Gosti su se napokon okupili. Neki su “dođite točno u 8” shvatili kao “molim vas, zakasnite barem sat vremena“, a drugi su dan ranije potvrdili da će doći čisto misleći „dolazim ako mi propadnu svi bolji planovi“. Ljudi vole imati rezervni plan – to i predobro znam, jer čitav sam život ja sam bio samo rezervni plan. Mrzio sam bolje planove. Nadao sam se da će propasti kako bih ja dobio šansu kao posljednji u redu. Ustrajnim sam nadanjem i čekanjem dobio svoj posao u banci. Na isti sam način kao debeljuškast, riđokos muškarac dobio ženu koja je bila izvan moje lige, poznatu manekenku koja je obišla sve piste u potpeticama na vrhu svijeta sve dok se nije skrasila sa mnom na dnu. Ja sam strpljivo čekao kao rezerva dok je njen naočiti muškarac nije prevario.
Stara godina. Najstresniji dan za svaki rezervni plan. Mi osrednji ne volimo iznenađenja i prevrtanje planova, a opet – oni su nužni za naš opstanak. Zaista nisam očekivao da će nas biti više od petero, no na kraju je došlo čak osmero ljudi. Podcijenio sam potencijal otkazivanja planova i pripremio samo jednu puricu. Naši su vjenčani kumovi doveli i psa, oko kojeg mi se zaista nije dalo vrtjeti i glumiti kako je sladak i fascinantan, no izveo sam standardnu točku „tko je dobar dečko“ i hvalio njegovu sjajnu dlaku – koje je bilo sve više po podu koji sam sat vremena prije temeljito oprao. Suprugina rođakinja žalila se kako joj smeta broš i dok ga je prkosno vadila iz veste, slučajno je zamahnula njime prema mojim hlačama, koje su se malo rasparale na vrhu bedra. Počela se ispričavati sve u šesnaest, no ja sam odmahnuo rukom i rekao: „Ma u redu je.“ Te će mi riječi jednoga dana pisati na nadgrobnom spomeniku.
Počeli smo jesti i piti, dobacujući pošalice i neiskrene komplimente jedni drugima. Gosti su se batrgali oko moje purice s mlincima kao životinje – nije mi bilo jasno da sam pripremio nešto toliko slasno. Nisu prestajali hvaliti moje kulinarsko umijeće, a žena je ponosno kimala glavom; nešto za što joj inače ne dajem dovoljno povoda. Pas se čitavo vrijeme motao oko moje noge ispod stola i već mi je lagano bilo dosta. Pogledao sam prema dolje u želji da dreknem na njega, no onda sam poplavio od šoka uslijed prizora koji sam vidio. Ispod potrganog dijela svojih traperica umjesto vlastitog bedra ugledao sam ogoljeli svinjski but. Kože nije bilo nigdje na vidiku. Lagano sam ga dodirnuo i uvjerio se da je to meso koje sam pripremao svojoj obitelji barem jednom tjedno za večeru. No što radi na mojoj nozi? Tko mi je skinuo kožu? Ljutito sam pogledao u psa, no nije držao nikakvu kožu u ustima. Htio sam urliknuti od boli, no onda sam shvatio da je ne osjećam.
Gosti su se počeli oblizivati i žaliti zašto nisam ispekao više mesa. Onda sam shvatio što se nalazi na mojoj desnoj nozi i brzo pokrio pukotinu u hlačama kuhinjskom krpom.
No bilo je prekasno. „Kakav je to miris?“ upitao je naš vjenčani kum šireći nosnice. „Da, i ja ga osjećam“, dobacila je prijateljica. „Kao nedovršeno pečenje… pripremaš još nešto za iznenađenje?“ upitala je, a oči su joj se zacaklile. „Ne, to vjerojatno mirišu ostaci…“ promrsio sam kroz zube, stišćući krpu sve više uz otkriveni dio mog (svinjskog) buta. No pas me razotkrio, pseto jedno. Strgnuo je krpu s mog buta i snažan se miris proširio kuhinjom. Moja je rastuća nervoza termički obrađivala do maloprije sirov but. Meso se pušilo, a miris pečenja širio se zrakom, toliko jak da su svi lagano otvorili usta i počeli se oblizivati.
