UMJESTO RIJEČI
Dugo je već trajalo. A djelovalo je kratko, privezano za jedno mjesto, kao da su još na početku. Nije se mogla prevariti. Svi znaci bili su tu. Izmučen redosljed, malaksao ritam. Zaglavljenost u jednom kadru. Dotrajao mehanizam. Ono što je nekad bilo bestežinsko zadovoljstvo vremenom je dobilo oblik, masu i zadah. Prvo joj je postalo zamorno, potom i strano. Osjećala je skučenost i vrelinu, dok su poskakivali u oblaku znojnog isparenja. Bila je dio mašine kojoj je davno istekla garancija i koja je nakon niza popravki ponovo zaribala. Da, to je bilo sve što je osjećala. Koliko već ima – pola sata, sat? Ili su prošli i čitavi sati otkako mu je dozvolila da je ima još jednom, za kraj, posljednji put. A poslije toga kud ko želi, takav je bio dogovor.
Uzaludno. Više nije mogla da izdrži.
Uz režeći uzdah zbacila ga je sa sebe. Na trenutak je ležao, kao da je ipak očekivao nešto takvo. Ili kao da je bio iznenađen. Onda se uspravio, zbunjenog lica pokazujući ka svom ukrućenom penisu, povijenom ka stomaku.
A šta ćemo s ovim? – kao da je rekao.
I dalje ležeći, ona je uzdigla obrve i iskrivila usta, baš kao da je rekla – Ja s tim više nemam ništa.
Glava mu je klonula, a nedugo za njom i ud, kao mlaz naglo ugašene fontane. Slika poraza bila je kompletna.
Gledala je u prozor dok se oblačio. Roletne su se pomjerale, otkrivajući na ivicama svijetleće linije jutra. Jedina stalna svjetlost bila je ona u sredini. Tekla je kroz progoretinu koju je davne noći ostavila njegova cigareta. U to vrijeme jedva da su i minut mogli biti u odjeći jedno kraj drugog, a sada je jedva čekala da čuje onaj završni zvuk, zvuk zakopčavanja, metalni odjek dugmadi i kaiša.
Šest klik i jedno klang. I tišina.
Pogledala ga je. Stajao je na pola puta između kreveta i vrata, obučen; izgledao je kao da želi nešto da kaže, ali ne može dozvati prave riječi. Uz nos mu je sijevnuo trzaj, a usta su se nijemo otvorila. Baš kao da je upitao – Zar je to sve?
Okrenula se ka prozoru. Odmah nakon toga čula je korake i vrata koja su se zatvorila. Tako su se rastali, jasno, a bez ijedne riječi. Sve su rekli oni zvuci zatvaranja – dugmadi, kaiša, vrata.
Nešto ju je steglo, nešto čemu se nije protivila, što je očekivala, što je pripisala navici. Skočila je i prišla prozoru iako je osjećala da joj je svejedno. Pomjerila je roletnu u stranu. Dolje je vidjela ulicu oivičenu automobilima, pse koji su njušili oluke i tek dva-tri prolaznika. Ugledala je i njega: iskoračio je iz ulaza i zastao tačno pod njenim prozorom. Pomislila je kako ga nikada prije nije vidjela tako malog, svedenog. Sav je stao u jednu zadebljanu tačku. Osvrnuo se lijevo, pa desno, zakoračio ka kolovozu, okrenuo se i naglo podigao glavu.
Izmakla se na vrijeme. Čučala je ispod roletne koja je ostala da se klati. Da li se odala?
U prvi mah htjela je da još jednom baci pogled, ali baš tada se iza njenih leđa oglasio budilnik koji ju je opomenuo da je za jedan odlazak, makar i konačni, bilo previše znakova koji označavaju jedno te isto, previše usitnjenog dekora. Već se razdanilo i trebalo je pustiti jutro da otklizi svojim tokom, ravno kroz prozor, ključaonicu, kroz kolebljive misli. Snažno, bez zastajkivanja, bez osvrtanja.
Otišla je do kuhinje, sipala čašu džina i sjela na krevet. Ukrutila se, gledajući po sobi. Sa zebnjom je čekala odjek. Tražila ga je u odjeći nabacanoj na fotelji, istrgnutom kraju čaršava, paučini koju je pokidao udar promaje. Tolika usredsređenost otkrivala je uljeze. Sobu je ispunjavala toplota. Od džina su joj zatitrala nepca. Kako su gutljaji odmicali, počelo joj se javljati neko čudno osjećanje, kao da se susrela sa duhom kojeg je dugo prizivala: ostala je bez nečega, nešto njeno je odnio sa sobom. Ili je kod nje ostalo nešto što joj nije pripadalo, nije bila sigurna. Nadala se da će čula sama detektovati problem. Da će ga otkloniti bez njenog uplitanja. Bila je sigurna da je uradila dovoljno. Ipak, u organizmu se dešavala promjena. Iznutra su dopirali vreli talasi. Opipala je vrat, lice, grudi. Odmahnuvši sebi glavom, iskapila je čašu – ne, s njim je svršeno, u to je sasvim sigurna. Način je ostavio za sobom klizav trag. Zapanjila ju je sopstvena hladnoća, iako joj je u trenutku djelovala primamljivo. Cijena je bila visoka. Prostor se mijenjao pred njenim očima, izlazeći iz okvira koje je pamtila. Sjedila je zbijenih koljena, s novim i novim čašama u ruci, okružena bjelinom kojom su se razmilile pukotine. Pratila je kako oživljavaju. One su opkolile predmete, protegle se s kraja na kraj zidova, oformile obruče od vrha do dna. Stezale su je sa svih strana. Kao da su htjele da iznude priznanje. Onda su bile talasi, a nakon toga zamršen ples. Pogled je fiksirao progoretinu. Da je samo mogla u njoj naći izlaz. Ruka je ispustila čašu trenutak prije nego što je haos utonuo u gaseći snop svjetla.
Iznenadno pijanstvo za nju je značilo otrežnjenje. Probudila se u polutami sobe i odmah se dosjetila okupljanja u njegovoj seoskoj kući, koje je najavio još prošle nedjelje. Prisjećala se euforičnog tona kojim joj je to saopštio; pitala se nije li već tada znao da je odlučeno. Jasno je, tražio je posljednju slamku spasa. Onda joj je sinulo. Novonastale okolnosti nijesu joj smetale; naprotiv, shvatila je da joj je odlazak prijeko potreban. Proganjao ju je zov nedovršenog zadatka. U sebi je otkrila nagon usmjeren ka nečem što je do juče bilo zajedničko, ali što se nakon raskida umnožilo; umjesto da presahne, da iscuri iz svakog nezvanog podsjećanja − naglo je poprimilo još veći značaj. Bio je to uslov novog početka.
Pristala je na igru. Željela je da stvari posmatra zasebno, ako treba i na silu, po cijenu ulaska u opasnu zonu. Poziv se podrazumijevao, podrazumijeva se i dolazak. Ostalo je van toga. Između njih nije linija razdvajanja, već skretnica. Samo je prihvatila ulogu koju je nametala sadašnjost. Neće oklijevati. Doći će kao i svaki drugi gost.
A namjerila je da dođe posljednja, ni sama ne znajući zašto. Bila je sigurna da to nema veze s teatralnošću. Već se hvatao mrak kad je iza jednog od čempresa ispratila djevojku koja je na štiklama oteturala do vrata. Nije razaznala ko ih je otvorio. Djevojka je ispruženih ruku ušla u kuću. Ubrzo je od nje vidjela jedino sijalicu nad dovratkom. Oblici su zauzeli svoja mračna, nepomična mjesta. Samo je obris tvrđave ostao ucrtan na horizontu.
Na njegovom licu u svega nekoliko sekundi smijenili su se iznenađenje, radost i sumnja. Stajao je s druge strane praga, gledajući je s nevjericom, čekajući da kaže bilo šta. Ona je ćutala. Nabrala je obrve i malo pognula glavu, baš kao da je upitala – Šta je, zar ne mogu unutra? A on se nesigurnim korakom pomjerio u stranu, baš kao da mu ništa nije bilo jasno.
Unutra je bilo veselo. Uzvratila je svaki poljubac, prepustila se svakom zagrljaju. Na tim licima nije bilo iznenađenja, nevjerice ili sumnje; dočekali su je kao i kod svakog drugog susreta. Oni nijesu znali, a ona je zadovoljno uzdizala čašu vina, sve je teklo kako je htjela.
Tek povremeno bi gledala u njegovom pravcu.
Lice mu je sada zaposjela grimasa opreza. Bojao se zamke. Neprestano se osmjehivao, ali oči su ga odavale; znala je odlično da je uznemiren kada god zasvijetle tim tupim, prigušenim sjajem. Bio je onakav kakvog ga je zamišljala čitavog dana. Do detalja, kao uramljen. Nosio je košulju u kojoj je bio i kada je otišao. O njoj su pričali posljednje njihove noći, odlično se sjeća, jer je to bilo posljednje što su rekli jedno drugom. Samo je to bilo preostalo. Otegnuto opraštanje, hrpa bezvrijednih riječi koje blijede u susret novoj realnosti. Pitala ga je zašto se tako vezao za nju, za karirani komad tkanine s greškom u šavu, i uopšte – zašto se vezuje za stvari koje od života čine već viđeni besmisao? Da li je to prazna opsesija, nemar, ili strah? Ili ništa od toga? Ili sve to zajedno? Otkud takva opsjednutost bezazlenim, onim što te drži na sigurnom, upitala je još, da pojača. Pogledao ju je naglo, a kada je shvatio da će ostati ravnodušna povukao se i odgovorio glasom opravdavanja – volim iznošene stvari, procijedio je, one koje se nakon toliko vremena naviknu na mene, kao da se nadograde nekim mojim dijelom, da upiju nešto moje, tako da me u njima dočeka nešto jednako mekano i blisko kao što je moja koža. Odjeća koja nije oklop, već dio mene − u njoj se najbolje osjećam. Onda mu je ona okrenula leđa, a on ostao da zuri u plafon, stisnutih pesnica.
Duplirani šav liči na tetovirani zmijski jezik. Uvijek isti prizor. Ni slutio nije koliko mu je bila zahvalna dok je s druge strane stola dosipala vino.
Nakon nekoliko čaša sva se prepustila. Dobila je potrebnu snagu. Meta je bio momak kojeg nije znala od ranije i za kojeg je bila sigurna da ne zna ništa o njima. Susrela se s njegovim pogledom, prišla mu, bez riječi sjela u krilo. Odmah su se kucnuli i ukrstili ruke. Otpili su. Jadnik nije znao šta će od uzbuđenja. Ostavila je čašu, zagrlila ga. Mogla je da čuje komešanje, glasove iznenađenja, glasove koji su prešli u šapat.
Sat je označio ponoć.
Neko je oborio čašu, a ona ga je poljubila.
Neko je ispustio uzdah zaprepašćenja, neko drugi pokrenuo pijani aplauz. Tad su krenule i tihe prepirke, gurkanja, povlačenja, pa odvažniji protesti, ostala je pripijena uz njega dok joj se rukama spuštao niz leđa, kad se prolomio glas kojeg je čekala.
Ej, šta radiš ti?, čula ga je. Glas zakašnjele spremnosti, glas glumca koji do kraja robuje ulozi.
Svi su ućutali.
Zar se to tebe više tiče, odvratila je nakon pauze, ne okrenuvši se.
Bio je to potpis na uvjerenju koje je već dugo lepršalo u ničijem prostoru. Time je sve bilo rečeno, i ono što je danima čekalo da bude izgovoreno, i ono što je tištilo i njega i nju, i ono čega je bio gladan svijet u kome je pukla njihova posljednja kopča. A ako je ostala neka nedoumica – za to nijesu bile potrebne riječi. Znala je da im je njegov pogled sve razjasnio.
Noć je potom išla krivudavim, ali utvrđenim tokom. Sada je tu bila granica koja se nije mogla preći. Poslije nekog vremena okrenula se ka njemu. Promijenio je mjesto – sjedio je u samom uglu sobe, sa djevojkom koja je stigla prije nje. Izgledalo je da ga tješi. Držala ga je za ruku i nešto mu govorila, dok je on gledao u luster opružen u fotelji. Činilo joj se da je pijan i da je uopšte ne sluša. Bacila je pogled na sat – već se bližilo jutro. Oko sebe nije mnogo razgledala, svi su bili pripiti, zagrljeni i raspjevani. I njoj se mutilo u glavi. Fiksirala je jednu tačku kako bi umirila pogled i tek tad shvatila da je opkoračila nečiji trup. Pijanac se trgao kada mu je sklonila ruke, promuklo je pozvao da ostane, ali ona ga je odgurnula i sjela nekoliko mjesta dalje.
U neko doba spustila je glavu na sto. Pred njom su bile zbijene čaše, udvojena stakla zbog kojih je osjetila hladnoću. Kroz njih su se njegova i njena figura stopile u jedan nepomični oblik. Bili su tako mali i udaljeni. Nasmijala se. Ugledala je izdvojenu kapljicu i razmišljala može li se u njoj skotrljati do mora i sastaviti s njim, lako, bez talasa i šuma. I šta se sve nalazi između mora i nje – kuće, livade, tvrđava, jato ptica, magla, vatra, hladnoća, staklo; odmjeravala je čega ima najviše i šta će joj najduže stajati na putu, ako poželi da se vrati…
U posljednjoj slici njeno je čelo bilo postolje svjetlosnog stuba koji je držao sunce. Prije nego što je otvorila oči pomislila je da je ona to u svojoj sobi, a da joj je sunce nanišanilo čelo tačno kroz progoretinu. Začula je korake, dva nešto blaža, pa dva zvonka. Udaljavali su se. Vrata su zaškripala. Podigla je glavu i zrak je ostao na stolu. Kroz polutamu je posmatrala usnula tijela. Njih nije bilo.
Osjetila je zebnju koja je odmah prerasla u tihu euforiju. Još uvijek je bila opijena. Ustala je, nazula sandale, vratila bretelu na rame. Kroz tamu je plutao kiseo vonj. U zraku se kovitlala prašina i zasipala tijela kao zaboravljene antikvitete. Išla je ka vratima zaobilazeći udove. Otvorila ih je nečujno i izašla.
Vani je duvao povjetarac. Nije ga osjećala – o tome joj je govorilo drveće. Ali nije ga osjetila ni kada je načinila još nekoliko koraka. Vazduh je ostao nepokretan. Osluškivala je; ne, to nije vjetar, huk je bio jak i isprekidan. I melodičan. Takvu muziku, šuštave udarce u jednakim razmacima, nije mogla stvoriti priroda ni kada je bujanje najživlje, usred proljeća.
Znala je da su to oni.
Spustila se još desetak metara, do mjesta odakle se pružao pogled ka tvrđavi. Tvrđava je bila lijevo, a desno garaža iznad koje se tresao vrh čempresa. Nije mogla da ih vidi, garaža joj je zaklanjala vidik, ali pred očima je bila ta slika: on koji ju je pribio uz čempres i tucao otpozadi. Ona je i dalje bila u štiklama. Ruke su joj do lakata bile u orošenim granama, držala se za stablo, a iglice su joj grebale lice. On je, kao i uvijek, uzdigao glavu ka nebu, odsutan i obuzet, s onim smiješnim grčom na obrazima. U njemu je sada moralo biti nečeg osvetničkog.
Ne pomjerivši se ni korak, polako se spustila na zemlju. Rosa joj je ispunila butine trncima. Naslonila se na čempres, jedan od onih što su omeđavali imanje, zarivenih u nebo i zemlju. Grane su mu izrastale tek nakon par metara visine. Podigla je glavu. Lijevo – tvrđava, desno – čempres koji je drhtao sve jače. Morala je da požuri. Zadigla je haljinu i zavukla ruku u gaćice. Samo na trenutak se stresla od hladnoće svojih prstiju. Vidno polje se sužavalo. Kapci su se spuštali, slika je postajala nejasna. Maločas je mogla vidjeti svaki kamen na tvrđavi, a sada je od nje ostala samo siva gromada uzdignuta ka nebu. Ruka je radila sve brže. Konačno je uhvatila ritam čempresa. Počela je da uzdiše, pa da stenje. Nije znala da li to stenje ona ili ona druga, nije bila sigurna ni da li se drvo zaista trese ili to njene zjenice titraju od užitka. Svijetom su zavladali ritam i jecaj.
Toga ga je jutra voljela više nego ikada ranije. I posljednji put.
