„Ovo je panduri. Na što te podsjeća?“
Kliznuo sam pogledom niz vitku figuru.
„Na gusle.“
„Samo što nema gudala. I tri su žice, pa se svira ka tambura. Zar nije lijep? Sad je od majstora. Pjeva ka nov.“
David je naslonio rezonantnu kutiju na butinu i zaplesao prstima po strunama. Vazduh su zaparali jecavi tonovi.
Iskašljao se i zapjevao.
Eg sake mkinvarta sargeši minahav
Magal mtebs karafebs avrkvevi minankar
Eb tmebi kldebze čankerad minahavs
Ali har kali har mithari vina har
Kad je završio, kapci su mu ostali spušteni dok je čekao da zamru neke samo njemu čujne ovacije.
„A, kako ti zvuči?“, prenuo se.
„Fino ovako, ali ništa ne razumijem.“
„Pravi si diletant“, potapšao me je po vratu. „Moraš odmah sve da razumiješ. Mada, ajde, to ti je do roditelja, uz njih ne možeš drukčije, posa im je da razjašnjavaju. Samo ne moraš baš uvijek u svemu da ih pratiš. Nekad treba isključit mozak, puštit čula da sama razumijevaju.“
Pošto su mi čula lijeno odmahivala, nije imao kud sem da popusti.
„Jebiga, ja ti to kažem i da sebe poštedim. Nijesam ti baš najbolji s gruzijskim. Otprilike ovo znači: pogledam u ogledalo, vidim glečere, visoke planine, kamenje koje pada, ti si žena, reci mi ko si, budi oprezna, najljepša, moguće je svuda naići na oluju, nemoj poslije plakati, tu je sva ljudska praznina koje se ja toliko plašim… i ne bih ti znao dalje. Uglavnom, fina narodna pjesma o moći prirode, ljubavi, tragediji koja je uvijek prisutna, samo se nekad jasnije pokaže, o životu izniklom iz zemlje i nemogućnosti da se ikad stvarno odvojiš od nje…“
„A kakav to gruzijski?“, pretrčao sam na tehničke nedoumice.
„Okej, da se onda potpuno prešaltam na tvoj procesor. Ti znaš da sam ja bio u Jermeniji prije nekoliko godina? E, pa, taj odlazak sam malo proširio i na susjednu Gruziju. Samo pazi, ovo je na tišu, tvoji ne znaju za to.“
Naivno je bilo vjerovati mapi Davidovih lutanja. Stvarne koordinate gutao je poput gerilca kada želi ukloniti tragove važne poruke. Sada su mu one izvirale iz usta, utirući put ka svijetu koji je za mene bio dalek i tajanstven. Za vrijeme predaha u borbama oko Nagorno Karabaha, David je, nezadovoljan pasivnošću saboraca, skoknuo do Južne Osetije po novu dozu adrenalina. Tamo je proveo nekoliko živopisnih mjeseci, taman dok se Jermeni i Azeri nijesu ponovo zahuktali. Vojevao je na strani Oseta.
„Kako ti tako lako odabereš stranu? Eci pec, ili…?“
„Lakše i od eci pec. Vuku me slabiji, a njima treba pomoći makar samo zato što su u manjini. Tužno je kad jedna strana isuviše pretegne. Politika sve začas sjebe. Ali nemoj da misliš da ja mrzim Gruzine. To je veliki narod, velika istorija… Panduri je njihov, nije osetski. A opet, Staljin je bio Oset, a nanio je toliko jada pravoslavnom narodu. Istorija pretumbava stvari. Ovo što slušaš je izašlo iz čistog gruzijskog srca.“
Eb tmebi kldebze čankerad minahavs
Ali har kali har mithari vina har
„I pjevaš ka iz srca.“
„Koliko god mogu, vjeruj mi. Nije ovo običan instrument. Njime dozivam Maklavu.“
Prije nego je stupio na osetsko ratište, otputovao je inkognito do Tbilisija. Znajući da mu se zbog pomaganja separatistima takva prilika više neće ukazati, želio je da obiđe drevnu prijestonicu, prošeta kejom kraj Kure, udahne spokoj vjekovnih svetilišta. Planiranih nekoliko sati produžilo se u nedjelju dana pošto je lijepoj crnki izvukao psa iz rijeke. I nikad se srećnijim nije osjećao nego tokom tog kratkog perioda izdvojenog iz vremena, kada je dane i noći provodio u tuđem stanu, gradu, tuđoj državi, u zagrljaju bića s kojim se sporazumijevao pogledima i pokretima, uz tek poneku riječ ruskog. A onda je morao da krene. Sa balkona je vidio tenkove kako odlaze ka sjeveru. Da bi melodrama bila potpuna, na rastanku ju je zamolio da mu pokloni nešto po čemu će je pamtiti. Nije se mnogo razmišljala. S ormana je skinula duguljastu kutiju, prekrivenu prašinom. Unutra je bio instrument njenog pokojnog oca. To ja plačem kad ga zasviraš, ujela ga je umjesto pozdrava.
