33 GODINE
U trideset trećoj
počeo sam, svakodnevno,
da zapisujem rečenice
u rokovnik sa žičanom spiralom
i slikama grada Londona.
Muziku sam vrteo istu,
stare snimke
ispod prašine.
Ponekad sam u šetnju nosio štap,
u platnenoj torbici knjige
i pisma prijatelja.
Probijao sam se kroz dane,
svedočio o preminulom rođaku;
prebrodio tuge, suženja,
rekonstruisao većinu zajedničkih trenutaka.
Stigao me je, iznenada, život.
Rekao bih: urušio sam se u sebi.
Setio sam se, odjednom,
svih pogrešnih koraka.
Prešao sam na drugu stranu reke
na obližnjem imanju,
iza razapete žice.
Mislio sam:
imam drugostrano iskustvo
i to me je ispunilo tada,
a onda prestalo, obezvredilo se,
u moru sličnih doživljaja.
Odjednom moji zapisi su bili gušći
i neki su glasili ovako: „bez komunikacije“.
Ćutao sam…
Iskušenja u tekstu,
poklapala su se sa onima u životu.
I prestao sam da slušam ploče na 33 i 1/3 ,
na gramofonu.
Pesme su nastajale
i gubile pređašnji zvuk,
sve je moglo, neočekivano,
promeniti ritam, brzinu.
PUTEM
Otišli smo nekim putem
uz jutarnju svetlost
koja je izduživala senku oca.
Razilazio se negativ i stvarni lik,
ako se o senkama na taj način može govoriti.
Nekoliko trenutaka je to trajalo
a onda je senka nestala,
ugasila se, povukla u telo.
Išli smo istim putem još neko vreme.
Narandžaste uniforme radnika
koji popravljaju put
iako blede, bile su najjača boja na horizontu.
Videli smo polomljene krošnje jabuka,
srušen brest;
prazna gnezda.
Pričali smo o rečnom toku,
o mešanju i uzbudljivosti postojanja,
vodi koja nekud odlazi…
individualnosti kao jedinoj meri;
o vrednosti pojedinačnih napora;
dobroti; jednom.
Razišli smo se.
Sveži asfalt u rupama hladio se,
i krunio na ivicama tih rupa…
Kada sam se okrenuo
a on zamicao na krivini,
dok je odlazio,
prisetio sam se:
moj otac nije video more…
Imao je pojednostavljene i svedene boje života…
konture, praznine…
Pitao sam se:
ali šta je to ,,moj otac“?
DUBRAVA
U rano jutro vozimo se kroz šume
teške od letnjih pljuskova.
Voda se sliva i kaplje po lišću.
Na vlažnom limu zelenog kamiona,
poigravaju tamne senke.
Mimoilazimo se sa već viđenim prostorima,
tu gde smo kružili, nešto označavali i znali.
Slomljena stabla, sada već trula;
olupine;
krivine i pravci.
Saobraćajni znak:
divljač na putu (silueta srndaća)
oštećen je od kuglica sačme.
Zastao je i zatvorio prolaz
autobus dubrava
poklopljenog motora,
onde, među putnicima.
Iako davnog godišta proizvodnje
prisutan je još uvek u selima.
Vozač sa šapkom, za volanom se vidi.
Uniforma i službena distanca posvećenika u tajne vožnje.
Spori pokreti, blagi gestovi.
Nalazimo se u šumi, ponavljam u sebi,
prevozimo se, pitamo,
za ime sveta,
dokle ćemo stići,
dok poznata imena
iskrsavaju.
Zaustavljamo se,
posmatram profile u oknima prozora,
slutim nepoznate biografije likova.
Slede kadrovi jedan po jedan:
čovek sa šeširom,
drugi sa kačketom…
sa praznim rukavom,
i kožnom torbom okačenom o rame.
,,Pokvareni smo!” onaj sa šapkom objavljuje,
,,Ne znam da li nastaviti dalje.”
