Napomena čitaocima
Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u rat u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. Po pitanju rata i mira je bolje odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrednog značaja, i u svakom slučaju samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desit će se ponovno. Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje: “Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu.
P. M.
decembar, 1996.
Prva glava
Gladna životinja kad odrasteš u Americi, nikad ne spoznaš kako čovjek može gadno zaudarati, baš kao što nikad ne osjetiš miris smrti. Kad ljeti uđeš u prepun autobus, osjetiš neprijatan zadah, ali to iskustvo je kratkotrajno. Okreneš li glavu ili se pomjeriš koji korak od neugodnog saputnika, zadah nestane.
Nema tog broja vožnji autobusom, međutim, koje bi te mogle pripremiti na zadah prognanika. Kad uđeš u sportsku dvoranu prepunu žena i djece koji se mjesec dana nisu prali, ili u staju punu zatvorenika, što se nisu oprali dva‑tri mjeseca, zapahne te neki drugačiji – a užasan – vonj. Učini ti se da ti je lice neko umotao isluženom, usmrđenom kuhinjskom krpom, i prisiljen si zrak udisati kroz nju. Naravno da je taj vonj odvratan. To je miris prljavštine, zadah životinje. Ništa lakše nego životinje doživljavati kao životinje samo stoga što vonjaju kao životinje. Po tome se od životinja razlikujemo. Ali šta da misliš kad se nađeš među ljudskim stvorovima koji zaudaraju kao krave, čak i gore? To te podsjeti da su ljudi životinje, kadre da smrde kao svinje i ubijaju kao vukovi.
Sportska dvorana u Splitu zaudarala je na znoj, ne na znoj sportista, već prognanika. Košarkaška dvorana bila je prepuna Bosanaca, uglavnom žena i djece, koji su upravo dobjegli u grad.
Spavali su na ćebadima, cijela porodica na jednom. Dvorana je bila premalena za sve, pa se nekoliko stotina prognanika smjestilo na tribinama. Bio je maj 1992. godine. Mnogi od tih Bosanaca, zatočeni po podrumima, sakriveni u šumama, nisu se imali priliku istuširati otkako je, prije mjesec dana, počeo rat. Redovi za tuširanje u sportskoj dvorani bili su tako dugi da se većina, danima nakon dolaska u Hrvatsku, nijednom nije uspjela oprati. Ni šest sedmica ranije, neki od njih su bili uredni, njegovani ljekari i pravnici. Sad su zaudarali kao marva. I to je bila najblaža uvreda koju im je rat nanio.
Split je grad na hrvatskoj obali Jadrana, glavna dalmatinska luka i jedino mjesto u Evropi u kojem se osjećam kao da sam u Kaliforniji. To je zemlja u kojoj hrane ima napretek, zemlja dobrih vina i preplanulih žena koje izgledaju kao boginje. U Dalmaciji je svijet opušten, približan prije neobaveznom stilu Italijana s druge strane Jadrana, koji su im povremeno bili vladari tokom minulih stoljeća, nego mračnim strastima Balkana. Čak i kad je, 1991. godine, Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije i šest mjeseci ratovala, Split je ostao gotovo netaknut – tek pokoji protestni marš, malo krvi, a onda je sve, bez fizičkih ožiljaka, bilo gotovo. Ovaj grad je savršeno ispunjavao sve moje prohtjeve, bio je ugodna učionica u kojoj sam mogao naučiti nešto o Bosni prije no što se, idući preko planina, otisnem u unutrašnjost – tamo gdje je bjesnio pravi rat.
Sjeo sam na parket s Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom kćerkom i petogodišnjim sinom. Pješice je došla iz Foče, bosanskog grada koji je, u normalnim vremenima, na šest sati vožnje od Splita. Usred noći se morala kupiti iz Foče, kad su upadi bandi srpskih paravojnih jedinica postali prevelika prijetnja. Noću se iskradala od jednog do drugog sigurnog sela, nikad idući pravo, izbjegavajući ceste, pješačeći kroz šume i planine, izbjegavajući srpska sela, odakle su znali i zapucati na nju i njenu djecu. Putovala je bosanskom podzemnom željeznicom, a putovanje je bilo tegobno. Ni u najsigurnijim selima nije mogla predahnuti duže od jednog dana, jer pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je koliko joj je trebalo od Foče do Splita.
