Čitat ću ti u kadi
Haikuist Bratko poslao mi je poruku da je književni natječaj namješten baš kad su pjesnici kašljucajući ulazili u ured s bočicama izvorske mineralne vode na kojima su japanskim slovima bili ispisani njihovi haikui. Bili su glasni i vonjali su na gemište. Jedan me dlanom udario po leđima i pitao kako si glavni tajniče, gdje su ostali? Ostali pisci otišli su na utakmicu. Tajnikom su me proglasili na prvom sastanku kad su pročitali kratku priču koju sam donio. Književni natječaj je namješten, upozorio sam ih, a usput sam ih upozorio i na opasnost od zaraze u gomili na stadionu u slučaju da će se pridružiti prozaicima.
Najniži, od njih trojice, u kišnom kaputu, približio se mojem radnom mjestu, za koje sam plaćen s nekoliko paketa knjiga mjesečno u kojima je po pet naslova, s dijalektalnom, uglavnom zavičajnom poezijom, paketom knjiga proze maloga gradskog izdavača i zbornicima radova s književno-znanstvenih susreta, stavio bocu s haikuom na stol, zapravo drveni pult zbog kojeg sam izgledao kao šef recepcije hotela na rubu grada, u kojem odsjedaju uglednici, sanjare o projektima u znanosti, kulturi i turizmu i njihovom prožimanju, opijeni vinom s trseva brežuljaka koji lelujaju pred očima kao u slikama majstora naive koje vise na hodniku, utapaju besadržajne apstrakcije koje su s engleskog preveli sudski tumači, u jedini medij koji to može probaviti, dnevni tisak, pa vire iz bokova trafika na prvim stranicama između debelih naslova o broju zaraženih okruženih oglasima sa svinjskim butovima, bocama suncokretovog ulja, salate i čipsevima, s bocom mineralne vode u ruci, kao ova na kojoj je haiku, čekam što će mi reći, nešto apstraktno ili naivno, treće ne postoji, otkad je Ministarstvo ugasilo satirične listove i prijavilo internetske zafrkante, a dodatna obveza koju sam zbog mogućnosti napredovanja na mjesto potpredsjednika organizacije koju sam shrvan počašću primio na sebe, iščitavanje i pisanje recenzija za knjige koje sam dobio, već me zamarala, ne mogu pronaći jezik, a tako ni pobuditi osjećaj, koji bi potekao između dopisa u kojima mrmljaju gradski službenici i izvještaja u kojima istaknuti pojedinci iz društvenih organizacija novinarski-izvještajno blebeću pa naglo zastaju gušeći se izrazima i kraticama s drugog jezika i na kraju viknu da su prikvačili obrazac s rešetkama u koje se trebam zatvoriti i dugo čekati ako želim spoznati tajne sektora.
Stoga me ni panika zbog virusa koji se raspojasao među stanovništvom nimalo ne dira, u samoizolaciji proveo sam gotovo cijelih posljednjih šest godina.
– Gemišti su preventiva protiv virusa – izgrgljao je naposljetku.
Haikuist Bratko asistent je na katedri kroatistike i udarne dane epidemije provodi na humanističkom znanstvenom skupu na Brijunima, vjerojatno jedinom javnom okupljanju koje nije otkazano, zato što je netaknuta priroda otoka jedino mjesto u zemlji na kojoj nema zaraženih, na seminaru svojeg života, jer se društvena atmosfera poklopila s njegovim fahom, proučavanjem liturature s temama smaka svijeta i bolestima kao glavnim junacima, a za svoje je predavanje pripremio rapsodijski izlagački koktel čiju okosnicu čine Kuga Alberta Camusa, Smrt u Veneciji Thomasa Manna, Boccacciov Decameron, Marquesova Ljubav u doba kolere i Mogućnost otoka Michela Houellebecqa.
Njegova nadređena u akademskoj hijerarhiji, redovita sveučilišna profesorica Regina koja u dokolici izrađuje konceptualne umjetničke instalacije, poslala mi je e-mail da će ostati u svojoj vili u rezidencijalnoj četvrti ponad dokova brodogradilišta. Odgovorio sam joj da se možemo naći na znanstvenom skupu jer namjeravam poslušati Bratkovo izlaganje pa ću joj odmah donijeti koncept projekta o postjugoslovenskim jezicima u neuralgičnim kontaktima koji sam skicirao za nju. Dobio sam nekoliko slobodnih dana jer sam protekli tjedan odrađivao poslove bolesnih zaposlenika udruge koji su zbog zaraze završili u bolnici ili karanteni.
U džezvu sam pustio mlaku vodu i zalio monsteru i asparagus. Navečer je došla desetkovana skupina djece, svega dvoje ili troje, s kojima volonteri uče i ponavljaju gradivo. Najčešće radim s Mladenom, Rektorovom kćeri, uglavnom povijest, malo engleski i matematiku; ona pročita lekciju, zatim je ispitujem: Mezopotamija, Egipat, Istočno sredozemlje… ono što ne zapamti, kasnije ispisujemo na papir, pravimo umnu mapu i u kućice kao u karantene zatvaramo robove, seljake, trgovce, obrtnike, pisare, vojnike, veliku svećenicu i faraona. Jučer je zvala njena majka i rekla da Mladenu motivira takvo učenje i da je kod kuće češće viđa u samoizolaciji pred otvorenim bilježnicama i udžbenikom.