Razbiti staklo u slučaju opasnosti,
čitam zapovesti na limenim tablicama.
Čekić bi mogao da razlupa ta okna
ili da ukine distancu prema drugom,
i da učini da se slijemo u jedan okvir.
Napustite svaku nadu, mislim, sedim.
Naša mašina na prazno radi,
samo njen zvuk
i podrhtavanje čini smisao,
smešta nas precizno na svoje mesto.
Ako gledaš,
vidiš nas dvodimenzionalno, tačno.
ELI
Ogromna, stvarna usamljenost
nikad nije prestala,
kuda god da sam krenuo.
Donekle pritajen život.
Usledile su biblioteke kalendara,
sabrana dela po danima.
U skrivenom zadžepku ranca,
zveckao je metalni novac.
Prolazili su pusti prostori.
Poštanski brojevi
uklapani u red zaboravljenih mesta.
Čuvao sam fotografije u limenkama,
stare časopise u koferima
u fiokama old spice miris,
pa i lanenu krpu kariranu plavim prugama,
sa mrvama od hleba.
Poklopljenu kartonsku kutiju,
portret na dnu.
Zapisivao sam kilometre
i pustoš.
Tugu usvojenog, neprilagođenog dečaka,
obučenog u mornarsko odelo,
u kome roditelji vide izgubljenog sina.
Pamtio sam film o Eliju.
O nekom drugom uvek na repertoaru,
kakav bi trebalo da budem,
pristanem na drugu sliku o sebi.
Ali, našao sam se tu blizu,
između,
obnavljao male pesme,
sa velikim se borio.
Kamioni su jurili putem i oblaci obojene prašine
kovitlali se i zamagljivali pogled.
Nadolazile su suze
i na vidiku izrešetani putokazi.
NEMA PAKLA
Mi samo mislimo
kako će doći određeno razrešenje
i kako će se, iznenada, pojaviti
kraj ovom tumaranju.
Zapravo ne iznenada,
već nakon izvesnog vremena
zasluženo,
ako može.
Posmatramo mokra vetrobranska stakla,
prozore pretvaramo u okvire pokretnih slika,
velika platna.
Vozimo se kroz mrežu puteva,
brojimo rampe.
Vrtimo se,
ono pravo tražimo.
Menjaju se brzine,
statistika:
koliko živih duša juri i postoji
u svakom trenu.
Gledamo svet u oči.
Ređaju se delići, celine
i zatamnjene stvarnosti.
Opasnost vreba.
Ja tebe ne primećujem.
Mi ne znamo jedno za drugo.
Uvek previše, zaista, udaljeni.
Mi i drugoga nećemo prepoznati.
Mimoilazimo se.
,,Nema pakla
osim na zemlji”,
porazile su me te reči
Čarlsa Bukovskog.
Titlujem ćutanje
iako prizori promiču
i smisao je, neosetno, već prošao.
Drugi tonovi su davno ugašeni.
Otkud sam se našao tu?
Mama, hoću kući!
LEONID
Planirao sam kratka putovanja
u jesen.
U kombi vozilu transportovali smo
turšiju, džem,
med u teglama.
Spiralne rezance.
Pričali
o suženim prostorima,
nestalim gradovima,
i kako se skraćuju dani.
Baš tada pevušio sam:
,,Ja sam izgubljeni, putujući
Leonid.”
Vunenu kapu što nose shimnici,
na severnim jezerima
navlačio sam na čelo i uši.
Bio sam umorni, ćelavi siromah
što klima na nesigurnim nogama.
Takođe nosio sam i kožne,
tamnosmeđe cipele
izrađene pre rata u kasnije porušenom gradu,
posle godina opsade.
Menjao sam se.
Sledio znakove,
reagovao na ograničenja.
Odlučivao: čitaću.
Strelice obaveznog smera,
upozoravale su.
Na reveru kaputa
zabodena mi je bila značka
u obliku saobraćajnog znaka
sa srndaćem u skoku.