“Četrdeset pet dana”, rekla je.
“Šta?”
“Četrdeset pet dana.”
“Pješačili ste četrdeset pet dana?”
“Da. Ali samo noću. Danju je bilo vrlo opasno.”
Zapisao sam to u svoj notes, ali nisam joj vjerovao. Kako je mogla s dvoje djece biti u zbjegu četrdeset pet dana? Tokom Drugog svjetskog rata ljudi su znali toliko bivati u zbjegu, čak i duže. Ali bosanski je rat bio kratak, nekolicina ubijenih, nekoliko hiljada prognanih, sve će se srediti za koji mjesec, čim se političari dozovu pameti. Ona nije pješačila od Rusije do Poljske. Ovo je 1992, ne 1942. godina. Bosna ima dobre puteve i brze automobile s pouzdanim kočnicama i dobrim motorima. Šta se to tamo zbiva? Pogledao sam Muneverina stopala ne bih li tu našao odgovor. Imala je plave zimske čizme. To je bilo najbolje što je mogla obuti kad je krenula put planina koje su još bile pod snijegom. Bježala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u Split, promijenilo godišnje doba. Vani je bilo dvadesetak stepeni. Ja sam bio u majici kratkih rukava. Ona – u zimskim čizmama, jedinoj obući koju je imala.
Munevera je bila “očišćena”. Ta riječ, očišćena, još nije bila ušla u američki rječnik. Bio je to proces učenja i ja sam bio tek na njegovom početku. Poput djeteta koje tek sriče prve riječi, moraš je prvo naučiti sricati da bi shvatio njeno značenje. Prvo slogove, onda cijelu riječ: dijelove govora, potom gramatiku. Prvo ti valja naučiti šta su masovna hapšenja, mučenja, silovanja i progoni, potom shvatiš da se radi o sistemu a ne o nizu nepovezanih incidenata. Tek tad si kadar razumjeti značenje riječi “čišćenje”. Treba ti vremena. To se ne da probaviti intuitivno. Opireš se, jer ti je nepojmljivo da Evropa opet, na kraju dvadesetog stoljeća, tone u ludilo. Kad sam sreo Muneveru, još sam se hrvao s abecedom zla.
Tokom intervjua, Munevera mi je kazala da su u Foči muškarci – muslimani i Hrvati – bili prvo pohvatani pa odvedeni u “koncentracioni logor” van grada (ovo nisu moje riječi, već njene). Zapisao sam ih i zaboravio. Konclogori su bili nacistički izum, a mi smo 1945. godine sahranili zvijer što ih je stvorila. Munevera je bila histerična. Munevera mi je govorila o sedamnaestogodišnjoj djevojci, svojoj komšinici, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je poslije nekoliko dana vratili kući. Utroba joj je krvarila. Silovali su je nebrojeno, nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i umrla je kad su je doveli kući. I to sam zapisao. Munevera je bila histerična. Borbeni helikopteri JNA su nadlijetali Foču, granatirali i mitraljirali kuće, rekla mi je. I to sam zapisao u bilježnicu. Munevera je bila histerična.
“Pokušala sam danas nazvati prijateljicu u Foči”, rekla je Munevera. “Ona je ostala. Govorila sam joj da ne ostaje. Javio mi se neki nepoznat čovjek. Pitala sam za svoju prijateljicu, a on je rekao: ‘Ovo je sada srpski stan.’ ”
Osjetio sam da me neko vuče za rukav.
“Gospodine, dođite ovamo, onom čovjeku, mom rođaku, ubili su sedmoricu braće.”