„Taj si svinjski but ostavio samo za sebe, ha?“ pitao me kum s negodovanjem. „Ne bi podijelio s nama?“ pogledala me supruga gotovo povrijeđenim pogledom. „Ljudi… to je moja noga“, pokušavao sam ih urazumiti.
„Ne, to je svinjski but! Misliš da smo blesavi?“ Javio se jedan od prijatelja.
„Hajde, podijeli s nama“, rekla je moja prijateljica s posla, „znamo da si debeo, ali ne moraš baš uvijek ti pojesti najviše.“ Svi su se nasmijali.
„Ali, to je moja noga…“ uzalud sam zamuckivao.
„Napokon ću imati neke koristi od tvoje debljine“, rekla je moja žena i grohotom se nasmijala. „Što će nekome toliko mesa ako ne može njime nahraniti gladne?!“
Sve se dogodilo tako brzo. Kum je donio paprenku i posuo moj but paprom, kuma je izvadila soljenku, posolila mi but i razmazala sol po njemu, a zatim je dečko prijateljice s posla dohvatio ružmarin i začinio me, dok su se svi divili kako je domišljat, u nevjerici vrteći glavama kako se oni nisu dosjetili začiniti prijateljevu nogu ružmarinom.
Prvi je ugriz bio najbolniji. Prijatelj koji je inače vegetarijanac od pomame je zagrizao zubima izravno u moje bedro, uzdišući od užitka. „Znači ovo sam propuštao zadnjih 10 godina!“ rekao je. „Ovo je toliko dobro… da, za ovo se isplati ubiti.“ Suze od boli navrle su mi na oči i vrisnuo sam od pogleda na svoje načeto bedro. „Vidi ga, praščić plače“, podrugljivo je rekla moja supruga svojoj rođakinji, na što su se obje nasmijale. Svi su uzimali komad po komad moga buta, neki zubima, a drugi su bili toliko pristojni da odrežu dio mog buta priborom za jelo i kimnu mi glavom kao u znak pohvale kuharu koji je u isto vrijeme i specijalitet. Vrištao sam od boli i užasa od pogleda na svoju unakaženu nogu, no gosti su na to samo pojačali žamor i muziku, da ne slušaju skvičanje žrtvene svinje. Pogledao sam u ono što je nekoć bilo moje bedro. Sad je to bila samo kost s još jednim jedinim preostalim komadom mesa. Supruga mi se približila s nožem i viljuškom i počela jesti posljednji dio mojeg bedra. Uvijek je ona morala imati zadnju.
Ne znam kako sam zaspao, moguće da sam se samo onesvijestio od užasa. No ujutro kad sam se probudio sve se činilo normalno. Supruga je tiho hrkala pored mene. U nadi sam pomislio kako je svo ono ljudožderstvo bilo samo ružan san. No moja usamljena kost na nozi odašiljala mi je drukčije signale. Sav klimav sjeo sam na rub kreveta i ispružio ruku da upalim svjetlo.
Bolje bi bilo da nisam. Umjesto vlastite ruke na sklopku se naslanjala svinjska podlaktica. Kao noćna mora koja nikad ne prestaje. Znao sam da će je htjeti čim se probudi.
Duboko sam udahnuo te zagrizao u svoju podlakticu. Susprezao sam jauke, koji su s posljednjim ugrizima u moje mekano meso posve jenuli. Oblizao sam kost, prilagodio veličinu sata svojoj novoj, koščatoj ruci i navukao crvenu košulju na kojoj se neće primijetiti kapljice krvi.
