ONAJ KOJI JE PRAVI
Najbolje im je bilo na kraju naselja. Preko kanala, pa odmah tamo kod nedovršenog solitera. Imao je sve što su tražili: veliki prostor, udaljenost od zgrada, gromade zaštitnog betona unutar koga su ostajali zvukovi detonacija. A tek taj izgled. Desetospratnica je štrčala prema nebu poput skeleta i bili su ubijeđeni da im čuva odstupnicu. Njena silueta morala je djelovati prijeteće svakom uljezu. I njima je, dok se nijesu osmjelili da pređu kanal, granicu prema zabranjenoj zoni. Prvi su načeli sivu prazninu – smatrali su to činom dostojnim vlasničkog prava. Poslije se sve namještalo sâmo od sebe. Udahnuvši mu život sve češćim dolaskom, počeli su se osjećati kao svoji na svome.
Znak za pokret dolazio je sa Liridonovog balkona. Odabrao bi pogodan trenutak – obično popodne, kad se prorijede puškaranja – da u vazduh vine helijumskog zeca, medvjeda, štagod bi dohvatio iz gomile skrivene pod krevetom, koja se tu tiskala još otkad su porazbijane prve radnje. Našao se kod jedne u najboljem trenutku, ne sluteći kakvu će korist izvući iz čitave zbrke. Sebe samoga jedva je izvukao. To mu je tad bilo manje važno, pa je postalo najvažnije. Zbog toga je sad bio tako poseban u očima ostalih, dobro je to znao. Znali su i oni da ga baš zato moraju slijediti. On je taj koji se žrtvovao za opšte dobro. A takvoga su čekali. U danima kad se nasilje širilo poput nevidljivog, razigranog monstruma, trebao im je neko da iskorači pred opasnost, pogladi je kao razjarenog bika, a onda je pripitomljenu uvede u igru.
Bekim je sa svog balkona nevoljno posmatrao kako još jedan balon hita u oblake, kao u obrnutoj gravitaciji. Opet je morao ići praznih ruku. Požurio je da se spremi, ne bi li stigao prvi i barem tako ublažio kritiku. Idući ka soliteru, gazeći kroz suvu travu koja je za njim šaputala, često se osvrtao ka zgradi. Pomislio je da je to majčin glas koji će se uskoro razleći u viku. Proklinjaće mu svaki naredni korak. Ili je to želio, da mu s balkona drekne kako ti mali siromasi nijesu njegovo društvo? Ovog puta mu ne bi smetalo da čuje riječi koje je inače prezirao. Neka viče za njim, ma iz kakvog razloga, samo da ima opravdanje. Dok je razmišljao čija bi mu srdžba lakše pala – njena ili Liridonova, već je stigao do betonskog korita. U njemu nije bilo ničega osim nekoliko naramaka smeća. Nasukano otkad je voda otekla. Kraj jedne kutije ugledao je desetak čaura. Bile su poređane u formi strelice koja je pokazivala najbliži prelaz, dvije grede između dviju obala. To ih je vođa posložio nakon prvog, trijumfalnog dana, kad im je opaljen od sreće saopštio da uvijek moraju znati pravi put. Da to što rade samo liči na igru, a zapravo je trening za viši nivo, jer će doći njihov čas kad se ispucaju oni što su svakodnevno pucali. Navikavali su se na zvuk i miris, glavno bi došlo u svoje vrijeme: koža na hladnom obaraču, kažiprst spreman na trzaj. Njega su sve te čaure podsjećale na poraz. Rugale su mu se. Iste kao meci, a prazne, beživotne. Da je samo imao šaku baruta – činilo mu se da bi ih oživio sve do jedne i samo bi čekao da vidi kako mu ostali napokon ukazuju poštovanje.
Danas ga, kao za inat, nije bilo ni traga. Zalud i to samotno čekanje u hladovini nadstrešnice. Čim ih je ugledao kako pristižu preko greda, znao je da se nešto sprema. Mogao je to naslutiti i po njihovom udruženom dolasku. Dosad su uvijek stizali iz različitih pravaca, da ne privlače pažnju. Sad ih eto zajedno, zavjerenički. Na Liridonovom licu visio je onaj uobičajeni izraz liderske dokonosti. Kod ostale dvojice primijetio je promjenu: Valon i Genti kao da su ga oponašali u želji da ukažu na svoj novi, privilegovani položaj. Zastali su i odmjerili ga od glave do pete.