„Zamisli to. Porodičnu svetinju. Takvo nešto nijesam nikad doživio, ni prije ni poslije. Ka munja da te strefi. Bio sam u nesporazumu sa samim sobom, možda i za svoje dobro, jer ko zna na što bih bio spreman. Zaljubljenost za koju tek kasnije svatiš da je bila ljubav. Rastvori se vremenom, prekasno. Nikad više.“
„Jebote, ka u bajci“, izustio sam ushićeno. „A kakva je bila? Kakve su Gruzijke i Jermenke?“
„Znam ja što tebe zanima, al na ovo gledam malo drukčije. Imala je nevjerovatne oči, ka borovnice. Maklava i znači borovnica. Žene sa Kavkaza su ti tiha vatra. Kad ih posmatraš djeluju stidljivo i povučeno, a ako te pušte u svoj svijet osjetićeš pravi požar, samo ako si spreman na to. Moj je problem što sam mu se previše izložio. Želio sam sve i dobio sve u tih neđelju dana. Vratio sam se žestoko opečen. I dan danas nosim ožiljke, ka što vidiš.“
Zurio je u daljinu, kao da je iza posljednjih reljefnih nabora tražio odbljesak tog davnašnjeg plamena. Tamo je sve mirovalo. Krivulja horizonta ocrtavala se spram podnevnog neba. Sjedili smo na ravnom krovu Davidove kuće, posmatrajući kako planine na jugu poprimaju tamniju nijansu. Tako je tamnila rasječena jabuka. I sjekutići moga oca, u usporenoj verziji. Dan je stario iz minuta u minut, cijeli svijet je oksidisao, priča nam je gubila sjaj.
Ljubav se neprimjetno mračila u smrt.
„A ipak je to bio rat. Iša si zbog borbe“, rekao sam nakon poduže tišine.
„Naravno, ali nikad ne znaš što ćeš usput da pokupiš. Sve je brže i sto puta snažnije nego u običnom životu. U par dana doživiš više nego za pola vijeka mira. I poslije ti to bude ka neko gorivo koje si nakupio za duži period. Koje te održava, ali od kojeg možeš i da sagoriš, iznutra, samo li naiđe neka zajebana varnica. Naravno, pod uslovom da prethodno izvučeš živu glavu. Ja sam dosad isplivava i iz prve i iz druge vatre.“
„Je li te kad oprljila?“
„Oprljila?“, pogledao me je upitno. „Otkad ne čuh taj izraz. Jes ova druga, no što je, više puta. Sjećanje na Maklavu, na užase po rovovima, na mrtve saborce…“
„A smrt? Koliko si joj bio najbliži? I koliko si je se uopšte plašio?“
Uzdigao je obrve i zanjihao glavu lijevo-desno, vagajući pitanje. Očito nije spadalo među laka. Odgovorio je sa zadrškom.
