KARANOVIĆ
Čuo sam da su Vaši nastupi nešto posebno, nešto izvorno. Oni koji su bili opisuju ih kao iznimna iskustva?
GUDELJ
Pa dobro. Svatko ima neki način čitanja, a pjesnik kad on čita, na neki način i pokazuje kako je to pisao. On drugačije i ne može čitati, on čita kako je to pisao. Ja nisam nekakav recitator tipa Jevtušenka. Znate tko je to? Veliki ruski pjesnik. Jedan od prvih novovremenskih ruskih pjesnika koji je izašao iz ljušture socijalističkog realizma. Bio je tip Majakovskog. Majakovski je bio također veliki recitator. To je bila poezija tribina, poezija koja se primala više uhom nego okom. Mada je u biti poezije primanje uhom. I nisu slučajno najveći pjesnici čovječanstva bili slijepi. Recimo Homer pa narodni rapsod Filip Višnjić. Slijepac i guslar, on se izdržavao svojim guslama.
KARANOVIĆ
Jako me zanima kako Vi pišete? Kako to izgleda?
GUDELJ
I mene je to uvijek zanimalo, kako netko piše. To je vrlo važno. Ni jednu svoju pjesmu nisam napisao namjerno. Nisam nikad sebi postavio zadatak: sad ću napisati pjesmu. Svaka je ona, recimo romantičarski, sašla odozdo, sletjela odozdo. Možda sam svega, karakterističan je broj, recimo pet pjesama napisao odjedanput, kako mi je viša sila diktirala. A sve druge sam ja dorađivao. Ja je napišem i onda radim, radim, radim. Imam od svake svoje pjesme puno verzija. Sve te verzije nisam čuvao. Može biti od samo nekoliko pjesama da imam sve verzije. Po dvadeset, četrdeset verzija. Te verzije nisu iz osnova drugačije, to je u biti ista pjesma, samo prerađivana. To je posao na pjesmi. Pođem od jedne slike, jedne niti. I tu sam peripatetik, to radim u hodu. Puno volim hodati. Ja hodam uz more, po moru, planinarim. Padne mi misao na pamet, zabilježim. Hvala Bogu nisam nikad bez komada papira i neke olovčice. Mislim da i sad imam uza se…
KARANOVIĆ
…da, vidio sam pelikan u džepu…
GUDELJ
Ovo je naliv pero, pišem isključivo naliv perom. Zabilježim to i onda to obično ostavim. Za početak to je toliko nemušto da samo meni može nešto kazati, i to ne u svako doba. Ja te svoje bilješke čitam i ponekad u njima ne nalazim ništa, ali svejedno ostavim to dalje i kad se stvori raspoloženje, ta spora, ta naznaka, odjedanput se rastvara, ja vidim mogu s njom komunicirati i onda ja pišem. I onda se spoji moje nekadašnje raspoloženje koje je sinulo sa ovim sadašnjim koje je pogodno za rad te biljčice, te sjemenke, da se otvori, poraste, pa možda čak i cvijet, možda čak i list, pa možda čak i plod.
Veliko mi je zadovoljstvo bacati svoje pjesme. Izlučivati ih, kad spremam, recimo knjigu, veliko mi je zadovoljstvo odbacivati tekstove. Svojim uspjehom držim ne ono što sam odvojio za tiskanje, nego ono što sam odbacio. I ja se hvalim u svom dnevniku, recimo, danas sam odbacio pet…
KARANOVIĆ
…Imate dnevnik?
GUDELJ
Sustavno vodim dnevnik od 60ih, 70ih godina. Jedno vrijeme sam pisao svaki dan, a onda sam prestao jer mi se toliko toga događalo da nisam mogao pratiti. Ima toga do 50 svezaka. Onaj ekstrat i moga pisanja i moga života, to je u mojim pjesmama.
KARANOVIĆ
Kako je to sve teklo? Neki kratak presjek vašeg života do sad. Vi ste rođeni u malom selu Podosoje pokraj Imotskog?
