(podsjećanje na lektiru; pred-putopisne bilješke)
Valerija Parela, „Priče iz Napulja“, Vrijeme, Zenica, 2010.
Matilde Serao, „Il ventre di Napoli“ („Trbuh Napulja“), Treves, Napoli, 1884.
Obnavljam, na putu za Napulj, napolitansku lektiru. Čitam veristkinju Matildu Serao i spisateljicu nove škole Valeriju Parelu. Ima već četrnaest godina otkako su u izdavačkoj kući Vrijeme (Zenica) objavljene njene „Priče iz Napulja“ u mom prevodu, sa naslovnicom koja prikazuje kako se iz napolitanske pice margerite, pune paradajza i mocarele, izdvaja dio: asocijacija na fragment, isječak iz života grada, pun ukusa i srčike.
Između vremena verizma i vremena današnjeg prošlo je vijek i više, promijenio se stil i ritam pisanja. Promijenila se fizionomija grada u podnožju Vezuva. Ali isti je napolitanskim piscima pripovjedački zarez. Pisci italijanskog juga neraskidivo su vezani za ambijent i duh grada. I u romanima verizma i u pričama današnjih pisaca, likovi su naslonjeni na grad mišlju, kretnjom, samim zvukom govora.
Sinestezija čula, lirski sentiment žene
„Ovdje bi eksperimentalni roman mogao primijeniti svoju tradicionalnu simfoniju mirisa, jer se čuju nezamislive melodije mirisa: prženo ulje, užegla kobasica, jaki sir, biber izdrobljen u avanu, kiselo sirće, marinirani bakalar.” Tako, u svojoj knjizi „Trbuh Napulja” 1884. godine piše Matilde Serao (1856–1927). Bila je jedna od prvih novinarki svog vremena, autorka romana i pripovijedaka iz života italijanskog juga.
Slikarska i književna paleta za nju su isto i sve je, piše, „prelijepo, za slikara i za romanopisca.“ Matilde Serao otkriva suprotnost tradicionalnog i novog, nabraja kontraste boja, zvuka, gradeći sliku svog grada, jedinstvenog po ukrštaju tradicija i mentalitetu. Prepliću se u njenim napuljskim pričama hronika grada, običaji, gastronomija, škaramancije protiv uroka, tarot i briškula – onako kako je to danas u dobrim televizijskim reportažama – i književno, začinjeno lirskim sentimentom žene.
Od hronike ka književnom, od detalja ka slici
Od hronike ka književnom – put je kojim Matilde Serao piše svoje napuljske priče-slike. U zapisima o erupciji Vezuva objavljenim u knjizi „Uništitelj Vezuv“ (1907) piše:
Čitaoče, prijatelju moj, nemoj na ovim stranicama koje sakupljam i koje ti pružam tražiti visoku umjetnost i očaravajući stil. Ispisivane su dan za danom, uz bolne otkucaje srca, sa neiskazivim uzbuđenjem od kojeg je pero često ispadalo iz ruke umornom i očajnom piscu; pisane su svake noći, po povratku iz krajeva gdje je bijes razarajuće sile uništio ljude i kuće, dok sam još bila ophrvana slikama strahote. Zato ćeš, umjest ledene književne discipline, naći na ovim stranicama prostu, duboku i tragičnu povijest jedne erupcije koju sam gledala svojim smrtnim očima.[1]
Polazeći od detalja – čak modnog detalja, kao što su ruže na damskim šeširima kakve su nosile junakinje njenih novela, M. Serao opisuje prve znake erupcije vulkana kojima stanovnici Napulja nisu pridavali mnogo značaja:
Ruže, sve te ruže na šeširima, bile su posute pepelom. […] Oči lijepih gospođa malo su suzile, zbog čađavog pepela, dok su njihove neodoljive usne smiješile, bezbrižno i veselo. […] Ništa nije bilo čudnije od te silne svjetine, od svih tih spasilačkih grupa, cijelog tog prizora, koji je nosio najčudnije odlike jedne retke terestričke pojave zbog koje, ako ćemo iskreno, niko nije mnogo mario, osim možda konobarica, poslužitelja, kočijaša, konjušara, koji su morali sve to da pometu, očiste, saperu. Što se tiče potpisnice ovih redova, ona je žrtva svoga zanata, i dok piše, pada po papiru pepeo kojim je obasuta njena gusta kosa. Quia pulvis es.
Matilde, ili bliže našem jezičkom osjećanju – Matilda Serao, nije neznana našoj čitalačkoj publici, u periodici na razmeđi dva vijeka prevođeni su njeni romani i priče. Bosanska vila u Sarajevu donosi redakcijsku bilješku, ili: mikro-esej, o ženskoj književnosti kao posebnoj pojavi u italijanskoj književnosti:
Ni jedna suvremena književnost nema toliko ženskih pisaca, koji su dosta blizu nivou na kom se nalazi književnost dotičnog naroda, kao što je to slučaj kod Talijanaca. Talijanska suvremena književnost ima vrlo mnogo ženskih pisca na polju lijepe književnosti, čija se djela prevode i na strane jezike. Ko danas nije i kod nas čitao ime Matilde Serao.
Matilde Serao bila je vjeran tumač socijalnih pitanja s kraja devetnaestog vijeka. Njeno živopisno prikazivanje događaja iz lokalnog života prerastalo je okvire sredine. Po književnim namjerama M. Serao je slijedila verizam i gradila književni profil prema svom razumijevanju osjećajnosti, koje se uklapalo u atmosferu tek ujedinjene Italije, te tokove sentimentalne literature tog vremena.