„Dobro, da vidimo šta imamo danas“, rekao je Liridon nakon umjetne tišine, pokazujući na komad platna raspet između četiri kamena.
Dvojica lakeja poslušno su iskoračili i iz nagnutog položaja sasuli po nekoliko metaka. Liridon je pričekao, pa kad je shvatio da će Bekim ostati u mjestu prišao je i iz džepa istresao punu šaku. Potom je odmah, ne rekavši ništa, uklonio kamenje i podigao svežanj. Iznutra su meci horski zazveckali.
„I više nego dovoljno. Idemo gore.“
Pomalo začuđen, Bekim je jedva uspio da uhvati korak s veselom trojkom. Prosto su letjeli stepeništem prekrivenim šutom. Šlajfovali su prema njemu guste oblake. Na kraju je stigao sav prašnjav. Smijali su se, prozvali ga sivonjom. Valon mu je rekao da liči na Kaspera. Prihvatio je svaku šalu, srećan što su ipak dobrog raspoloženja. Potvrda je stigla u vidu Liridonovog poziva da priđe ivici. Prvoj liniji. I dalje je, dakle, bio dio protokola. Zaboravivši na svoj peh, na strah da je odsječen, osjetio je kako ponovo srasta.
S ivice su osmatrali okolinu. Dotad se tu nijesu zadržavali, pošto su radije birali suteren, uvjereni da je najsigurniji. Ali – rasli su, moralo se ići u visinu. Iz memljive tame na svjetlost trećeg sprata. Podaleko ispred, na obodu poljane protezao se red niskih zgrada, njihovih, nalik zidu što razdvaja dva svijeta. U njima se sad odmaralo napetih nerava, u lažnom podnevnom spokoju. S druge strane se povremeno čulo štektanje automata. Protivteža istine koju su svakodnevno živjeli, mjesecima već. Lijeni podsjetnik da su bande čak i tad pripravne.
Liridon je pružio Gentiju nekoliko metaka, a ovaj je jurnuo niz stepenice. Nedugo zatim vidjeli su ga kako istupa iz izlaza, osvrće se okolo, pa zabacuje glavu. Liridon je ukrutio lakat u liniji ivice, skupio šaku u obliku patkine glave. Iz kljuna sačinjenog od skupljenih prstiju ispao je kamenčić. Na mjestu gdje je prvo dotakao tlo, Genti je ukrug posložio metke, poput stanica između kojih saobraća satna kazaljka.
U međuvremenu se kljun pretvorio u čeljust koja steže betonski blok. Činilo im se da Liridon ne diše dok pokušava uspostaviti preciznu vertikalu. Čeljust se rastvorila. Nakon kraćeg leta, odozdo se začuo tup udarac. Nagnuli su se i vidjeli da je meta promašena za pedalj.
„Jebiga, prvi put“, procijedio je Valon.
Umjesto odgovora je dobio jedan mrki pogled, za kojim je slijedio novi pokušaj. Sad su svi zadržali dah. Trenutak kasnije, gromka, iskidana eksplozija vinula se ka njima, preobrazila u ushićenje koje im je silovito natjeralo vazduh u pluća. Zvjerali su lijevo-desno iz mjesta, bez glasa. Lica im je opsjelo iznenadno strahopoštovanje. Izgledali su su kao ronioci koji izranjaju usred oluje.
Nije bilo kraja njihovoj sreći. Postupak su ponovili nekoliko puta, sve dok je bilo metaka i dok je i posljednji od njih zabilježio precizan pogodak. Bekim iz trećeg puta, onako kako je htio. Računao je da će bolje po njega biti ukoliko izazove podsmijeh, nego li zavist.
