Tihog rušenja“. Iako nigdje nije izričito spomenuto, dojam je da je Andrej Šetka u završnim godinama srednje škole i upravo ulazi u dob kad smije legalno i časno umrijeti za domovinu, dok je u prethodnim romanima dob junaka otprilike pratila dob pisca.
U baladama ovog junaka nema cinizma, prepredenosti ni lukavstva kao u pjesmama, recimo, Petrice Kerempuha; Šetkin karakter u paraleli je s Marinkovićevim Melkiorom Tresićem i Nehajevim Đurom Andrijaševićem, negdje između Vanje (Pacijent iz sobe 19) Zorana Žmirića i protagonista (U potpalublju) Vladimira Arsenijevića, njegova je pjesma ispunjena strahom i drhtanjem ili pak žudnjom za životom koji se izmjenjuju kao plima i oseka, eros i thanatos.
U samotnim dubinama bića Andreja Šetke roni Anna, studentica dizajna iz Stockholma koja ljeto provodi na otoku. Osjetljivi junak, kad smo već kod pop-kulture, kao da utjelovljuje one riječi Boba Marleya:
„Istina je da će te svatko povrijediti. Važno je samo pronaći one koji su vrijedni patnje.“ I Šetka kao da odabire Annu za osobu s kojom želi biti povrijeđen, umjesto alternative; Kiklopa i svega što mu on nudi, svjestan neminovnog rastanka od nje, vjerojatno zauvijek, predaje joj se da, baš kao u pjesmi koju sluša, barem u ovom efemernom trenu vuče njegove niti i čini njegove sne.
San dolazi u ritmu izmjene plime i oseke. Nakon što satima plutaju u hladnom moru, prstima zapinjući jedno u drugo, kao dvoje posljednjih ljudi na Zemlji, Andrej se vraća kući i gleda oca koji rješava križaljku, sa znanjem da je i on u križaljci, sve oko njega već je ispunjeno slovima, a njemu „ostaje kavez u koji će se upisati, odnosno već je upisan“.
Dojmljiv je autistični pacifizam Andreja Šetke, koji je najopipljiviji kad nam autor pred oči prostire mediteranske vedute, vrevu otočana i turista, a on se među njima kreće kao bjegunac, upinjući se da bude neupadljiv dok migolji prema nepristupačnim plažama, a čak i tamo, na najmanji zvuk, glisera ili jezika, šmugne u gustiš i prestane disati.
Tišina je prirodno stanje ovoga krotkoga, povučenog mladića koji je bačen u buku i zboga toga je rastrojen, neprestana potreba ljudi oko njega da se nešto priča, galami, paničari, pjeva, viče, urliče i razbija goli su dokaz straha i predaje, od čega se ne može emancipirati čak ni njegov otac.
„Toliko viškova proizvodi, toliko nepotrebnih samodopadnih zvukova… U redu, sve to grgljanje i mljackanje, kraj otvorenih vrata i upaljenog tranzistora iz kojeg curi srbočetnika armada i slični ukrasi apokalipse u našem dvorištu, hajde, ne zna drugačije, ali ta buka koju može proizvesti samo jednom žličicom, to je potpuni poraz smisla…“
Mladi Šetka kao da vjeruje da će mu povratak u tišinu, a glava pod vodom najbliže je tome, vratiti duševnu ravnotežu i mir, tišinu u kojoj se bezglasno igraju snažne metafore, poredbe i metonimije dok napokon i one ne utihnu.
Za ovaj roman vrijedi ono što Andrej Šetka u jednom trenutku kaže za poeziju odavajući hommage profesorici književnosti: Poeziju i inače treba prešutjeti i progutati je kao rijedak lijek za sve bolesti.