Kolektivitet grada – paralele
Priče savremene napuljske spisateljice Valerije Parele (1974) upućuju na paralelu sa pričama verisktinje Matilde Serao, obje opisuju isti topos u drugim epohama, pripadaju različitim književnim pravcima, ali su se duhovno i tematski opredijelile za istu „žensku perspektivu“ pripovijedanja. Pod pojmom „ženska perspektiva“ mislimo na socijalnu angažovanost ovih spisateljica, koje iz istih okvira patrijarhalne porodice italijanskog juga grade ženski identitet svojih junakinja.
Već uvodni pasus u knjizi „Priče iz Napulja“ V. Parele otkriva neke od identičnih motiva sa knjigom „Trbuh Napulja“ M. Serao. U priči „Ono čega se više ne sjećam“ Parela opisuje zemljotres koji je potresao Napulj 1980. godine i bio ujedno najsnažniji zemljotres u Italiji poslije Drugog svjetskog rata. Opis života u napolitanskoj četvrti dat je u kontrastu duboko ukorijenjenih mističnih vjerovanja i racionalnog odnosa prema događajima:
Kada sam imala šest godina, bio je zemljotres, bila sam kći jedinica, pobjegla sam bosonoga pod jedna vrata, među svoje roditelje. […] Tri mjeseca kasnije, poznata proročica iz naselja saopštila je ljudima dan i sat sljedećeg potresa. Ljudi su spavali sa koferom ispod kreveta, u proročicu se nije moglo sumnjati, i tako kada je došao dan „iks“ svi su počeli silaziti na ulicu. Palili su vatre. (priča Ono čega se ne sjećam, „Priče iz Napulja“)
I u novoj prozi Valerije Pareli prepliće se individualno i kolektivno pamćenje, posebno prisutno u kataklizmatičkim događajima.
U hiper-realističkom načinu opisivanja života u napolitanskoj četvrti zadržala se crta idealizma i lirizma koja podsjeća na isticanje moralnih vrijednosti u zapisima Matilde Serao. Hronologija događaja u pripovijetkama V. Parele ima istu unutrašnju vezu, ali vrijeme priče postaje izdvojeno vrijeme, često vrlo skraćeno, filmično.
Blaga i dobronamjerna ironija je ista nijansa kojom autorke boje minijaturu u tekstu. Navešćemo primjer iz „Trbuha Napulja“ u vezi sa pomenutim motivom solidarnosti:
Sjećam se još jednog događaja. Jednog dana, u kraju Konsiljo, jedna trudnica je od bola pala na stepenice i tako se i porodila na ulici. Uzbuđenje je bilo veliko: ona sama nije puštala glasa, ali su iz samilosti i uzbuđenja, ostale žene vikale i plakale.
Srodnost motiva, isti topos, „mitologija grada“
Slike Napulja iz zbirke priča Valerije Parele svakako treba čitati u svjetlu angažovane proze. U njenom narativnom stilu prisutna je osobenost napolitanskog govora u starim četvrtima Napulja, a gradski život se događa na relaciji aristokratskog centra i periferije.
U pričama postoji izvjesna novogradska mitologija nastala iz vjerovanja njenih junakinja u patrijarhalnu porodicu kao simbol opstanka u surovim životnim prilikama. Podijeljenost Napulja na „zvanični“ i „nezvanični“ dio Matilde Serao je opisala u poglavljima „Paravan“ i „Iza Paravana“, što je metafora „pogleda iznutra“, odnosno iz trbuha Napulja:
Sve ono što je trebalo prava obnova grada, nije obnovljeno, a skoro sav novac, jedva ušteđen, potrošen je da se obnove dva krila paravana, zdesna i slijeva, a ništa nije moglo da se učini za ono što je unutra?
Grad Napulj je najveća zajednička tema ovih vrsnih spisateljica. U pripovijetkama Valerije Parele deskripcija i fabularni tok uvijek su, kao i kod Matilde Serao, spojeni psihološkom i socijalnom pozadinom događaja, što je jedno od najznačajnijih obilježja italijanske književne tradicije.
Srodnost motiva dviju spisateljica, podneblje i fokus na mjesto žene u društvu, omogućavaju književnu komparaciju, odnosno iščitavanje nove italijanske pripovijetke u svjetlu književnog nasljeđa verizma.
Vezanost za mjesto
Napuljske lektire, podsjećanja na nju, bilo bi još: Roberto Savijano, Elena Ferante, Eri de Liuka, zašto ne i Lučano de Krešenco, kozer među piscima, pisac u hodu, televizijsko lice i autor šarmantnih knjiga „Istorije grčke filozofije“ i „Tako je govorio Belavista“. O tome drugi put. Neka ovaj zapis bude akcenat na dvije autorke, razdvojene vremenom a spojene motivima i toposom grada, što je odredilo pisca ovih redova za prevođenje i – (puto)pisanje samo.
Svi su pisci italijanskog juga, kazano je, vezani za grad, njegove zvuke i mirise, osobitu sinesteziju čula. Ima li pisanja bez vezanosti za mjesto, makar se ahasverski lutalo sa zavežljajem, ili talogom uspomena?
Pred put, prave se bilješke, lektira prati itinerer, dok se pročitano ne spoji sa – proživljenim. U putopis, u priču, u putopisnu priču.
[1] Citate preveo N.P