„Vidite da je bolje ovako. Čekićem možemo da se nagrdimo“, rekao je Liridon dok su silazili, pa dovršio povišenim tonom: „samo nam treba više metaka.“
Bekim nije obraćao pažnju. Što se njega tiče, najvažniji dio dana prošao je neočekivano dobro. Bio je saborac, bio je saučesnik, noge su ga tjerale da sad grabi prvi, da okaje ono začelje. Tek je stupivši na grede shvatio da čuje samo svoje stope. Zastao je i okrenuo se.
Stajali su na ulazu u soliter, tako očito riješeni da ga ne prate, postrojeni kao i kad su dolazili.
„Vi ostajete?“
„Ostajemo“, odvratio je Liridon s uzdahom distanciranja. „A ti nemoj da se vraćaš dok ne doneseš nešto. Ali pazi, ne bilo šta. Predugo smo te čekali. Mora da bude nešto posebno, nešto čime ćeš da se iskupiš.“
Do sobe se provukao neopažen; oca nije bilo, a od majke je registrovao glavu polegnutu na kauču, spram upaljenog televizora. Tamo su se smjenjivale slike uličnih borbi, bez tona. Legao je na krevet i navukao frotir do brade. Istog časa počeo je da se trese, mada je podnevna vrelina dostizala zenit. Pomislio je da bi jorgan riješio stvar. Pod njim bi zgasnulo tinjanje koje se poput ledenog žara širilo tijelom, nadirući od prepona. Odustao je, shvativši da je već pokriven. Udisao je duboko, čekao da se unutra nakupi sve suvišno, pa tjerao vazduh iz sebe naglim izdisajima. Led se nije povlačio. Kapci su se stezali kao da urastaju. Suze je zadržao unutra samo da mu na oči ne bi probile smrznute, u vidu sitnih kristala.
Te je noći odlučio da sanja. Negdje je pročitao da sat prije sna treba fiksirati željene slike, kako bi ih prebacio na onu, nesvjesnu stranu. A kad se jednom nađu tamo, one će dalje same. Ništa im spolja ne može naškoditi. Dozivao je u mislima prizore slobode: ono kad se moglo na more, prošlog ljeta u Šenđinu, kad je ležao zakopan do grla u pijesku vrelom do usijanja, a svuda okolo se orila cika. San je nježno prihvatao kadrove, kalemio zvukove. Oni su se u prvi mah pratili vjerno, uigrano, bez odstupanja. Sve je bilo u skladu. Kako je vrijeme odmicalo, javile su se smetnje. Nešto je cjelokupni prizor trzalo prema javi. Postao je svjestan zvukova koji su istovremeno bili i poznati i strani: znao ih je, ali nijesu pripadali slikama koje su sve više ponirale. Na kraju je ostala tamna praznina ispresijecana povicima.
Bio je to otac: vikao je u susjednoj sobi, u gluvo doba prosipao plačni falset, dok je majka pokušavala da ga umiri. Disao je plitko, osluškujući. Dugo se premišljao da i to svrsta u san. Ono što je dopiralo do njega vuklo je na tu stranu. Svaki put kad bi otac opsovao nekog Poncija i njegove jebene piramide, pomislio bi na Egipat i tješio se da je to samo doprinos prethodnom snu. Tamo je bilo sve pod konac i možda je samo Hipnos odlučio da doda malo žestine. Otac radi za njega, pomislio je pred novi prelazak. Za njega, a zbog mene.
Od te noći, Bekim je držao da svaka dovoljno jako željena želja postaje dio nekog većeg plana. Koji, istina, traži i svoju žrtvu. I to što je otac narednog jutra prosvirao sebi glavu, a vreli ostatak smrti se dokotrljao do njegovih vrata i pokucao, i to je bio dio plana, i to što je on napokon dobio razlog da pred Liridona izađe dignute glave, predajući mu praznu čauru, metak posebniji od bilo kojeg drugog.
* Nakon što su propale piramidalne šeme i otkrivene ekonomske prevare tokom tranzicije iz državne u tržišnu ekonomiju, u nasilju 1997. godine stradalo je nekoliko hiljada albanskih građana
Nikola Nikolić, Posijecite visoko drveće, Nova Knjiga, Podgorica, 2024.