U vremenu između njege biljaka i učenika čitam, sjedim i razmišljam, poput monstere ili asparagusa, kalibriram se u skladu s uvjetima. Ponekad otiđem na poštu sudarajući se s prolaznicima kojima su usta prekrivena maskama ili za Reginu napravim kakvu tablicu u wordu, sastavim dopis ili pozivnicu. Volio bih da me ne zove tako često. Jednom me zvala i tražila da u ormaru potražim slikovnice. Dok sam kopao i njuškao po policama, ušla je i rekla ulovila sam te izoliranog u ormaru. Kasnije je spustila zavjese i smijala se s djecom koja su došla na radionicu smijeha koju organizira jer smijeh povećava imunitet. Otišao sam; dijelom zato da im ne smetam, dijelom zato što je već pala noć i svakom je minutom postajalo hladnije, što mi put kući čini neugodnijim i slabi obrambeni sistem organizma. Jednom ću se prikopčati i smijati s njima grohotom bez početka i kraja.
Debela, dugačka mramorna klupčica pod prozorima bila je prljava od prašine, zemlje, zamrljana flomasterima i vodenim bojama i puna suhih iglica otpalih s asparagusa. Kao da su i one bolesne, zaražene. Premjestio sam biljke, plišane životinje, korpicu s lavandom, ubruse, drvene vlakove, bočice s porukama, stalke za cedeove i vrećice čipsa poredane na klupčici na veliki stol jer postoji opasnost da su zaraženi budući da su predmeti bili u kontaktu s rizičnom skupinom, starim ljudima i bolesnom djecom, za čije se potrebe udruga brine, uz organiziranje književnih susreta. Napunio sam plastičnu zdjelu do pola hladnom vodom i duplom dozom sredstva za dezinfekciju, zakuhao džezvu česmovače i ulio u škaf kako bi mi bilo ugodnije potapati spužvu u lužnatu otopinu. Nataknuo sam gumene rukavice, izribao površinu i vratio monsteru i asparagus na njihova mjesta. Monsteru sam okrenuo tako da duži listovi izbijaju prema unutrašnjosti jer su ranije bili okrenuti prema prozoru i prelamali se o njega. Izdržat će bez mene sljedećih desetak dana.
Vozio sam već dva sata autoputom prema Brijunima, a da se ni sa kakvim vozilom, autom, autobusom ili kamionom, nisam mimoišao. Negdje blizu Ravne Gore dobio sam SMS u kojem me Bratko obavijestio da su pisci nakon utakmice završili u bolnici s pozitivnim brisom na virus i da odgađamo objavu rezultata književnog natječaja. Na benzinskoj pumpi bila su parkirana dva prazna vojna kamiona i policijski kombi. Postaja je bila zaključana. Stakla su bila masna i prašnjava, činilo se da unutra na separeu netko spava. Ili je mrtav. Policajcima i vojnicima ni traga.
Profesorica Regina čekala me na ulazu u hotel u kojem se održavao znanstveni skup i zamolila me da joj pravim društvo na terasi jer će mi se isplatiti.
– Čitat ću ti u kadi.
Pridobila me. Mislima sam u njenoj biblioteci u vili ponad dokova brodogradilišta, tražim naslov s rečenicama koje odgovaraju Regininu glasu.
– Samo ako budemo u mraku.
– Neću vidjeti slova.
– Postavit ćemo svjetlosnu instalaciju na kupaonski tepih, onu s tvoje zadnje izložbe.
– S igračkama?
– Autićima, kockicama, štrumfovima iz kinder-jaja, miki-mausima, figuricama mačaka, žaba i konja, privjescima, srcima i hidrantom.
– Zašto ti je hidrant najdraži?
– Zbog boje i oblika. I jer odvrtanje ventila umiruje, kao kad pustimo vodu u kadu.
Dodiruje mi obraz usnama i odlazi po rigojanči, kolač koji je dobio ime prema romskom violinistu Rigou Jancsiju, koji je poklonio svojoj ljubavnici Klari uz riječi: „Probaj, smeđ je poput moje kože, sladak poput tvog srca.“
Sjedam za stol. Pod staklom vidi se gravura s imenom gradske ljevaonice koju su prije mjesec dana zatvorili zbog epidemije. Mladić u kecelji iznosi suncobrane i sadi ih u betonske stalke s cijevima. Krošnje se ne dodiruju. Snopovi svjetla prošli su između otvora i pošarali sve na putu. Stol izgleda kao postolje njezine instalacije. Snatrim otvorenih očiju o kadi u Regininoj vili, iz ruke mi ispada novčić kojim ću ciganki platiti da me ne uznemirava. Operira terasom. Kuća joj je izgorjela, prikuplja za obnovu, sigurno je znam, bila je u novinama. Tvrdi da su joj seljani iz općine spalili kuću uvjereni da su Cigani izvor zaraze, a ne Kinezi. Pružam kovanicu, najtežu koju sam našao u džepu, i ne gledam prosjakinju, jer mislima sam u Regininoj biblioteci, pronašao sam naslov koji će mi čitati u kadi.