GUDELJ
Da. U jednom selu. U ljutom kršu. I u tom selu, za koje nitko ne zna, u jednom zaseoku koji je i za to selo bio potpuno zabačen. Prekrasno malo mjesto između dva brda. Često sam govorio da nama ni nisu bila potrebna vrata na kući jer smo mi vrata zatvarali brdom. Iza brdo, ispred brdo. U udolini, zaštićeni od bure, od svih vjetrova. Ni sunca nismo imali puno. Izlazilo bi oko osam ujutro, zalazilo oko dva, tri popodne. Ja sam se u jednoj kućici rodio, i, eto, baš na današnji dan, dok mi sjedimo ovdje za ovim stolom i pijemo drugu kavu, zidari završavaju poslove i peku kozle kod te moje kućice, jer sam je ja obnovio. Dvije kućice. Jedna je od njih stara oko 400 godina, drugu je gradio moj ćaća prije pedesetak godina. Ja sam ih podmladio i obnovio kakve su bile. Od tamo sam išao u Imotski u gimnaziju. Iz gimnazije u učiteljsku školu. Prvo u Šibenik, pa onda je završio u Mostaru. Iz Mostara otišao za svojim pjesmama u Beograd. U Beogradu proživio cio život, ili cio jedan život. I ’90 se vratio u svoju kuću u Bašku Vodu. Vratio sam se zato što s one strane u to vrijeme ne bi mogao preživjeti sve to što se događalo od ’90. pa… Bez obzira na sva svoja prijateljstva, svu pažnju i ljubav kojom sam bio okružen.
Ja sam u Beogradu živio kao sretan čovjek. Uvijek sam sve najbolje govorio i govorim za Beograd. Beograd je jedini moj grad. Ja kad grad sanjam, ja sanjam samo Beograd. Sanjam Podosoje kao mjesto iz kojeg sam krenuo, a što mi se poslije događalo, sanjam samo Beograd. Kome se to sviđalo, kome ne…
KARANOVIĆ
Kako izgleda jedan Vaš prosječan dan?
GUDELJ
Ja živim iznad mora. Imam kuću i jedan veliki prostor u kojem radim. Moja radna soba je veličine prosječnoga stana. Moj stol je kao tri, četiri stola kad se sastave. Moji su prozori u skladu s veličinom sobe. To je jedna staklena stijena, otvorena prema moru i kroz cijelo to staklo valja se more. Tamo u daljini su Brač i Hvar. Sunce mi iziđe i zađe u toj mojoj radnoj sobi. Imam sunce u sobi od izlaska i zalaska. Čak i ljetno sunce, a o zimskom da i ne govorim. Zimsko mi je draže. Pitomije je, bliže, nije ljutito, ne žeže, ne sažiže.
Sam izlazak iz spavaće sobe u dnevnu sobu je doživljaj. Odmah primam to sunce, to more, otoke. Imam terasu. Na terasi stol, stolica. Tu sjednem i ujutro popijem kavu. Čekaju me moje knjige i moji rukopisi. Nisam te sreće i nesreće da pišem po svaku cijenu. Pišem kad mi se piše. Jedino što pišem redovitije je taj moj dnevnik. Tu polazim od najobičnijeg. Šta sanjam i šta mi se događa.
Zadnje tri godine, radio sam na knjizi koja se zove ”Zmija mladoženja”. Zmija je moj kultni lik, zmija, vuk, jastreb i sve te, pitome životinje. Naslov ”Zmija mladoženja” nije moja izmišljotina, to je motiv iz svjetskoga folklora. Zmija koja se ljudski ponaša, pretvaranje zmije u čovjeka i obrnuto. To je vječno mjesto. Od antičkoga, grčkoga mita i ne samo grčkoga. I indijskoga, indijanskoga, asteka, maja, židovskog, biblijskog. Zmija je u osnovi čovjekovoj. I čovjek nosi u sebi zmiju, a to je njegova kralježnica, a glava nam je i zmijska i ljudska. Čovjek je zmija po karakteru i po onome što stvara, što razara. Zmija je površno gledano simbol zla, ali ona je isto toliko znak života. To mjesto imamo čak u Vukovim srpskim pjesmama. Imamo pjesme poput ‘Guje mladoženje’. A u hrvatskim narodnim pjesmama imamo ‘Zmaj mladoženju’, te ‘Zmiju mladoženju’. Ta moja knjiga će izići na jesen.
