Rubikon je pređen. Sreća mi se osmehnula. Osetio sam to u zracima sunca na svome licu. Preduzeo sam neophodne mere opreza. Sad sam mogao da se prepustim danu pred sobom. Opustio sam se i krenuo u šetnju. Idem da se nađem s devojkom koja mi se sviđa. Ne postoji ništa lepše od toga. Dan je bio vedar, nebo plavo, septembarska milina.
Došao sam do Trga Independensija. Spomenik Artigasu jedva da je imao senku. Ispred spomenika je stajao mlađi par iz Brazila, gledali su mapu grada, očigledno nisu znali gde se nalaze. Učinilo mi se da sam ih već video jutros na brodu. Mladić, krupan i mišićav, puti boje kafe, na glavi je nosio kačket, dok je devojka, isfrizirana i sa čvrstim bedrima, nosila uske farmerke i velike minđuše. Produžio sam još nekoliko koraka dalje, a onda se okrenuo. Preda mnom se uzdizala impozantna palata Salvo. Gera mi je jednom u imejlu poslala link za solo album pevača benda Blur, na čijem je omotu bila fotografija ove građevine s početka XX veka, podignute u stilu koji predstavlja mešavinu art dekoa i gotičke arhitekture. Zgrada identična ovoj nalazi se u Majskoj aveniji u Buenos Ajresu, i poznata je kao palata Barolo. Obe građevine imaju kulu sa svetionikom na vrhu. U nekim prošlim vremenima, ova dva svetionika u dvama gradovima međusobno su slala svetlosne signale sa suprotnih obala i služila kao ulazna kapija u veliki zaliv Rio de la Plate. Bila je tu preda mnom, veličanstvena. Na omotu albuma, međutim, ova je zgrada prikazana iz drugog ugla. Nekako odozgo, kao da se vidi s neke još veće visine. Osvrnuo sam se oko sebe. Fotografisana je verovatno s nekog sprata pri vrhu nebodera u kojem se nalazi Hotel „Radison“. Tako je u svojevrsnom karambolu tekao moj asocijativni niz: video sam brazilski par koji posmatra zgradu identičnu onoj na fotografiji snimljenoj iz Hotela „Radison“ koja krasi omot albuma koji mi je poslala Gera. Prateći ovu uzlaznu spiralu, moje su se misli vinule visoko, a sa njima i moja želja. Osećao sam da sam u stanju to da uradim. Zašto da ne? Prešao sam ulicu i ušao u jedan hotel.
U foajeu nije bilo mnogo sveta. Pod popločan mermerom, kožne fotelje, visok plafon, luksuzno predvorje s dosta praznog prostora, uglačane sjajne površine, ambijent po svetskim uzusima. Primetivši da sam neodlučan i da oklevam, momak na recepciji uslužno mi se obratio:
„Dobar dan, gospodine. Kako mogu da vam pomognem?“
„Dobar dan. Zanima me koliko košta jedna soba na nekom spratu… Koliko ima spratova?“
„Sobe su do 24. sprata.“
„Koliko košta soba na 20. spratu s pogledom na trg?“
„S bračnim krevetom?“
„Da.“
„Dvesta četrdeset dolara za noć.“
Posmatrao sam ga. Mislio sam da će biti skuplje. Mislio sam da će mi cena biti nepriuštiva i da će mi odmah izbiti tu ideju iz glave.
„Savršeno“, rekao sam. „Uzeću sobu.“
„Za jednu osobu?“
„Da.“
„Kojom karticom biste hteli da platite?“
„Platiću u kešu.“
„U redu, kako vi želite.“
Trebalo mi je vremena da izvadim pare iz pojasa zavučenog ispod pantalona. Napravio sam nekoliko čudnih pokreta rukom, što je recepcioneru moglo delovati sumnjivo. Posmatrao me je, ali preko pulta nije mogao da vidi šta to radim s rukama, dok sam se ja trudio da olabavim kaiš na pantalonama. Mora da mu je delovalo kao da ću tu da se ispišam. Napokon sam izvukao pasoš i dao mu ga preko pulta zajedno s trista dolara.
Popeo sam se do sobe broj 262. Dopadao mi se taj broj. Otvorio sam vrata i ušao u sobu. Spustio sam ranac na krevet i razvukao zavese. Pogled je bio izvanredan! Palata Salvo sa čudesnom kulom na vrhu i horizont sa ušćem reke u daljini. Ovo je pravi život. Dosta mi je bilo književnosti, sublimacija i izmišljenih priča. Hteo sam da živim svoj život. Da vidim svojim očima i dodirnem svojim prstima. Da imam stvaran život. Da imam Geru. Da objavim rat svom prokletom svetu fantazije, svom nevidljivom svetu večnosti. Seo sam na ivicu kreveta. Opipao sam dušek da proverim koliko je gibak i mekan. Hteo sam da ona stvarno leži tu kraj mene i da milujem njeno golo telo. U tom krevetu ću konačno preći s reči na dela. Ti si to već bila učinila, bila si s druge strane ogledala, bila si tamo i odande donosila stvarne mirise i osmehe, utiske i misli, odjeke intime koja je meni bila nepoznata. Zatim bi zaspala i sanjala neke svoje snove. I ja sam sanjao neke svoje snove. U tom trenutku, dok sam sedeo u toj praznoj hotelskoj sobi, osetio sam se poput reditelja koji razgleda lokacije tražeći pravu scenografiju za film koji nikada neće snimiti.
