Zimnica
Kad je umrla, čestito ju je sahranio. Došle su sve njene prijateljice, nezgrapne vremešne gospođe s beretkama i u kaputima s kragnama od nutrije koje mirišu na naftalin, odakle su im glave stršale kao velike blijede kvrge. Malo zašmrcaše pošto je sanduk na užadi mokroj od kiše položen u zemlju, a zatim se u grupama pod kupolicama džepnih kišobrana najnevjerovatnijih dezena uputiše prema autobuskim stanicama.
Iste večeri otvorio je komodu za piće, gdje je držala svoja dokumenta, i tražio je tamo… ni sam ne zna šta. Novac. Akcije. Obveznice. Jednu od onih polisa za mirnu starost, čija reklama na televiziji uvijek u pozadini ima sliku jeseni i lišća koje pada.
Pronašao je samo stare štedne knjižice iz šezdesetih i sedamdesetih godina i očevu partijsku knjižicu. Otac je sretno preminuo osamdeset prve godine, savršeno uvjeren u metafizički i vječni poredak komunizma. Tamo su, također, bili i njegovi crteži iz vrtića, brižljivo sačuvani u kartonskoj kutiji povezanoj gumicom. Dirnulo ga je što je čuvala njegove crteže, nikada to ne bi pomislio. Bile su tamo i njene sveske ispunjene receptima za turšiju, marinadu i slatko. Svaki recept je počinjao na zasebnoj stranici, a naslov su krasile bojažljivo izvijene arabeske – kuhinjski izraz potrebe za lijepim. „Turšija sa slačicom“. „Marinirana bundeva a la Dijana“. „Avinjonska salata“. „Vrganji na kreolski način“. Tu i tamo iskrsavale su sitne ekstravagancije: „Sulc od jabukove kore“, ili, recimo: „Iđirot u šećeru“.
To ga je navelo na pomisao da ode u podrum. Godinama dolje nije svraćao. Ona pak, njegova majka, tamo je rado boravila, čemu se iz nekog razloga nikada nije čudio. Kada je smatrala da preglasno gleda utakmicu, kad ničemu nisu vodile njene sve slabomoćnije žalopojke, začuo bi zveckanje ključeva, lupu vrata, i onda bi na duže vrijeme blagosloveno nestajala. Tada više nije bilo nikakvih prepreka da se na miru preda svojoj omiljenoj zanimaciji: pražnjenju konzervi piva i praćenju dvije ekipe muškaraca odjevenih u šarene majice, koji se u jurnjavi za loptom premještaju s jedne na drugu stranu terena.
Podrum je izgledao neobično uredno. Pod je prekrivao mali izlizani tepih – oh, sjećao ga se još iz djetinjstva – i još je tu stajala plišana fotelja; na fotelji pedantno složen karirani, ručno pleteni vuneni prekrivač. Bila je tu i podna lampa s fiksiranim drvenim stolićem i nekoliko knjiga izraubovanih od čitanja. Ono što je ostavljalo jeziv utisak, međutim, bile su police pune svjetlucavih tegli sa zimnicom. Na svakoj je bila samoljepljiva etiketa, na njima su se, kao što je primijetio, ponavljali nazivi iz sveske s receptima: „Stašini krastavčići u salamuri, 1999“, „Paprike za meze, 2003“, „Sokina domaća svinjska mast“. Neki od tih naziva zvučalisu tajanstveno, naprimjer „Apertizovana boranija“ – nikako se nije mogao dosjetiti šta bi moglo da znači „apertizovati“. Pogled na blijede gljive koje se tiskaju u tegli, šareno povrće ili krvavilo papričica budio je u njemu želju za životom. Letimično je pretražio police, ali iza tegli nije našao skrivene vrijednosne papire ni novac. Izgleda da mu ništa nije ostavila.
Svoj životni prostor proširio je na njenu sobu – sada je tu ubacivao prljave rite i kamarao kartone piva. S vremena na vrijeme iznosio je odozdo kutiju sa zimnicom, otvarao teglu po teglu jednim pokretom ruke i njihovu sadržinu iskopavao viljuškom. Pivo i kikiriki ili slane grisine s mariniranom paprikom ili majušnim, kao odojčad nježnim kornišonima, bogovski su prijali. Sjedio je ispred televizora, kontemplirajući svoju novu životnu situaciju, novostečenu slobodu. Imao je utisak kao da je sad maturirao i da se čitav svijet pred njim otvara; kao da je počinjao nov, bolji život. A bio je već u godinama, prošle godine je prevalio pedesetu, pa ipak se osjećao mladim, baš kao maturant.