Moja se posjeta pretvarala u horor‑šou. Nisam mogao tek tako odbiti da pogledam sljedeći primjer; besplatno, satisfakcija zajamčena. Čovjek sa sedmoricom mrtve braće. Oprostio sam se od Munevere i njene nesreće i preselio se na sljedeće ćebe. Seljak po imenu Adem sjedio je u ćošku, presamićen, sagnute glave. Njegov rođak, onaj što me pozvao, pokušavao je, s mukom, povratiti Adema u život. Adem je pružio ruku, golemu, mišićavu šapu težaka. Rukovao sam se s njim, stisak mu je bio mlitav. Sakat, kao i njegova duša, od one noći kad su Srbi iz susjednog sela pokupili četrdeset pet muškaraca iz njegovog sela i sve ih zaklali. Ispričao mi je to mucavim šapatom. Ubili su ih Srbi koji su im bili prijatelji, ljudi koji su im, prije, kad dođe jesen, znali pomagati u polju, ljudi s kojima su zajedno protutnjali mladenačke pustolovine i dijelili tajne, u vrućim se ljetnim danima zajedno kupali u Drini, noću ganjali slobodnije seoske cure. A onda iznenada, naizgled bez razloga, pretvorili su se u ubice.
Adem, kome je bilo dvadeset osam godina, pobjegao je na vrijeme – u trenutku kad je prepad počeo, jedne večeri u prvoj sedmici aprila. Nije bio jedini koji se uspio izbaviti bijegom u šume i polja oko sela. Srbi su se, divljački pucajući u mrak, urlajući kao pijani, poput razularenih brđana, što su zapravo i bili, dali u potjeru za njima. “Balije, hej, uhvatit ćemo vas sutra. Za noćas su nam dovoljne vaše žene. Dobro ćemo ih jebati. Čujete li? Noćas ćemo ih dobro jebati!” Neki od muškaraca su u bijegu bili ranjeni. Preklinjali su prijatelje da ih ubiju, kako ih Srbi ne bi uhvatili. Znali su da će, čim svane, pretražiti sve da ih nađu. Adem mi nije kazao da li su im izašli ususret, ali njegova je šutnja bila dovoljno rječita. Lica oborenog prema tlu, oči su mu zurile u tačku na ćebetu koju je samo on vidio. Ruke su mu se počele tresti.
“Gospodine”, kazao je njegov rođak. “Hoćete li da čujete još? Znam jednog koji je…”
Nisam ga saslušao do kraja. Šta da radim sa svim tim pričama o smrti i nitkovima, od kojih nijedna nije bila uvjerljiva, većina van pameti? Dovoljno ih je čuti pa shvatiti da je Bosna bila preplavljena zlom. Ali, vrag bi ga znao? Srbi su govorili da nijeistina. Kojoj strani vjerovati? Jedna djevojčica mi je ispričala kako je neki Musliman iz njenog sela bio zakovan za džamijsku kapiju, ispruženih ruku, kao raspeti Krist, i da je još bio živ. “Šta?”, viknuo sam. “Zakovan za kapiju?” Da, odvratila je, vidjela je to svojim očima, jer su žene iz sela, potjerane, prošle pored džamije da bi ih onda ugurali u autobuse koji će ih odvesti na željezničku stanicu. Tamo su nakrcane u teretne, stočne vagone i izgnane izsvog zavičaja, jer to više i nije bio njihov zavičaj. Na jednoj su stanici najljepše djevojke skinuli s voza. “Sve su silovane”, rekla je. “Ja sam imala sreće jer nisam lijepa”. Djevojke su sve činile da im se to ne desi, šišale se na muško, mazale lica blatom, stezale grudi da liče na momke. Nekad bi im to i upalilo.
Trebalo mi je svježeg zraka. Priče, smrad, bilo mi je dosta za taj dan. Izašao sam napolje, zaslijepljen suncem koje je poništavalo sve što sam čuo u mračnoj utrobi sportske dvorane. Kad si u ugodnom Splitu, bijeda Bosne ti se čini nemogućom, nevjerovatnom kao košmar koji obuzme susjedov dom dok se tvoja kuća kupa u sunčevoj svjetlosti. Želiš li saznati istinu, utvrditi da li je čovjek kadar ponašati se i vonjati kao zvijer, moraš se skloniti sa svjetla i zaroniti u mrak. Tek tako ćeš shvatiti da izgnanici, za koje si osjetio toliko sažaljenja, spadaju u najsretnije Bosance, jer oni su se iščupali iz mraka.
Peter Maass, „Ljubi bližnjega svoga“, s engleskog prevela Senada Kreso, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook