Rade Šupić, Apologetika pisarnice, Poetikum, Kraljevo, 2024.
Možda su poreklo i priroda svih čuda obavijeni misterijom i tajnom – no, na jedan od mogućih načina nastanka Čuda Poezije pokušao je (i uspeo) da odgovori pesnik Šupić. Prvo se probudim na tuđoj/svetlosti/onda je zaboravim/nekad mi je otmu/otmičari sunca/Onda nahranim ceo grad/pogledam odlomak iz /neobjavljene /smrti/Dok niko ne gleda/vratim se/na vrh pesme/tako nastaje ovo/čudo – piše Rade Šupić, otkrivajući deo procesa u svojoj skrovitoj, danonoćnoj radionici stihova. Nakon Instrukcija umrlih – njegove izvanredne prve knjige – druga knjiga (prirodni nastavak one koja joj je prethodila) Apologetika pisarnice – predstavlja razglednicu iz alhemičarskih, „majstorskih“ radionica i proputovanja kroz pomešana vremena u kojima autor umire i vaskrsava snagom sopstvene volje i upornosti da se (po ne tako davnim instruktažama živih i manje živih i neživih) prošeta kroz lične mitove i vlastitu istoriju izgrađenu od uzleta ka raspršenim interstelarnim maglinama do parafraza pada na kamene pločnike (privremeno) usnulih, imaginarnih i stvarnih adresa – svuda gde je predano, ne štedeći se, ostavljao deo po deo sebe.
„U nekom trenutku istorije poželećemo da se vratimo unazad“, piše pesnik, „ako povratak bude moguć“ – nipošto umirovljen i spokojan u pokretu (ništa više nije sigurno/ni tvoj hod/ni moje kretanje po suncu) kroz nevidela stvarnosti u kojima prepoznajemo onaj „gorki“ talog proživljenog i prosanjanog u sfumatu uspomena i prijatnih (i neprijatnih) podsećanja na sve živote i sve (kratkotrajne) spaljene sudbine. Uostalom, adresati Šupićeve Apologetike jesu svi oni koje je pesnik „dotakao“ – oni koji žele zaspati i oni koji žele biti budni. Pesnik se poput dobrodušnog Demijurga igra – prve „osudivši“ na nesanicu (ne znamo da li večnu), a druge na san – moguće privremen. Njegova se „intervencija“, međutim, tu ne završava. U sjajnoj autopoetičkoj pesmi Alhemija, pesnički naum je otkriven:
Moj plan je: stvaranje atoma stvaranje sitnih čestica unutar prstiju da sve što dotaknem eksplodira da sve što dotaknem vaskrsne
Pesnik doista to i čini. U nizu pesama – jedna je drugoj „prethodnica“, jedna se u drugu „uvlači“, u prirodnom sledu lišenom autorskih šavova, on rasklapa svet i nanovo ga sklapa tako da se njegove komponente nikada ne nalaze u istom rasporedu. Poput kutija u kojima se nalaze manje kutije, a u njima još manje – forme i oblici konstituisani poezijom koju Rade Šupić piše permanentno se ruše i izgrađuju. Tako dekomponovan i komponovan Šupićev kosmos – u svoje orbite propušta sve himere koje su u pesničkom biću utisnule sopstveni trag. „Otvorio sam meso“ – kaže Šupić, „da se senke u nama razbeže“ ukidajući sopstvene organske karakteristike i postavši nešto ektoplazmatično, eterično; sam glas koji se uzdiže i pada ili ona čuvena Staneskuova „mrlja krvi koja govori“. Transcedentirajući uspostavljene pojavne „objektivne odnose“, pojave i zbivanja oko sebe, prevodeći ih u diskurs mentalnih slika – Šupić slika sliku sveta – kritički (kada sublimira takozvani književni život i relacije tradicija-modernost) ili evokativno (nikada pomirljivo) kada rekapitulira prošlost (treba naglasiti da su vremenske odrednice u knjizi kao i prostorne potpuno ukinute) pesnik uspeva da o čemu god peva – to čini prilično ubedljivo. Rade Šupić majstor je konstruisanja oneobičenih i maksimalo začudnih stihova – njihova relativna neprozirnost nije posledica hermetičke pesničke matrice, već pre svega u njoj treba posmatrati kompleksnost uspostavljenih relacija „ja – svet“ i mnogostrukih mogućih njegovih doživljaja u (jednom) pesničkom subjektu. Bogatstvo Šupićeve poezije ne nalazi se samo u snazi i svežini konstruisanih slika, već i u tome što su svi njeni značenjski potencijali „klizni“ i „pokretni“ i sasvim će izvesno biti različiti kod različitih recipijenata. Možda je „idealni“ čitalac onaj u Šupićevoj istoimenoj pesmi:
Zaigrao se u mojoj glavi prevodi me sa ovog jezika na drugi ponavlja moj glas koji sam ostavio u knjizi doziva me kao što se dozivaju pisci traži me na nebu a ja pod zemljom iz čudnog razloga želi da se vratim Međutim meni je i ovde sasvim dobro u drugom krugu pakla
a možda će se tek roditi. Kada „giganti“ završe sa svojim „rušilaštvom“ i kada se, možda, konstituiše takav ambijent, društveni i uopšte kulturološki u kom će veliko bratstvo po nesanici (u Šupićevim pesmama prominu Borhes, Zagajevski, Simić, Odisej Elitis i mnogi drugi) biti okupljeno pored svojih manuskripta deleći tajnu magije pisanja koja će, u krugu odabranih ostati sama ali, kako pesnik piše – zaštićena. Sa svim ukomponovanim elementima – slikom, zvukom i značenjem – Apologetiku pisarnice nemoguće je svesti na isključivo veoma prefinjen (i složen) umetnički odgovor na opšti ambijent (u kom se naslućuje zenit jedne civilizacije na zalasku) u kom je nastala ili na užlebljenost stihovnih struktura u lirskom istraživanju vlastitog (imaginarno-čitalačkog i empirijskog iskustva), već kao totalnu književnost koja opstaje izvan svih kategorizacija i smeštanja u interpretativne okvire. Šupićeva maksimalno oneobičena knjiga (podseća nas, po jezičkoj ugalačanosti i svežini odabrane poetičke pozicije – na briljantni prvenac Željka Jankovića – Karl Ginter u dvostrukoj ekspoziciji) u kojoj se u neobično uspeloj simbiozi unutrašnji i spoljašnji svetovi preklapaju i jedan drugog podupiru, predstavlja odraz jednog zrelog, odavno formiranog i sasvim autentičnog pesničkog glasa – pesnika pred kojim stoje nesagledive mogućnosti, na radost svih ljubitelja njegove poezije, ljubitelja poezije uopšte.