– Pod staklenim zvonom.
– Movfe.
Regina govori punih usta.
– Vigojanfi pod ftafvemim fvomom.
Gura mi kolač u zatvorena usta. Čokoladna krema se hvata za brkove. Oponaša drčnu djevojčicu, jamačno kćerku nekog novog humanističkog stručnjaka što obećava, koja joj je upravo umalo izbila kolač iz ruke, uvlači obraze i gužva usne, dudla zrak. Okrećem glavu. Prestaje s mimikom, obrazi su obli i glatki. Donjom usnom guta gornju usisavajući mrvice. Dugo je ljubim u obraz zatvorenih očiju.
– Prespavat ćeš dramu.
– Cigankinu ili Rektorovu?
– Večerašnju.
Hvatam je bočno za struk i povlačim. Opire se. Povlačim jače. Nogu diže u zrak da zadrži ravnotežu. Nosi konversice kao da je u prvom gimnazije. Hihoće se, spremna za predaju. Povučem još jednom i padne mi u krilo. Oslanjam glavu o njezinu. Kosa joj miriše, ne znam na što. Brendirani šamponi koje troši nemaju definiran miris. Volio bih da mogu reći: kamilica, vanilija, kokos, kopriva, aloe vera, menta…
– Jesi zaspao?
Kimam, nosom u Regininoj kosi.
– Zabalavit ćeš mi pramenove.
– Ti si meni lice kolačom.
– Nećeš podržati mlade znanstvenike?
– Moram podržati mladog pisca.
– Na koncertu Rektorove klinke si bio.
– Posao.
– Isključit ćeš me.
– Prevarit ćeš me.
Kucnula mi je po tjemenu.
– Ti mene stalno varaš.
– Boli.
– Jedva sam te dotakla.
– Nejde mi se više na skup.
– Ne čita mi se u kadi.
– Anais Nin ne odobrava.
Dok smo se penjali prema vili, pitao sam je što je mislila pod tim da ću prespavati večerašnju dramu.
– Bila sam maloprije na sastanku u rektorovom uredu s ljudima iz imunološkog, policije i vojske. Znanstveni skup nije dobio odobrenje za održavanje i večeras će ga prekinuti čim se kadrovi represije vrate iz Rijeke i Zagreba.
Regina je otišla u kupatilo da pusti vruću vodu u kadu dok sam na policama tražio Anais Nin. Nema „Pod staklenim zvonom“, poslužit će i „Djeca albatrosa“. Kosa je Regini padala preko ramena do polovine nagih leđa. Skinula je suknju i gaćice i položila ih na dasku školjke. Nagnula se hvatajući se za kadu kako bi lakše izula čarape, ispod guzova usred mekane obrijane kože prosinule su pune usne koje sam očima gladno gutao i želio ih okusiti jezikom. Prije nego što je izula drugu čarapu, počela je curiti, uzdisati i podrhtavati. Jednom rukom dodirnuo sam joj vrat, a drugom pružio otvorenu knjigu kažiprstom pokazujući redak od kojeg će početi čitati.
„Plesati oko te opasnosti: opasnosti da postanemo jedno! Plesati tako da se svatko drži vlastite putanje. Dopuštati usporednosti, ali ne i gubitak jastva u drugome, igrati se vjenčanja, korak po korak, zajedno čitati istu knjigu…“
Netko udara po vratima. Ušutjeli smo. Regina šapće neka pogledam tko je. Kroz špijunku vidim Bratka, izobličenog lica, kako kašlje kao da je popušio previše cigareta. Viče da ga pustimo, da ga žele odvesti među zaraženu fukaru. Odveli su već gotovo sve, urla. Čujem udarce po škurama i po stražnjim vratima u pozadini, provirujem kroz letve; prodekanica hropće, na drugom prozoru pročelnica katedre novinarstva i pročelnik germanistike, iza njih nekoliko povremenih predavača pokušava doći do daha, penjem se na kat i zurim s balkona u gostujuće profesore iz Zagreba, Dubrovnika i Osijeka kako se probijaju kroz čemprese prema stražnjim vratima, uključujući i profesoricu s talijanistike i studente koji glavinjaju iza njih.
Ne otvaram, vraćam se Regini i govorim joj da je Bratko zaražen. Regina spušta golu guzicu na hladni rub kade, a pogled na knjigu, šireći noge. Nastavljam je ljubiti dok čita:
„…plesati ples neuhvatljivosti na rubu žudnje, ostajati u krugovima pojačana osvjetljenja ne dodirujući jezgru koja bi zapalila krug. Okretan ples neposjedovanja.“