NEBO NAD MRAMORJEM
Ova ruka kaže da ti staneš i zamisliš se nad svojim rukama
M. Dizdar
Marku Vešoviću
Akšam je rujanski i ne prati dan
što je vascijel ko iz miholjskog ljeta priveden.
Studen napreskok draška obraze i oni rumene-baš ko od stida.
Bijeli se kameni stogodišnjaci poput ledenih santi prikazuju.
Slovima napunjeni papiri,
pjesme guguču grla djevojačka,
dekike prolaze.
Nebo se, začudo, užarilo,
ispustilo zvijezda koliko ih je haman od iskona iskovano.
Emer Božiji.
To Ti Veliki, hoćeš da utakneš luč u naše magle i tmuše.
U zjene obuhvatim svod, poput šipka pun-puncijat.
Majčinog se habera domislim: Pravo jastuče za igle….
Neće nebo ovu težinu moć izdržat!
Sve me strah da se ne stropošta, izdrobi nas.
Sažeže.
Vrti mi se, drhturim, ponestaje mi kuraži.
Bururet, leptiri u trbuhu se opasno razletili.
Onda me nešto primi i učas, smiri.
Začudo, nekropolis je prepun života i odasvud,
iako je jacija odveć minula, komešanje i brbor svijeta.
Treptim nad usnulim spavačima, snatrim žar zvjezdani
i zahvaljujem Tebi na nevidljivim đozlukama
što obenđijavaju i srce i mozak.
Od sna nesan stvaraju.
I bdijenje.
A sutra?
Glasa se vjetar sa sjevera, jeka ga stoji.
Paleži nebeske i noćne niotkud.
Samo poneki papir, oko nogu svijen,
cvolike,
zgrije
i sjeti.
(Radimlja, Stolac, 2007.)
MUZIČKA KUTIJA
Čini se da nam je u dom ušetala baš nekako s djecom.
Vlak na njoj je išao u krug, melodija bila glasna taman koliko treba.
Naviješ, pokreneš mehanizam, zatvoriš oči i predstava započne.
Nosi kroz vrijeme.
Spazim njen osmijeh i kako mi nevidljivom tintom po srcu ljubav piše.
Spazim kako bujaju, kako rastu odlivci naših duša.
Spazim šćer što gleda naprijed i puže unazad.
I sina, pričini mi se, čujem kako guguče.
Kožu milujem Vašu što mišćem miri.
Gledam nas na okupu,
dok se grlimo i smijemo,
dok se sjemenimo vedrinom.
U snijegu cijelcu
i beharli proljeću,
na vrućinama Aliđuna
i spram jesenskih kiša.
Vidim kako cipelice Vaše nosim,
u kutijama kartonskim, pod miškama, prve, kao iz sna.
A onda, kuveta nestane, muzika prestane, vlak stane.
Trajalo je baš onoliko koliko i jedna cigar pauza,
u sebe pregršt života naslagalo.
Paramparčad se, od sebe sama, sastave,
dani, u tespih poslože.
Godine se saberu sve do trena kad zvon utihne.
Naizgled pritajena prošlost kroz sklad muzike iz kutije prsne.
Prekine da me obenđijava.
Tad otvorim oči pa šutke pogledam bijel pokrov oblaka ponad mene.
Učini mi se da ne saznasmo kako treba u potpunosti uživat u ljepoti,
i da nam je, nemudrim,
svašta izmigoljilo, izmaklo.
Onda, dok je kutija svirala,
a vlak se u pravilnim vremenskim razmacima
vraćao na mjesto polaska.
KREDA
Plohe drvene ovija.
I prste.
Maglama što nastaju i nestaju.
Mozgove medom i pelinom nutka i namiruje.
Dok se glasa granice riše i briše,
utiskuje znanja ma i zablude,
na mjesta i na nemjesta.
A i za neznanja loge pravi.
Kroz život ne naraste,
već se,
od rođenja ništi,
sve dok se u mrvu,
pa u prah ne stvori.
Znajući da nije zalud bila, da ga nije proćerdala.
Ušuti li se, ne traži je cijelu,
već na prstima i pločama vrijednih.
Ostatke joj po spužvi poberi.
Onoj koja je upija i umiva,
ne praveći novu,
no kroteći silu što predstavu za oči nije mogla ispuniti.
DUGME
Četiri rupe četiri strane svijeta nanišane samo kad ti je ono cijelo na oku.
Istok i zapad približe pa slijepe u jedno.
Tim okom, ko đoja slijep,
ljude u prostor slijepiš.
Tako, sve ko ne videći, i ljude i prostor bolje sagledaš i sažmeš.
Svjetlost se, najbrža na svijetu, kroz rupe u zjene uvuče.
I mrak kroz njih, na vidjelo, istjera.
Dugme, koncem i iglom, zašiješ na odijela od tijela.
Da stoji, okrenuto i tebi i svijetu.
Domalo prsne, odbije se, pa u tlo utisne.
Zemlji se vrati, zemlja mu rupe ispuni, prilijepe se jedno u drugo.
Koncu ni traga.
Pa ni dugme nije ostalo.
Na koncu.
IGLA
Kratku potanku, svako je oko iznova dugom vidi.
Glavom se šupljom kiti.
Ko biva,
njome stalno misli,
o šivanju.
Zaranja u mrak, probija se i ponire.
Taman kad si načisto da joj nema natrag,
izroni u svjetlo, spoji svijetove.
Bušeći oba,
sve kako bi se rupama obgrlila.
Puneći ih koncima.
Na koncu.
