Ne vidim nikoga u redu vremena koga bih mogao uzdići iznad Bossueta; nikoga sigurnijeg u riječima, snažnijeg u glagolima, fleksibilnijeg i određenijeg u retorici, smjelijeg i sretnijeg u vezivanju rečenica, jednom riječju većeg majstora jezika i sebe. Ova puna i u sebi svojevrsna sposobnost, koja se prostire od prisnosti do grandioznog veličanstva, od savršeno artikulirane jasnoće do najsnažnijeg , najzvučnijeg efekta, zahtijeva od duha izvanrednu svjesnost štoviše, predviđanje koje se tiče svih sredstava i svih djelovanja riječi.
Bossuet uvijek kaže ono što hoće. U potpunosti je namjeran kao svi oni koje zovemo klasicima. On radi strukturiranjem, dok mi radimo slučajnostima; gradi na očekivanju koje je sam dozvao, dok moderni grade na iznenađenju. Iz tišine izlazi snažno, korak po korak, svoju rečenicu izaziva, povećava, diže, strukturira i povremeno artikulira nadsvođenjem trenutka, gdje se oslanja poput bočnih lukova na divljenja vrijedne podređene rečenice, otkriva, naglašava nespretnosti, da bi ih onda prekoračio i konačno zgrabio ključ i nakon čuda podređivanja i ravnoteže našao točan izraz svojih snaga i rješenja bez nedostatka.
Misli koje nalazimo u Bossueta, možemo priznati, već su vrlo malo u stanju uzbuditi naš duh. Upravo obrnuto, mi sami moramo u njih uliti malo života uz pomoć naše prijemčivosti i naših spoznaja. Duboke promjene od tri stoljeća i revolucije na svim poljima, golemi broj događaja i ideja materijal djela iz nama tako dalekog vremena obavezno čine naivnim, stranim, povremeno neshvatljivim. Ali, drugi im je dio ostao čitav. Najširi slojevi čitatelja daju veću, i to bezmjerno veću, važnost tome što zovu sadržajem od onoga što se zove forma. Ipak, ima i tih čiji je osjećaj dijametralno suprotan ovom shvaćanju i smatraju ga čistom predrasudom. Oni tvrde da struktura jednoga izraza može biti itekako stvarnost, dok je smisao ili ideja samo sjena. Vrijednost ideje je samo posve neodređena, promjenjiva, ovisna o osobama i dobima. Što jedan smatra dubokim, za drugoga je otrcana evidentnost ili nepodnošljiva nemogućnost. Eto, potrebno se samo osvrnuti, lako ćemo uočiti da to što iz antičke književnosti može još zanimati modernog čovjeka proizilazi ne iz reda ideja, nego iz primjera i uzora.
Za zaljubljenike forme jedna forma koju uvijek dozove u život neka misao može biti cjelovita, i s više smisla od svih misli ovog svijeta. Forma za njih dobiva temperaturu i otmjenost čina; u mislima nalaze samo nepostojanost događaja.
Bossuet je za njih prava riznica obličja koja se slažu, koja korespondiraju, koja funkcioniraju. Strastveno se mogu diviti njegovim konstrukcijama najvišeg stila, isto tako kao što mogu biti očaran arhitekturom hrama i onda kad je svetište već napušteno, a osjećaji i uzroci na kojima je hram sagrađen postali davno nedjelotvorni. Svod ostaje.