i
Reci mi da je kriva
prosto glad. Jer glad je
dati tijelu
ono što zna
da ne može zadržati. Da je ovo
ratom stesano žuto svjetlo
sve što moju ruku pribada
na tvoja prsa.
i
Ti, što se
utapaš u mom naručju –
ostani.
Ti, što svoje tijelo
tjeraš u rijeku
da bi ostao sam sa sobom –
ostani
i
Reći ću ti da su nam greške dovoljno velike za oprost. Da je jedne noći, kad je pljusnuo
majku i kuhinjski stol sasjekao motornom pilom, moj otac otišao klečati u kupatilu,
sve dok kroz zidove nismo začuli njegove prigušene krike. I tako sam naučio da je
muškarac na vrhuncu nešto najbliže predaji.
i
Reci predaja. Reci alabaster. Nož skakavac.
Kozlokrvina. Zlatošipka. Reci jesen.
Reci jesen uprkos zelenom
u tvojim očima.
Ljepota uprkos
svjetlu dana. Reci da bi ubio za nju. Nesalomljiva zora
se nadima u tvom grlu,
batrgam se pod tobom,
poput vrapca ošamućenog
padom.
i
Sumrak: medna oštrica između naših sjenki, otječe.
i
Želio sam nestati – pa sam otvorio vrata neznančeva auta. Bio je razveden. Bio je
još uvijek živ. Ridao je sebi u ruke (ruke koje su imale okus hrđe). Ružičasta vrpca za
rak dojke na njegovom privjesku za ključeve, lelujala se u bravi za paljenje. Zar ne
dodirujemo jedni druge samo da dokažemo da smo još uvijek tu? Jednom sam i ja još
uvijek bio tu. Mjesec se, dalek i treptav, zapetljao u graške znoja na mom vratu.
Pustio sam maglu da se prospe kroz napukli prozor i prekrije mi očnjake. Kada sam
otišao, Buick je ostao sjediti, kao mutavi bik na pašnjaku, usplamtjelim očima
urezujući moju sjenku na zidove prigradskih kuća. U sobi, bacio sam se na krevet
poput baklje i gledao kako plamenovi glođu majčinu kuću, sve dok se nije pojavilo
nebo, krvavo i silno. Kako sam samo želio biti to nebo – sadržavati svaki pad i let
istovremeno.
i
Reci amen. Reci iskupljenje.
Reci da. Reci ipak
da.
i
Pod tušem, znojan u hladnoj vodi, trljao sam se i trljao.
i
U prošlom životu, znalo se
da je dvoje zaljubljeno,
jer kada bi se prevezli kamionetom
preko mosta, krila bi im
nanovo izrasla baš u pravi čas.
Ima dana kad sam još uvijek u kamionetu.
Ima dana kad još uvijek čekam.
i
Nije prekasno. Naše glave oivičene
oreolom mušica i ljeta,
suviše ranog da ostavi ikakve tragove.
Tvoja ruka ispod moje košulje
dok radio sve glasnije šumi.
Drugom držiš tatin revolver,
uperen u nebo. Jedna po jedna,
padaju zvijezde na nišanu.
To znači da se neću
prepasti ako smo već
tu. Ako nas već ima
i za vlastitu kožu previše.
Da sljubljena tijela
moraju tvoriti polje
prepuno otkucaja.
Da je tvoje ime
samo zvuk satova
vraćenih jedan sat unatrag,
i jutro zatiče našu odjeću
na trijemu kuće tvoje majke,
odbačenu
poput sedmicu
starih ljiljana.
Prevele i priredile: Zerina Zahirović i Selma Asotić
