ČUDO U LJUBUŠKOM
Kroz šindru se ukrada tražeć zlato,
možda baš zato što je tat,
u čardak bahne, pa kad mu prahne,
na pendžer izađe – ko će ga znat!
Prespava Sunce, pa 4 unce,
nakita zlatnog proda za čas.
Veseo bude – «Ja kakve li lude,
koja ustane da radi ko pas!»
A pokradeni, ko ukradeni.
Sam ćup je star na stotine ljeta.
S ruke na ruku, uz radost i muku,
šeta li šeta.
Oči brišu i naziru kišu,
život je jedna dibiduz mijena,
za heftu dana, đul-Ehlimana,
postaće žena.
I šta za miraz uz šćer će dati,
sačuvati čist obraz i nâm,
sekira se, hudi, djevojke mati:
«Da Bogdom mogu sebe da dam!»
Tat glavninu zakopa u stranu,
na uzvisini kraj stare kule,
babo pazari mladicu granu
i sjedne na leđa mule.
Odlučio, sadiće zeleno drvo,
pa možda Allah pomogne, riješi,
u džamiju će, jer to je prvo,
da zaište oprost što griješi.
Onda nalije bardak pun vode
i popne se do stare kule,
zjenica – ko vrh od čiode,
slazi sa leđa mule.
Na mjestu gdje lopov vrijednost zakopa,
babo nanovo napravi rupu
i umjesto zemlje, smiren otkopa,
svoje – blago u ćupu.
Siđe do vrela i abdest uze,
zaokrenut ka Ćabi,
klanja vakat, obrisa suze,
crven fes na glavu nabi.
Mula hljuma, a babo duma,
da se upravo desilo nešto,
hajvan hljuma,
a insan saburi –
vješto.
Sluti Allahovu moć u svemu,
u kušnju te baci i izlaz ti da,
danas se čudo desilo njemu,
sutra – drugomu baš.
Kroz kapiju u avliju klizi,
tovara spremi u štalu,
did i obje hanume u brizi –
predati miraz u malu!
Did u šake primio glavu,
a nana kosu mrsi,
žena ispija crnu kahvu,
babu prolaze srsi.
Spusti na peškun ćup, kraj sinije,
smota cigar od škije,
išareti, proba smokvu iz činije,
mater i dida nasmije.
Hanuma oblog na čelo stavi,
nešto je prekinu – haman sreća,
šćeri načas usna poplavi
i pohita ubrat cvijeća.
Babo mladicu u sabah posadi,
da nikne almas-grana,
a Ehlimana hanuma postade
taman za heftu dana.
