Moj život na ostrvu – smrzavanje jezera zimi iza naše kuće na kraju ulice. Pre nekoliko godina uveli su kalifornijske pastrmke u jezero, komšije bi pecale sa doka preko leta, deca na travnatoj obali i u plićaku među lokvanjima i vodenom travom – hranili bi patke. Zimi se jezero zaledi pa podignu reflektore sa obale, deca se klizaju do kasno u noć. Viđam ih noću kada se vraćam sa posla. Izdužene senke pod reflektorima, povici preko zaleđenog jezera: ispod svega toga – pastrmke, donete odnekud drugde, kažu tela im sasvim uspore pod ledom. Pronađu mesto ispod kamenja gde ostanu u mraku čitave zime sa sve manje vazduha i vrlo malo hrane. Većina preživi zimu tako.
Jedne noći nestalo je struje na ostrvu dok sam prolazio kraj jezera. Deca su još uvek klizala, roditelji su stajali na obali kada su se reflektori ugasili: u mraku, duboka crna planina uzdigla se uz jezero, progutala ugašeno selo u njenom podnožju; krici, dreka dece u mraku i preko leda, roditelji viču gde su i kako da im se vrate na obalu.
Živim na ostrvu.
Vidim sebe među stolovima, tanjir sa mesom te žene u rukama, govori nejestivo je i da ne želi da plati i ljudi za stolom i ljudi okolo gledaju u mene – tata je zvao, rekao je stric leži u Mejnu i umire, i kraj života uhvatio me za meso kraj tog stola.
„To je to“, rekao je. Stric ne želi ikog da vidi. „Ako možeš dođu kući.“
Žena govori i kada završi prođem kuhinjom i iza restorana – kamenje, obala, voda tamne boje četinara – sjaji se brodić u zalivu među brdima i šumom na brdima – ako pogledam dalje gledam u prošlost, moj život sa stricem već se zgrušava i postaje sve manji. Tata je govorio da je stric samo previše puta izgoreo kad je bio mlad. Brodić izlazi iz marine prema otvorenom moru, miris dizela i trag dima za njime, a ja vidim strica na stenama preko vode, leži na peškiru sav crn od leta, uvija se pod Suncem – i vidim ostrvo, rasejano jutro po jutro u kancerogenoj oluji.
U ulici Klerk, gde se noću pakujem, ugašeni su prozori. Tata kaže može proći dan a može proći i mesec. Okrenute stričeve ćelije okrenule me od ostrva i leđa ostrva meni – da ne dođem opet, da se ne vratim. Posle ponoći, kad svi u kući spavaju, vetar rasejava hrskavo lišće preko trema; sjaji se vlažna trava naspram bakarnog svetla među drvećem na kraju naše slepe ulice, i lišće u travi i niz ulicu… Zvuk okeana dalje u mraku, veliki motor na kraju Amerike. Sjaje daleki niski oblaci, nebo Vankuvera, fleka od dima na plafonu – stric je pušio u srednjoj školi i pušio je do skoro. Kad su skinuli luster u dnevnoj sobi savršeni beli krug ostao je na plafonu.
Ujutru, trajekti plove prazni, bez stranih lica u oktobru. Po zimskom rasporedu plove. Na putu do trajekta, ostrvo, zatvorene sezonske radnje u zoru i prazne ulice i svako mesto ima svoje mesto u mojim godinama što su prošle. Zimus bure sa potkrovlja naše kuće i sneg sa obale preko nemirne, crne vode. Vankuver preko vode. U junu skakanje u duboka jezera i letnje vatre, hranjenje jelena, duge vožnje što ne vode ni do jednog mesta, a ja sam na suprotnoj strani svega. Fantomska ruka, ostrvo zaostaje u okeanu što peni, uz zvuk propelera.
Ovo je trebalo biti najlepše doba.
Čitave noći vrteo sam se u krevetu napregnut pred širinom neme zapadne obale. Kad pozovem tatu na trajektu sam, sedim u kolima, kažem krenuo sam, on kaže da pazim, da stajem kad se zamorim. I da ne žurim. Stric spava. Ne ide kaže nikuda. Iza se okupljaju i sede u prikolici, sviraju ukulele i pevaju, provlače se kraj prozora među parkiranim automobilima. Smeju se.
Tata kaže skroz ga je pojelo. Kaže ništa nije ostalo. Kaže ne moram da ga vidim takvog.
U Mejnu je ranije svanulo. I ovde sviće.
