Velika Lebowska
Upoznali su se na nekom čekalištu
rasadniku virusa i božanske anonimnosti,
i bilo je ljeto, kad ponedjeljak i petak
jednako mirišu
Zbog iznenađujuće lakoće uzleta
potrajali bi barem tristotinjak dana,
da su im okolnosti bile sklonije
Nije mu skrivala da je u terminalnoj fazi
malignog umora
ni da je na Netflixovoj palijativnoj njezi
Ja sam brownie bez čokolade,
ratna božićna komedija,
rekla mu je
Nisu nosili maske,
čak ni one medicinske
Mogla mu je posuditi jednu srijedu,
dva petka, u najboljem slučaju
U trećem bi se već utopili
Ne bi se znao nositi s time
Ne bi ni željela da se nosi s time
Tako su jedne subote prošetali parkiralištem
i na tome je stalo
Nabasao je na nju još jednom,
pod zubatim suncem
ali već je bila mrtva i kremirana
Zaustio je,
nema nikakve sumnje da je zaustio,
Jebeš srijedu i petak
i ostale kapitalističke tvorevine
daj mi šaku svog pepela
da si njime plahte umrljam,
da ga prospem po kauču, kuhinjskom stolu,
veš-mašini, po hodniku iza zatvorenih vrata,
da se pod krošnjom, k’o lutalica u crkotinu, u nj uvaljam,
da ga raspem po jednom zimskom satu…
makar mi se, k’o Lebowskom,
ravno u lice vratio
Kune se da je baš to vikao,
glasnice su mu se pokidale od tišine
Riječi, kukavični dezerteri, prekuhani bucatini,
sve su mu za nepce zalijepile
Gledao ju je kako odlazi
s vlastitom urnom pod haljinom
koja je zapravo pidžama
Bljesnula je pred njim kao božićni ručak
Nikada nije ostao gladniji
pink gin
Imala sam hrpu riječi
ali sve sam ih progutala
kad si prešao preko praga
(skoro sam se ugušila)
Nudim ti,
umjesto njih,
kuhani gin s laticama hibiskusa
A ti mi ga slobodno ga vrati
ako ti zamiriše kao gorkasta pjesma
Volim te jer znam da znaš
što pijuckamo
dok nam zima ledi dlanove