U sobi nisam ostavio ništa izuzev Remboove biografije, obimne studije na preko šest stotina strana, koju sam ranije počeo da čitam, sa idejom da je na putu pročitam do kraja, ali nisam je ni otvorio. Nisam hteo da knjigu cimam sa sobom u rancu. Spustio sam je na noćni stočić. Otišao sam u kupatilo i ispraznio bešiku. Voda u WC šolji zapenušala se od mlaza mokraće. Bešika mi je bila puna, a ja to nisam ni konstatovao koliko sam bio napet zbog novca koji sam nosio sa sobom. Oprao sam ruke i umio lice. Pogledao sam se u ogledalo. Očešljao sam se, namestio kosu, raščupanu od višečasovne vožnje autobusom. Gledao sam se u ogledalu. Po običaju sam se osetio nekako nematerijalno. Idemo, Perejra, rekao sam sebi u ogledalu. Pre nego što sam izašao iz sobe, škljocnuo sam jednu fotku kroz prozor. Bilo je deset do dva.
Prešao sam preko trga i spustio se ulicom iza pozorišta Solis. To je jedna široka ulica koja izlazi na promenadu. Opet se ukazao komadić horizonta s modrim nebom nad širokom rekom. Imao sam ideju za pesmu, ali nisam je zapisao a sad se više ne sećam kakva je to pesma trebalo da bude. Možda je taj zanos bio samo posledica piva i nadraženih živaca. Dok sam lagano koračao, um mi je bio bistar, osećao sam kako u meni nastaje pesma, prozračna i vedra poput neba, uz tanane odsjaje ovoga grada i njegovih skoro pustih ulica. Setio sam se one Borhesove pesme o Montevideu u kojoj kaže da propast donosi blaženstvo: „Moje srce baulja u predvečerje umorno kao propast što donosi blaženstvo.“ Kasnije je Borhes ovaj stih izmenio tako da u drugoj verziji glasi: „Bauljam u predvečerje tvoje umoran…“ Očigledno da je slika srca koje baulja Borhesu delovala preterano, krvavo kao iz klanice, kao iz nekog bolera (štaviše, srce je jedna od reči koje je Borhes najviše puta precrtao ispravljajući svoje stihove). Drugo lice jednine zvuči prisnije, pesnik se gradu obraća gotovo zaverenički: bauljam u predvečerje tvoje. Borhes je izbacio i cela dva stiha, od kojih je prvi glasio: „Prozračan i nepomičan, prostireš se u predvečerje, poput sećanja na kristalno prijateljstvo.“ Nešto mu je tu paralo uho, možda to predvečerje koje se ponavlja, ili prenaglašeni pridevi. Drugi izbačeni stih glasio je: „Nežnost klija među kamenovima tvojim poput travčice što smerno niče.“ Mora da mu je ovaj stih zazvučao odviše sentimentalno, može biti zbog tog deminutiva. Ali meni se pesma dopala. U njoj je Montevideo opisan kao Buenos Ajres iz prošlosti. „Naš si, terevenci sklon, kao zvezda na nebu što se odražava dole u vodi.“ Terevenka je baš dobra reč, ali se danas retko koristi, pošto uglavnom asocira na neki razvrat. Ima tu i prizvuka kandombea. Montevideo je grad sa dvostrukim likom, isti a opet različit, nepostojan poput odraza. Borhes zatim pominje zoru i sunce koje izranja iz mutne vode i pesmu završava stihom: „Ulice svetlošću dvorišta okupane.“ Jednostavan, kratak stih, vrlo efektan posle niza dugih stihova, koji dočarava dobro poznatu i prijatnu atmosferu ulica s niskim kućama, gostoljubivog grada kakav je taj idealizovani Montevideo iz pesme. U nekom trenutku sam, sav zaljubljen, pod dejstvom te magnetne sile koja deluje na daljinu, naučio napamet ovu pesmu. Tad sam i saznao da postoji u dve različite verzije.
Već sam izdaleka opazio žutu nadstrešnicu taverne „Santa Katalina“. Prošao sam kraj jedne prilično oronule zgrade, čiji su zidovi bili išarani grafitima, prešao ulicu i ušao u tavernu. Unutra je bilo svega par ljudi koji su ručali. Gera još nije bila stigla. Javio sam se konobaru i seo za sto ispred ulaza, odakle sam imao pogled u pravcu iz kojeg će naići Gera.
Pedro Mairal, “Urugvajka”, Booka, 2020.
Knjigu možete kupiti na https: Booka