Bio sam krenuo na zapad kada se prvi put razboleo. Otišao sa: „Al’ si poras’o“, i sa njegovom rukom na potiljku, da mislim o tome čitavom širinom kontinenta, išao sam do samog kraja Amerike. Tvrdio sam korisniji sam im odavde, slao sam pare da se ne vratim – govorio vratiću se.
Pokušavam da složim svoj život oko strica trihiljade i dvesta milja daleko. Spava. Odlazim od nečeg i vraćam se nečemu. Rekao sam na ostrvu da nema smisla vraćati se jednom kada odem. Daleko je Mejn i daleko je ostrvo.
Na razglasu najavljuju kopno – ljudi se vraćaju automobilima. Sijaju kuće Anakortesa ispod jutarnjeg sunca. U dugom redu automobila sa trajekta milimglavnom ulicom malog mesta, svestan svoje daljine, i nakon pumpe put se razredi i širi se, i širi se sve više i više u Ameriku.
Nižu se izlazi sa autoputa, jedno mesto za drugim mestom. Provlačim se kroz Sijetl i jutarnju gužvu, devedesetpeticom između snežnih kupola i preko Snokualmi prelaza sve do Kli Eluma gde stajem, sipam benzin, jedem i vozim, vozim dalje; radio, stajališta, izlazi, kroz četinare i planine i visoke planinske prelaze, kroz Spokejn i vetrovite kamene pustinje – u Ajdaho. Kod Kor d’ Lejn. I dalje. U Montanu.
Od četiri vremenske zone do Mejna u Misuli sam na tri, i kada pozovem tatu sa benzinske pumpe kasno je, noć je, ne javlja se. Sa benzinske pumpe, kraj autoputa – ništa ne drži vetar ovde.
Dalje. Bjut, Bouzman, Bilings. Kaster i Litl Bighorn. Mala Jeloustoun reka – most preko reke, prelazak reke noću – mrak. Ponoć je.
Goni me prazan prostor Amerike, način na koji se mrak skupi okolo. Kad sam bio mali stric me umotao u ćebe i prekrio me da držim oči stisnute i otvorene u mraku, držali me tako, nisu dali da izađem – smejali se dok nisam počeo da vrištim. Satima sam noću pratio jedine farove ispred, jureći u potpunoj tišini puta da stignem što sam smatrao za možda najtežu stvar koja mi se ikada dogodila. Posle nekog vremena, u autu opet glas sa radija, zalutala svetla mesta kraj puta, visoki neonski znak u obliku srca, pumpa, stajalište – a ja ne mogu da stanem jer ne mogu da spavam, i onda opet ništa i put i ništa u mraku. Stric je na ivici u sebi i ne želi nikog da vidi. Kažu stalno spava. Jedan je, dva je, tri je ujutru.
Posle četiri ujutru, na obodima indijanskih rezervata, stajem posle Majls Sitija na maloj reci Jeloustoun. Stajalište za kamione u ogromnoj ravnici, pravim sebi krevet u autu od svega što imam. Sve moje biljke, moje torbe, moji predmeti i život i moje ostrvo, sve je tu oko mene. Pokriven do grla, odškrinut prozor, brundanje masivnih kamiona na parkingu pod reflektorima u širokoj, mračnoj ravnici – kad sklopim oči, auto se ljulja od vetra i od veličine kontinenta i veličine tereta koji preko kontinenta nose ogromni kamioni – kad sklopim oči, kao da i dalje idem prema tome. Bole me mišići. Od tolikog održavanja ravnoteže sve vreme. Natrpan do vrha, presipam se, ostavljam za sobom. Duž puta.
Nema lišća tu gde sam. Smrznuto je jutro, vlaga preko auta. Šalju poruke, pitaju što se nisam pozdravio, kada ću da se vratim. To je prvo što uradim kad ustanem – proverim telefon, tražim vesti o stricu. Onda zovem tatu da mi kaže da je sve po starom. Staro je da stric leži i da umire – i to me je probudilo.
Sedam je sati kada nastavim dalje. U Severnu Dakotu. Do devet sam u Medori. Sve je drugačije ujutru. Oči mi se sklapaju kraj Medore. Stajem da se umijem, da popijem kafu, odatle prava linija Dikinson – Bizmark. Ravnica, snažni, duboki oblaci, preko široke zemlje. Kamioni. Medina. Neka težina u međuprostoru u telu. Benzinska pumpa – Fargo. Bezlična zemlja ne stoji u mestu. U Fargu put se račva – ide preko gornjeg poluostrva Mičigena i kroz Kanadu; ide kroz Čikago i na jug, a ja samo idem i tone mi glava.
Kad su strica pustili iz bolnice on se vratio kući da prespava dane. Da ne vidi nikog. Između nenapuštenih mesta središnje Amerike, na stajalištima i na napuštenim mestima, stric nailazi bez ikakvog toka, bez tragova odakle dolazi: čas doziva sa vrha ulice za moj rođendan, čas me ljubi znojavog i briše usta od znoja, govori da pičim – kroz Mineapolis, pičim u Čikago: neboderi, oblakoderi, gužva i južni Čikago, ivice velikog jezera Mičigen, posle osamnaest sati vožnje, još jedne benzinske pumpe, ve-cea kraj puta, stajališta, kafea noću, u praznom i ničijem od mesta do mesta; stric se drži vrhovima prstiju, održava pospanost u mojoj glavi ograničenoj krajevima puta, i nova je ponoć i novi je dan, nova vremenska zona – sat vremena sam bliže Portlandu i Mejnu kad me tata pozove, nakon granice sa Indijanom:
„Umro je sine. Umro je popodne.“
U motelu, u Indijani – stisnut sam, izguran napolje kao bela tempera. Pogrešio sam sobu pre nego što sam pronašao svoju. Unutra, mislim se – oduvek sam umeo da izgubim sebe na najspektakularnije moguće načine.
Kad spustim stvari i legnem, ležim na dnu dubokog, sivog sveta. Ne vidim na blizinu, od dužine puta. Stric mi je pokazao crno-belu fotografiju broda i rekao to je Kraljica Meri. Njime je pradeda došao u Ameriku. Pradeda je radio u fabrici Ju-Es Stil u Geriju, nedaleko odavde. Na poleđini fotografije pisalo je Pozdrav iz Amerike.
Stric sa podignutom majicom, oblog stomaka na moru, ispod tamnih naočara dim u licu; onda sadi jelčice u dvorištu sa zemljom na kolenima, zove me lepi u pubertetu; onda govori da sam pičkica što sam se drao na babu a ja mu uzvraćam da jesam; svađa se sa tatom oko stana pa lomi kolač na slavi, improvizuje Oče naš – dolazi mi u delićima, iskorenjen, isprekidan ali u nizu od čijeg repa strahujem. Raspirujem strica u grudima, da se slomim i oslobodim, razapet između obala kontinenta, sa njim i njegovim životom u mom životu, tako zgusnutim da ne vidim unutra. Stvorio se prostor između kao planina u mraku, i mrak je, Indijana je, bez ostrva sam i bez Mejna – tražim strica za sebe, samo za sebe – imam samo strah, za dedu čiji je sin umro, za sestre bez oca i tate bez brata, i ne znam koji deo strica je moj, ne znam šta da radim sa njime ako ga i pronađem, sada kad ga nemam.
Umro je a ja sam prelazio Misisipi – kad je tata zvao stric je ostao sa druge strane reke. Umro je u Srbiji i umro u Americi.
Obgrljen čitavom dužinom njenih obala.
Ujutru zamišljam da ne idem nikuda. Da ovde čekam da prođe, da se sve završi, da ne sedam u kola više.
Ali vozim niz jezero Iri na severu duž vetrenjača, pravim daljinu između te sobe i sebe. Nastavljam u Pensilvaniju i iz Pensilvanije u Njujork.
Tata je kod pogrebnika a ja jedino što sam imao da kažem je da ne brine o parama. Da ću sve da sredim.
U Ročesteru momak i devojka tresu malo drvo kraj pumpe a mačka sedi na grani i zariva nokte da ne padne. Pada mrak na toj pumpi. Tu kažem tati dolazim do ponoći.
Kod Albanija, ukočen blizinom Mejna, kažem tati dolazim ipak ujutru. Da ne čeka, da spava, a on pita kako da spava. To mi leži u stomaku. Kod Springfilda blizina drži nogu na mom vratu. Kod Vorčestera sam dva sata daleko, jedan je posle ponoći, ista vremenska zona.
Louvel.
Portsmut.
Bideford.
Pred Portlandom. Nespreman, za ovo. Zaustavljam se, stajem na pumpi kao da je još hiljadu milja. Zvuci žbunja i šume kraj puta. Miriše hladni okean u vazduhu. Bez igde ikog, pod oreolom svetla pumpe, ne vidim dalje u mraku i niz put dok točim gorivo – ali čuju se žabe i insekti iza, oko zgrade. Pođem okolo, treperuća svetlucanja u šumi, žabe su glasnije, svici, pale se i gase se u žbunju i šipražju:
i između drveća, presijava se voda u jezeru – a preko vode, kroz šumu, sijaju svetla kuća sa druge strane.