Ispod površine
Miris stare zgrade nakon oskudne kiše. Zvuk toplog asfalta i žedne trave dok upijaju vodu. Miris stare zgrade…
Ponavljala je to u sebi poput neke poznate pjesme koja odjekuje u njenim mislima. Ali zaista, voljela je taj miris, voljela je tu sliku. Voljela je u ovom gradu sve što je staro i zaboravljeno. Voljela je nostalgiju koja se budila u njoj svakog proljeća i ljeta iznova.
Jedne junske noći, tople i promjenjive, sjedila je u zabačenoj i zagušljivoj kafani, u starom dijelu grada. Voljela je tu kafanu jer je znala da u nju slučajni prolaznici neće zalutati. Voljela je tu kafanu i zbog zvuka starih i boemskih melodija koje naglašavaju tišinu i sjetno raspoloženje. Pila je puno. Naručivala je svakih pet minuta novu turu vinjaka dok je promatrala u jednom dijelu kafane većinom stare ljude, kako im glave klonu i kako ih priče sustižu. Sjede glave bi se nadglašavale jedna sa drugom: ko je kako, ko je zašto, kako je jednom davno neko. Svako je imao svoju verziju priče. Razilazili bi se u mišljenjima, ali ipak na kraju svi bi oni izlazili zagrljeni sa pjesmom na usnama ili sa suzama u očima.
Bio je tu i jedan stalni gost. Dolazio bi navečer u kafanu i neko bi mu uvijek platio pivu. Kao mladić bio je u mornarici Jugoslavije. Tu je naučio stare mornarske pjesme. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da je tu izmišljao svoje mornarske pjesme. Pjevao bi neke od tih izmišljenih mornarskih pjesama pred nama – gostima zaboravljene kafane starog grada. Neumorno je pričao o svojoj vjernoj Penelopi, ostavljenoj na delekoj obali, koja ga čeka već skoro trideset godina. Naravno, svi su znali da Penelopa ne postoji. Bar ne u obliku žene. Njegova Penelopa je jadranski otok, pijesak, sol, list masline i dozrela smokva. Ona je uspomena na bezbrižnu mladost i nemirno more. Ali svi puštaju veselog gosta da govori. I svi mu se obraćaju nježno, toplo, prijateljski i iskreno, samo da utišaju njegove krike samoće ispod površine.
To je bilo i njeno sklonište od starih problema, zabranjenih misli, nedorečenih čežnja. Ne baš lijepo sklonište, jasno, ali ona nije znala za drugo. Bilo je tu puno ljudi koji su dolazili da piju i nesvjesno grebu ispod svojih sivih i memljivih površina. Ona je znala da se samo među takvim ljudima može osjećati dobro. Ona – sa svojim ožiljcima, strahovima, tajnama – osjeća da ima mnogo toga zajedničkog sa ovim ljudima. Svi zajedno pripadaju kafani bola i trauma.
Bilo je kasno kada je krenula niz ulicu. Šetala se ispod starih topola i mladih lipa, pijana i žedna kraj skoro presušene rijeke.
Miris stare zgrade nakon vrelog dana. Dodir njenih zidova, ostatak sive boje na prstima…
Hodala je ponavljajući te riječi i dodirujući rukama zidove stare zgrade, prelazeći prstima preko neravnina, preko rupa i ožiljaka iz kojih se rasipala siva fasadna prošlost. Zidovi su bili su grubi, ali nakon nekog vremena prsti su joj utrnuli i više ništa nije osjećala. Obrazi su joj postajali čas crveni i vreli, čas hladni i blijedi. Grad je spavao. Ali stare zgrade nikad ne spavaju. Memljivi haustori i podrumi uvijek su živi, vrata dišu, katanci zvekeću. Noć je gusta od žudnje. Zeleni spektar prosutih boja po drveću i travi. Neobična tišina sa odjecima upornih žaba i povremenim lavežom pasa, daleko, daleko. Miris melanholije iz ponekog budnog cvijeta i korova. Dodir vjetra i ples grana. Ona zna: ptice su budne ali šute.
Odjednom je zastala. Tu niz ulicu srela je nju, svoju Prošlost. U gustoj noći od žudnje. U neobičnoj tišini. U dodiru vjetra i plesu grana. Među pticama koje šute.
Stale su jedna nasuprot druge, nisu imale šta da kažu, a htjele su mnogo toga. Slike u sjećanjima su se vrtoglavo izmjenjivale.
Ne zaboravi, zaboravi, ne djeluj, djeluj, ne dodiruj, dodiruj, ne gledaj, gledaj, prođi, nemoj proći. Ne dopusti im, bori se, nemoj. Zagrli me, nemoj me zagrliti, poljubi me, ovo nije san, nemoj me poljubiti. Pusti me, nemoj me pustiti. Ovo nije san.
Sukob htijenja u njoj i njenoj Prošlosti. Sve se ovo dešava, možda ne svakodnevno, ali bilo je, bilo je, desilo se. U uskom i mračnom prolazu starog grada, starih zgrada, memljivih haustora, živih vrata i glasnih katanaca. Noć je tako tiha i lijepa, zvuk topole i lipe izmiješan dotrajalom sivo-narandžastom fasadom starih zgrada. Kao one noći kad su se ona i njena Prošlost odvele ruku pod ruku niz ulicu, starih topola i mladih lipa pored napola presušene rijeke, starih zgrada, otvorenih haustora i zaboravljenih podruma.
Prošlost je sada opet zove u stare zgrade, u memljive haustore i podrume. Vrata dišu, katanci drhte. Njena Prošlost tu je i vodi je. Vodi je opet u stare zgrade, memljive haustore, zaboravljene podrume, zabranjene spavaonice. Grebu ispod sivih i memljivih površina.
Miris stare zgrade nakon oskudne kiše. Zvuk vrelog asfalta i naših žednih kreveta. Ne vidim više ništa, zgrade su mračne, vodi me, molim te, vodi me. Memljivi haustori, poludjela vrata, zveket uznemirenih katanaca, iza vrata, ti i ja, tonemo, tonemo, kroz prašinu i mrtve ćelije naših koža i kose.
Dvije prošlosti. Dvije sjene sad su iza poludjelih vrata, razvaljenih katanaca, unutar toplih i zagušljivih podruma, svlače se i gledaju se. Pribijaju se jedna uz drugu, toplo je. Ljube se i više ne drhte. Spuštaju se i ulaze duboko, duboko jezikom u zabranjene i vlažne prostorije, kupe sve svoje strahove. Toplo je, dolje je toplo, nije više mračno, sad se poznaju, sad sve znaju. Dvije sjenke, dvije prošlosti već neko su vrijeme jedna u drugoj, ne žele tako brzo završiti i nestati. Trajat će još malo, uzdisati, umirati i rađati se u svojim strastima dok ih ne vide kroz ljepljive ključaonice, dok ih ne otjeraju. U zapletima, opet će drhtati i ponavljati svoje vrhunce, u staroj zgradi ovog tonućeg grada, memljivih haustora, mračnih podruma, zaboravljenih vrata, zabranjenih katanaca. Ispod površine.
Ona i njena Prošlost, grle se, sjećaju se, uzdišu. Vrele su, očajne su, dodiruju se po rukama, trijezne su. Razilaze se i ponavljaju iste riječi:
Miris stare zgrade. Miris stare zgrade. Miris stare zgrade… Moja zabranjena uspavanka. Nemoj je više nikada pjevati.