Svako jutro hodam. Imam nekoliko redovitih jutarnjih putova. Jedan zovem Sokolov let, to je kad idem iz Baške Vode u Brela, pa se popenjem preko prvih stijena, pa dođem do dječijeg sela Baškog polja. To je otprilike 6, 7 kilometara, pa se spustim na more pa idem natrag. Redovit mi je i put u Makarsku žalom, to je 10 kilometara.
KARANOVIĆ
…to valjda objašnjava formu…
GUDELJ
Volim hodati. Idem i na Vošac, to je jedan vrh od 1300 metara kod Makarske. To su mi tri sata pješačenja i tri natrag. Najmanje dva puta godišnje idem na svetog Juru. 1762 metra. Tu mi treba 6 sati puta. I natrag, otprilike 4. Imam svoje obilježene staze. Ja sam davno stavio dva, tri kamenčića na svaki sat hoda. I svaki put dođem na vrijeme. Kad se približim, pogledam na sat i svaki put sam na vrijeme. Idem istom brzinom, polako, nigdje ne stajem i ne odmaram. Ali ići na Biokovo je nešto potpuno drugačije nego ići na Medvednicu, ovdje u Zagrebu. Idem ja i na Medvednicu često, bio sam prije tri dana. I najteža medvednička staza, ako se za takvu stazu može reći da je teška deset puta je lakša od najlakše biokovske staze. Kroz Medvednicu idete ljeti i na Sljeme i natrag, a da vas sunce nigdje ne uhvati. A na Biokovu vas ispeče. Pogotovu natrag. Kad se vraćate oko 4, 5 popodne, sunce vas bije direktno u čelo. Kao da vas pesnicama udara u čelo. To su ti moji puti.
KARANOVIĆ
…kad se vratite?
GUDELJ
Pišem, čitam. Imam svoje knjige. Sve sam skloniji da čitam iste knjige. Uvijek čitam Ilijadu, Odiseju, Bibliju. Razna izdanja grčkih mitova, mitologija. Sveto pismo na svim jezicima kojim vladam. Čitam i Dostojevskoga. Usput se dogodi i da napišem neku knjigu, tako da, otkako sam preselio iz Beograda u Bašku Vodu, pripremio sam i objavio svoje troknjižje izabranih pjesama do sada: ‘Golubice nad jamama’, u tri sveska, 1993. godine. Onda ‘ Put u Imotu’ ’97 godine. To je pjesnička monografija u velikom formatu, bogato opremljena i ilustrirana. ’99. godine je izišla moja knjiga koja se zove ‘Hrvatska Odiseja’, po jednoj narodnoj pjesmi makarskoga primorja. Zabilježio ju je etnolog Stjepan Banović 1912. godine u Zaostrogu, od Mate Banovića, kozara. To je vrstan sažetak Homerove Odiseje. Jedinstvena pojava u Europskoj poeziji. Život ju je sastavio na priliku Odiseje jer su svi narodi pored mora imali neke zajedničke sudbine i slično im se moglo događati što se dogodilo Odiseju, Penelopi i ostalim Grčkim junacima. To je najduža hrvatska narodna pjesma. Ta je pjesma objavljena ’30-ih godina i zaboravljena. Ja nju znam odavno i nosio sam je u sebi. Kad sam došao do mogućnosti, napisao sam opsežan predgovor i objavio je u svojoj nakladničkoj kući ‘Sveti Jure’. Ta knjiga je 2000. godine izabrana za najljepše opremljene knjige za ‘Frankfurtski sajam knjiga’. Na njemu proglašena jednom od osam najbolje opremljenih knjiga i otišla u knjižne centre i biblioteke od Osla, Washingtona, Japana.