„Moram ti malo izokola. Upozna sam po frontovima mnogo hrabrih ljudi, ali jedan mi je osta u posebnom sjećanju. Monte Melkonijan. Najveći jermenski komandant u Gorskom Karabahu. Kad sam ga prvi put vidio, priča je telefonom na savršenom engleskom. Američki naglasak. Bio sam ubijeđen da je neka greška, ne zato što sam pomislio da je, nemam pojma, nekakav ludi bruklinški dobrovoljac, zaludnjak željan avanture, nego ga onako niskog i proćelavog nikako nijesam moga povezat s hvalospjevima koji su kružili među borcima. Očekiva sam u najmanju ruku Lundgrena. Dobro, ajde, tamniju varijantu. Kad ono – mućak. Baš. Ličio je na bradatog i preplanunlog Boba Roka. Naoko smiješan tip. Onda sam sazna za njegovu biografiju. I odmah te zapljusne strahopoštovanje. Da ne povjeruješ. Patriota kakav se jednom rađa. Ostavio je iza sebe pusti američki sani krenuo da se bori za interese postojbine hiljadama kilometara udaljene od mjesta đe je rođen. I, pazi, nije bio jedan od onih što se late oružja jer im ne smeta pamet. Lik je završio Berkli, ej, jedan od najboljih univerziteta u Americi. Poslije je bio član organizacije ASALA, nasiljem su ćerali Turke da priznaju genocid nad Jermenima tokom Prvog svjetskog rata. Ubijali im diplomate i tako to. Mislim da su i u Beogradu doakali jednome. Pa se borio u Libanu, pa je buknulo u Karabahu. Čuvena je njegova rečenica: Ako izgubimo Karabah, okrenuli smo posljednju stranicu naše istorije. To je postalo armijsko geslo, vojnici su izgarali zbog njega. Iz daljine je vidio mnogo bolje od zemljaka, baš kako ono Njegoš veli. Rijedak fanatik, grize i do zadnje kapi krvi ako treba.“
Pretvorio sam se u kipa s razjapljenim vilicama.
„I?“, rekoh u strahu da ga pauza ne sputa.
„I strada je, naravno. Jer je uvijek staja ispred ostalih. Jer je bio prvi dobrovoljac kad god zagusti, pa i za pogibiju. Pretraživa je teren nakon bitke i upucali ga neki zalutali Azeri. Ali su ga dobro platili, što jes – jes. To je stereotip da najveće vojskovođe ginu tokom juriša, dok skidaju petnaestu glavu. Mnogi su izginuli isto ka Monte, budalasto, jer su za sebe najmanje brinuli. Danas završiš ka neoprezni regrut, a sjutra te proglase za narodnog heroja. Eto takva im je sudbina.“
Okrenuo mi se i ušmrknuo, u očima su mu se caklile nekakve nepomične prethodnice suza.
„A što sam ti sve ovo ispriča? Upravo zbog tvog pitanja, ako ga se sjećaš. Kad stradaju ljudine poput Melkonijana, bude ti nekako bijedno da se bojiš za sebe. Sve ti se promijeni. Poželiš da si veći. Oćeš da prevaziđeš sebe samoga. Progledaš kroz potiljak, grudi, leđa, prodišeš kroz pupak. Sav se nekako rastvoriš. To može da ti odmah dođe glave, a može i da te obmota aurom, ako vjeruješ.“
Ispratili smo vojni helikopter kako ide ka sjeveru.
„Zato se nijesam plašio“, nastavio je, „mada je sasvim moguće da sam stotinu puta bio blizu smrti. Okruženje mi nije dalo da se bojim, pritijesni te sa svih strana ka dušekom, svoj si među svojima. Rat, borci, to je moje prirodno okruženje, tamo ne mogu da osjetim strah ni kad je najopasnije. Najveći strah doživio sam dok sam ronio za murinom. Vjerova ti ili ne. Na dvije ure odavde. I pored svih Pridnjestrovlja, Karabaha i Slavonija. To je ona odvratna zubata riba, gleda si je u Maloj sireni. Bio sam usamljen, u tuđoj sredini. Uljez sam bio. Na nekoliko metara dubine nateza sam se s njom, jedva sam se izvuka. Umalo da ostanem bez daha. Ka crni đavo je borbena. Na Valdanos je to bilo, ispod jedne zasječene stijene, vodim te neđe čim otopli.“
„Važi, super“, rekao sam pomalo odsutno, tužan jer sam znao da mu je dosta prošlosti za taj dan.
Naslonio se na dimnjak i okrenuo mi profil, pa sam krenuo da ga pozdravim. Preduhitrio me je riječima koje su kao pod nekim teretom kasnile za prethodno rečenim.