Iako je novac od posljednje majčine penzije polako presušivao, shvatio je da još ima vremena da donese prave odluke. Lagano će jesti ono što mu je ostavila u nasljedstvo. Kupovat će, u najboljem slučaju, samo hljeb i puter. I, naravno, pivo. Zatim bi zaista mogao potražiti neki posao, zbog toga mu se penjala na glavu posljednjih dvadeset i kusur godina. Mogao bi otići do biroa rada – tamo će se sigurno naći nešto za pedesetogodišnjeg maturanta poput njega. Mogao bi čak obući svijetlo odijelo, koje je ona uredno ispeglala i zajedno s plavom košuljom okačila na vješalici u ormaru, pa će poći u grad. Samo ukoliko na televiziji ne bude neka utakmica.
Bio je slobodan. Ali mu je pomalo nedostajalo klepetanje majčinih papuča, bio je navikao na taj monotoni zvuk koji je obično propraćao njen tihi glas: „Hoćeš li više prekinuti da gledaš tu televiziju, što ne izađeš malo u svijet, među ljude, što ne upoznaš neku djevojku? Misliš ovako provoditi vrijeme do kraja života? Što ne nađeš neki stan za sebe, ovdje je pretijesno za dvije osobe. Ljudi se žene, imaju djecu, putuju na odmor, kampuju zajedno, roštiljaju. A ti? Nije te stid što te izdržava stara, bolesna žena. Najprije tvoj otac, a sada ti – sve vam treba oprati, ispeglati, dovući iz nabavke. Od tog televizora ne mogu spavati, a ti dreždiš ispred njega do zore. Noćima samo buljiš u njega, kako ti to ne dosadi?“ Zvocala mu je tako satima, pa je on kupio slušalice. To je bilo nekakvo rješenje, ona nije čula televiziju, a on nije čuo nju.
Pa ipak, sada je bilo nekako suviše tiho. Njena nekada ulickana soba puna miljea i zastakljenih vitrina počela se puniti hrpama praznih ambalaža, tegli, prljave odjeće, a zatim i čudnim mirisom – ubuđalih čaršafa, maltera olizanog jezikom plijesni, zatvorenog prostora koji, netaknut strujanjem vazduha, počinje da se kvari i fermentuje. Jednom, dok je tražio čiste peškire, otkrio je na dnu ormara još jedan red zimnice; skriven pod stogovima krevetnine, umotan u kanure vunice – partizani, peta tegličasta kolona. Pažljivo ih je pregledao, od tegli u podrumu razlikovale su se datumom. Natpisi na etiketama bili su donekle izblijedjeli, ponavljala se 1991. i 1992. godina, ali bilo je i pojedinih još starijih uzoraka – naprimjer iz ’83. godine, i jedan iz 1978. Ta tegla je bila glavni uzrok neprijatnog mirisa. Zarđali metalni poklopac propustio je unutra vazduh i tako oplemenio prostor vonjem truleži. Šta god da se u tegli nekada nalazilo, sada se pretvorilo u smeđe klupko. S gađenjem je istresao čitavu sadržinu. Na etiketama su se ponavljali slični natpisi, recimo: „Bundeva u pireu od ribizle“, ili „Ribizle u pireu od bundeve“. Bili su tu također i potpuno progrušali kornišoni. Sadržinu mnogih drugih tegli više niko ne bi prepoznao da nije bilo ljubaznog i susretljivog natpisa. Marinirane pečurke postale su nedokučivo tmušav aspik, džemovi – mrka gruševina, a paštete su se skvrčile u malu osušenu pesničicu. Nastavak zimnice pronašao je u cipelarniku i u spremištu ispod kade. Tegle su se krile i u nahtkasni pored njenog kreveta. Zamislio se nad tom kolekcijom. Da li je pred njim jelo skrivala, da li je te zalihe pravila za sebe, smatrajući da će se njen sin jednom iseliti? A možda ih je baš njemu ostavila, pretpostavljajući da će prva umrijeti – shodno prirodnom toku stvari, majke žive kraće od sinova… Možda je tim hermetički zatvorenim staklenkama željela da ga osigura za budućnost? Posmatrao je teglu po teglu zimnice s mješavinom ganuća i gađenja. I ispod sudopere u kuhinji nabasao je na jednu, s natpisom „Pertle u sirćetu, 2004“ – to je trebalo da ga onespokoji. Gledao je na sklupčane braon pertle koje su plivale u salamuri i u crne kuglice najgvirca između njih. Osjetio je nelagodu, tek toliko.