Onda sam 2002. godine objavio svoju prvu zbirku pjesama poslije sabranih pjesama. To je isto objavio moj ‘Sveti Jure’. Knjiga je na neki način ipak pročitana. Tužna je sudbina malih, seoskih izdavača, kakav je moj ‘Sveti Jure’. Ali je ipak te 2002. godine izabrana za najbolju, takozvanu najbolju knjigu te godine. Pa su mi otkupili tristo primjeraka te knjige, ipak neki efekt je bio. Pa sam iza toga pripremio ‘Pelazga na mazgi’, 2004. godine. Od tad sam radio na ovoj knjizi ‘Zmija mladoženja’.
KARANOVIĆ
Kako je u Baškoj vodi? Jesu li ljudi upoznati s Vašim radom?
GUDELJ
U Baškoj Vodi ja živim kao da sam se jučer spustio iz helikoptera na svoju terasu. Nije da se time hvalim, ali nije ni da se žalim. To je naprosto tako. Živim svoj život. S veoma rijetkima se čujem telefonom. Književni kontakt ni dodir ni sa kim nemam. Tako sam živio i od samoga početka. Tako sam živio i u Beogradu, jednostavno usamljenički i pustinjački. Samo što je Grad imao drugi odnos prema meni, pa mi se nikada nije dogodilo da me jednom tjedno netko od ljudi iz tribina, glasila, televizije, novina nije zovnuo i pitao nešto i tako. Pa sam onda bio u dodirom sa svijetom, inicijativom izvana. Moja je strana uvijek bila pasivna, introvertirana, okrenuta u se. Kao onaj morski pauk koji se sam unutra u ljušturu uvukao, pa jedino ako ga prstom ili štapom badnete, onda on malo pogleda. Nisam član nikakva društva niti udruženja, ni pjesnika niti pisaca niti išta slično. Bio sam u Beogradu član udruženja književnika Srbije, čak i u upravi društva, pa predlagan na razne funkcije, ali ja to nikad nisam htio.
KARANOVIĆ
Jeste li svjesni svog statusa živuće legende?
GUDELJ
Ne kažem da nema ni takvih rijetkih koji to kažu. Krleža je rekao, kad te hvale, šuti. Znam ja sebe. Znam sebe i slaba i jaka. Sve svoje izabrane pjesme izabrao sam sam.
KARANOVIĆ
Čitate li igdje?
GUDELJ
Nigdje ne čitam. Redovito odbijam. Zvali su me na neka Bračka čitanja. Čak su mi dali i maslinov vijenac, tad sam se pojavio, jer mi inače ne bi mogli staviti vijenac.
Meni je uvijek najdraže bilo čitati među pjesnicima ili ljudima koji su životno vezani za poeziju kao pasionirani čitatelji poezije, što je jednako. Dok sam bio mlad pjesnik, mi smo priređivali i nas su pozivali na čitanja. I bila su jako česta. Mitinzi poezije, kabarei, književne večeri, tribine, bilo je toga puno. I meni je uvijek najdraže bilo kad je bilo malo slušatelja. Nas je obično bilo pet, šest, koji su čitali. Nisam ja čitao s bilo kim. To su bili po mom i po općem mišljenju najbolji pjesnici generacije. I meni je najvažnije bilo da oni čuju što sam napisao i obrnuto. Obično se čitalo ono što još nije objavljeno, direktno s pisaćeg stola. Usput je bilo tu još i pedeset i sto ljudi koji su to pratili. Danas imam jednog idealnog slušatelja do kojega je meni najviše stalo. To sam ja. Ja sam sebi čitam i jako sam rijetko zadovoljan. Gotovo nikad. Samo u rijetkim trenucima kažem: Pa može. I tada pustim pjesmu ili tekst u knjigu. Ova sad knjiga će biti opsežna, biti će tu oko četiristo stranica, po broju naslova dvije trećine proznih, a trećina stihovnih. Ja sam sa tim jako malo zadovoljan, ali neki ljudi… Objavio sam sad nešto od toga u časopisu ‘Mogućnosti’ na traženje mog prijatelja, urednika, tridesetak naslova proze i poezije. I po čitanju dvojice ljudi do kojih bi mnogima bilo itekako stalo, jedan je Joško Belamarić, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita drugi jedan sjajan literarac, Mate Maraca, koji je cijeloga Šekspira preveo, oni su time oduševljeni. Ja nisam. Ali tko zna, možda ima poneki tekst i da valja.
KARANOVIĆ
Čime se Petar Gudelj hrani?
GUDELJ
Jedem. Sad i ne toliko, ne može se. Kad sam bio mlad, u toj Srbiji, koja je u toj hrani gargantuovska, mi smo između sebe stavljali po pečeno prase. Ja s jedne, onaj drugi s druge strane, pa gdje se sretnemo. I sretali smo se. I usput smo zalijevali. Uvijek mi je bilo draže ono najljuće seljačko vino, nego najljepše francusko. Ono što je Bog dao i loza povukla iz zemlje. Seljak ga nije znao odnjegovati, oplemeniti, on ga je dao elementarno, kao što je i sam elementaran.
KARANOVIĆ
Imate li omiljenih pjesama? Svojih? Tuđih?
GUDELJ
Mene veoma raduje kad nađem pjesmu ili pjesnika koji mi se učine dobrim i pravim. To me veoma raduje. Naravno da mi se to ne događa svaki dan, ali dogodi se ponekad. Moram priznati da sam izgubio puno veza sa onim što se danas piše. Mislio sam, kad sam bio vaših godina da mi se to neće nikada dogoditi. Tad sam pratio koliko sam stigao šta se piše u svijetu, a što se pisalo u Jugoslaviji, posebno ono na hrvatskom ili srpskom jeziku, ja sam čitao sve. Sva imena znao i svrstavao u određene pretince. Kao i ostali koji su pisali ozbiljno, bio do kraja u književnosti. Da bi to kasnije, pomalo, izmaklo. A izmaklo je, najviše ’90-om godinom kad sam prešao u Bašku vodu. Ne razumijem to što se danas piše. Za mene je pisanje bio nekakav čin u kojem su se angažirale neke i zemaljske i nebeske sile. Nije to nikakav romantičarski odnos da poezija može vladati svijetom, to su gluposti. Ali da izvlači svoje postulate iz osnovnih čovjekovih vrijednosti, ako nije tako, po mom mišljenju i shvaćanju, to nije poezija. Tako kad ja pišem, znam da se moja poezija razlikuje od onoga što su pisali prije mene. Ali mi se čini da od Homera, grčkih liričara, rimskih liričara, skandinavaca, srednjovjekovnih pjesnika, romantičara, modernih itd., da ja pišem to isto što su i oni pisali. A čini mi se da je odjedanput nastao neki lom, neko tektonsko urušavanje, da su se neke zakonitosti prolomile i da ne postoje. Što sigurno nije točno i nije tako, ali to je optika starih ljudi koji to ne vide i treba se sa tim pomiriti. Poezija će sigurno preživjeti, ali je pojedinac ne može nadživjeti.
KARANOVIĆ
…koga onda Vi čitate?
GUDELJ
Volim nešto Tina Ujevića. Volim antiku, grčke, rimske pjesnike. To neprekidno čitam. Volim manje poznate kod nas ovdje srpske pjesnike Ratka Petrovića, Momčila Nastasijevića, svoje suvremenike i svoga prijatelja Ljubomira Simovića i mnoge druge.
Zagreb, 2007.