„Ljudi se boje smrti jer precjenjuju sebe. Posmatraju svijet iz te jedne lobanje koju imaju, ka iz same planete kojom gaze, pa poslije umišljaju kako se sve ruši kad oni odlaze; jebiga, njihov život je proizvod grandioznog projekta, a ne tamo neke slučajnosti. Kukaju ka da ih je neko zajeba, ka da nipošto ne bi smjelo tako da bude. Ne mogu da vjeruju da se od šest milijardi duša samo nekoliko njih obazire na činjenicu da nestaju. Jer to se kosi sa shvatanjem da jednom smrću nestaje čitav jedan svijet. Egoisti se teško mire sa smrću, a takva je većina. Dižu sebi cijenu previsoko. I to se najbolje vidi u ratu, kad si primoran da ispadneš pizda pred svima, kad nema karantina za plačljivce. Komandant je bio druga krajnost. Taj se potcjenjiva do kosti.“
Uzdahnuo sam nesvjesno. Uputio mi je pogled iskosa.
„Treba da slušaš System of Down. Pa da vidiš kako zvuči arhetipski vrisak. To ti je, mačak, kad uzavri zajednička krv zemlje i ljudi, ono što tebe veže za zemlju, a da ne moraš ni bit previše svjestan toga. U venama je to.“
Pozdravio me je mlako, na izmaku snaga. Padao je u onu svoju dobro poznatu malodušnost. Slušao sam jednom majku kad je s ocem pričala o tome. Rekla je da u Davidu gori energije za desetinu drugih i da prilikom mirovanja on i protiv svoje volje dolazi do tačke pucanja. Zato bježi otkad je stasao za bijeg.
Od nevolje ide u rat. Ratuje sa samim sobom.
Depresija, optuživala je u nemoći, njegovnajuporniji neprijatelj. Stalno mu diše za vratom. Zakačena je za njega oprugom i samo kad je u naletu – na ratištu, u jurnjavi planinama, za djevojkama, u forenzičkom rekonstruisanju uspomena – samo tako uspijeva da je održi na distanci. Čim bi zastao, udarila bi ga u potiljak svom snagom. Ono što sam ostavljao na krovu bio je sustignuti, ranjeni David.
„On je kriptodepresivan“, ispravljao je otac, „čitav život u rovu, glavom iznad zemlje, a nogama u njenoj utrobi. Više je života proveo u njoj, nego na njoj.“
Iako nijesam svjedočio tom naknadnom preuzimanju odgovornosti, znao sam da je majka osjećala krivicu za njegovo stanje. I to samo zato što su godinama živjeli daleko jedno od drugog. Prebacivala je sebi da joj je karijera bila na prvom mjestu, da je zbog nje zapostavila mlađeg brata. Dok nije upoznala Bora na nekom seminaru i kasnije se preselila u Crnu Goru, život je vezala za Beograd gdje je završila studije. David je za to vrijeme stanovao s majkom u Titogradu, gutao knjige, trenirao odbojku i pokušavao da se stalnom preokupacijom uma i tijela otrgne od žalosti za ocem, disidentom, kontrarevolucionarom, kako su ga nazivale tadašnje vlasti, koji je jednog jutra jednostavno otišao na put i nikad se nije vratio. Postao je rob porodične traume usljed želje da je se pošto poto otarasi. Preostalo mu je bilo samo jedno – da bježi. I to tamo gdje će pronaći vrelinu dovoljno jaku da u njemu ne preživi niti jedan bacil. Odlazak na hrvatsko ratište bio je samo uvertira, simbolična osveta sistemu koji mu je oca gurnuo u mrak. Želio je doprinijeti njegovom razaranju. Ostalo je došlo po inerciji. Navučenost na rat, na krajnji oblik psihofizičke angažovanosti, bila je, u stvari, svjesna zavisnost od jedinog djelotvornog lijeka. I uprkos svemu, bacili nikada ne bi bili u potpunosti iskorijenjeni. Duboko u Davidu opstajao je zametak iz kojeg bi, čim osjete mirno tlo, nanovo izmilile povorke sićušnih vragova.