Sjetio se kako ga je vrebala dok je vadio iz ušiju slušalice i ulazio u kupatilo; tada bi se hitro promolila iz kuhinje i prepriječila mu put. „Svi ptići napuštaju svoje gnijezdo, takav je red stvari, roditelji zaslužuju odmor. U cijeloj prirodi obavezuje taj zakon. Zašto me onda mučiš, trebalo je već odavno da se iseliš i središ svoj život”, jadikovala je. Zatim ga je, kada je pokušavao nježno da je mimoiđe, hvatala za rukav i glas bi joj postajao viši i prodorniji: „Zaslužujem mirnu starost. Ostavi me više na miru, hoću da se odmorim.“ On je pak već bio u kupatilu, obrtao je ključ u bravi i prepuštao se svojim mislima. Pokušavala je još da ga presretne kada je izlazio, ali već popustljivije. Zatim bi neprimjetno nestajala u svojoj sobi i tamo joj se trag gubio sve do narednog jutra, kada je namjerno lupala šerpama da ne bi mogao da spava.
Zna se, međutim, da majke vole svoju djecu, majke zato i postoje– da vole i da opraštaju.
Uopšte ga nisu tangirale te pertle, kao ni potom – spužva u sosu od paradajza pronađena u podrumu… Uostalom, pisalo je tačno tako – „Spužva u sosu od paradajza, 2001“. Otvorio je, da bi provjerio da li natpis odgovara sadržini, i istresao je teglu u korpu za smeće. Takve mušičavosti nije doživljavao kao smišljenu pakost protiv njega. Elem, nalazio je tamo i prave raritete. Jedna od posljednjih teglica na gornjoj polici u podrumu bila je slasna svinjska koljenica. Isto tako išla mu je voda na usta na samu pomisao o savršeno zaljućenoj cvekli u tegli koju je otkrio iza zavjese u sobi. Za dva dana potamanio ih je nekoliko. A zasladio bi se slatkim od dunje koje je prstom jeo direktno iz tegle.
Za utakmicu Poljska – Engleska dovukao je iz podruma čitavu kutiju zimnice. Okružio ju je limenkama piva. Nasumično je vadio tegle iz kutije i krkao jedva i gledajući šta jede. Jedna tegla mu je privukla pažnju, jer je majka na etiketi napravila smiješnu grešku: „Marinirane gljive, 2005“. Vadio je viljuškom nježne bijele klobuke, stavljao ih u usta, a oni su mu kao živi klizili niz grlo u želudac. Pao je gol, pa još jedan, a on nije ni primijetio kada je sve pojeo.
Noć je proveo u kupatilu, nadnesen nad WC šoljom, mučen nagonom za povraćanjem. Činilo mu se da ona tamo stoji i kukumavči tim svojim nesnosno ciktavim glasom, ali se ipak zdravorazumski dosjetio da je umrla. Povraćao je sve do jutra, ali ni to nije mnogo pomoglo. Posljednjim atomima snage uspio je pozvati hitnu pomoć. U bolnici su htjeli da mu urade presađivanje jetre, ali se davalac nije našao, pa pošto reanimacija nije uspjela, izdahnuo je poslije nekoliko dana.
Iskrsnuo je problem, jer nije bilo nikoga da preuzme tijelo iz mrtvačnice i sahrani ga. Naposljetku, na apel policije, odazvale su se dvije majčine prijateljice, te mrzovoljne starije gospođe u čudnovatim beretkama. Rasklapajući nad grobom svoje apsurdno dezenirane kišobrane, milosrdno su obavile svoje pogrebne rituale.
Olga Tokarczuk, “Bizarne priče”, s poljskog prevela: Milica Markić, Buybook, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook