septembar. ibisa
Jak vetar, pena na moru, sija na tamnoj pozadini. Oluje levo, sunce desno. Tintoreto? Nebeski teatar sa stalnim promenama.
Iščeznuti, iskrsnuti. Kao ove igre svetlosti. Budite se iz duge obamrlosti. Prevoji i pregibi mora, male snegovite planine, koje će uskoro nestati ili ukazati se drugde, bez vidljivog reda. Ovde, potom tamo. Hladna masa, tamna. Iznenadno razlivanje prema stenama. Padanje, obrušavanje, huka odrona, lavina vode.
Da li je primerena jednom malom ostrvu, ova uskomešanost, ova nestabilnost?
Vetrovita mesta sa žbunjem poleglim po zemlji, i korenje isto, kao poleglo u herbarijum rumene zemlje. Alge gotovo srebrne, kad se osuše.
*
Lobanja teška na ramenima, odevena u tkivo, maskirana. Lobanja i skelet, maskirani, ukrašeni. Težina lobanje. Barokna ideja. Lobanja maskirana ne zadugo. I zašto je lobanja vernija od maske? Ako ne zato što više traje. Ovako trajati ne znači ništa. „Happy mask“: ne kaže li to Julija Romeu, ili Romeo Juliji, na balu Kapuletijevih?
San u kojem kažem, pred pogrebnom procesijom: „Pozdravite ostatke one koja beše najgracioznija među damama…“ To je isti stil.
*
Tema rumene zemlje, pod drvećem, ili skoro purpurne, tamnog drveća, treptavog ili vlažnog vazduha, zavisno od dana.
Sivo more, ne širina vode, nego rezerva svežine, ne površina ili forma, nego sećanje, masa, lepeza talasâ; i šume takođe, nastamba.
Mesec, ptice niže od meseca. Stogovi.
Zemlja: da biste bili precizni, uporedite je s prahom kakaoa (recimo, ali ako tražite, mogli biste naći i nešto preciznije, dok bi ovo bilo pogrešno zbog osećaja koji budi). Boja, pre, vezana za ideju cigle, i vatre, blede vatre, uspavane vatre, koja ne gori. Zemlja kao uspavana vatra, opružena, pod drvećem. To je druga tačnost, koja mi je jedino važna. Zrikavci čija se zrika gasi, kao struja ovde kad se elektromotor zaustavi.
Štropot kola, kamiona na lošim putevima.
Veče, prostranije od podneva.
Drveće, darovi prineti malo iznad zemlje; ili, zavisno od oblika, skloništa, kubeta, krovovi.
Videti sve ovo načas, potom ga više ne gledati (gledati drugu stvar? ili drugačije?). Roditi se (u tami). Otvoriti oči, izgubiti svoje oči.
Gotovo da nema ptica: laste, čiope, već grupisane, spremne za selidbu. I ovi egipatski psi, sa sarkofagâ, mršavi, lutajući, bledi. Brzi. Izmakli grobnicama.
Ugledni ljudi pokopani sa svojim snovima, svojim riznicama.
Nevidljive vatre, najvrelije, koje ipak postoje na svoj način, kao ono što je između stvari i ne pojavljuje se, sem u preobražaju ili egzaltaciji stvari koje vezuje.
Možda tako i duše prebivaju, slično ovim vatrama, delujući poput njih u tajnosti.
Te vatre, te verige. Takva su rastojanja između jednog i drugog drveta, jednog i drugog čamca. Prva zvezda izlazi, pošto se svetlost gasi, veo je uklonjen. Nebo, njegova boja, izgleda kao da se zgušnjava, postaje rumeni baršun, sivi, ljubičastoplavi. Zvezda sija u beskrajnoj pari, u mirisu.
Neba pepeljastocrna. Ideja pepela iznad borova koji njišu svoje bukete, svoje rojte gotovo žute, svetlucave na toj pretećoj pozadini.
Njihov odgovor jednoličnom vetru, upornom: pun gracije, donekle treperav, ali pre miran, u svakom slučaju strpljiv, suzdržan, otmen. Stalno treperenje, neumorno, umeće da se malo odstupi, da se svoja slabost pretvori u draž. Složeniji kod masline, manje vešt kod rogača. Sve ove reči jedva iznad zemlje, nadahnute nevidljivom pretnjom, koje na strah uzvraćaju lepotom.
oktobar
Svetlost kao prašina: jesen
Ili, naprotiv, ogledalo.
*
Kao kad ulazite u drugi prostor, u prostor blagosti: koji vas zove straga – sirene – koji vam predlaže, koji vas savetuje, u trenutku kad izgleda da ispred vas nema ničeg sem grebenâ…
*
S jeseni cvetaju cvetovi drugačije boje, posebne boje, dok lišće postaje lakše i menja se. Stare boje, ostarile – kao rđa, svršetak jedne vatre. Sezona pečuraka, njihov miris, proizvodi kiša – podsećaju na sunđere, mekušce (golaće što izlaze nakon kiše), krhke, najčešće bezbojne, ili boje štakora, zemlje, drveta. Skrivene biljke, kao izmakle, dopola zatrpane pod vlažnim hrpama lišća, biljke lagašne, slabašnih stabljika, belih (bele stvari, one koje žive u zemlji: larve, veza između pečuraka i utvara, ali i magli), sa svojim šeširima, tim kotačima, suptilno izdeljenim, kao stranice neke koncentrične knjige, kao pritisnuta krilašca… ali ne treba ići predaleko u opisivanju. Imate želju da hodate šumama. Noću, s mesecom, sve je nepomična para, vlažna i hladna obustava. Putnik u kolima – koji prolazi ovim svetom kao da vozi u snu – bilo da se žestina njegovih muka ublažava, ukoliko ih ima, ili njegova sreća ushićuje ovom iluzijom lakoće, ako je srećan. Neka tajna se pojavljuje na ovim brežuljcima, a da ne gubi svoje svojstvo tajne.
Helderlin: Hier in dieser Unschuld des Lebens, hier unter den silbernen Alpen… U pismu iz Hauptvila. Po meni se pesnikova bit ukazuje na početku rečenice, koja ima čistotu nekih retkih pasaža iz Boravka u paklu: Ponekad vidim na nebu… Reč je o belini obrnutoj od beline pečuraka. Anđeli i larve, anđeli i utvare. Ali svejedno, reč je o belini.
Boje: rođene iz zla? Belina koja je odsustvo boja, ili smrt; belina koja je esencija boja, ili nadiđen život, možda.
*
U svakom trenutku stvari se mogu iznova rasplinuti, jedva ih mogu zadržati, ako zadržim njihovu senku. Kao poželjnu hranu proždirem samo ono što je možda odsustvo.
*
Šumski putevi, pod obilnim i tamnim lišćem, vlažni. Hladnoća večeri u skladu s belom ili srebrnom bojom neba. Gvožđe hladnoće. Ili pre staklo.
*
U jednoj suzi – izvoru možda – i oko nje kada se kreće, kada pada: šuma, sazvežđa.
Ne znam više da li sam je zaista video, ko ju je prolio.
*
Taj dim nakratko u svetlosti, to sećanje na vatru, to zbogom koje je još neki tren iznad zemlje, iznad sobe, moje jedino znanje – i teško da mogu više napredovati. To perje koje ocrtava jedan let – ili gnezdo.
Sigurno je šuma gorela, ne ostaje više ništa sem perja koje će se pretvoriti u kišu.
Vuna, miris.
*
Ove poslednje rumene latice, boje finog stida, tajne vatre, ovo ispovedanje zemlje. Dok vrt sagoreva bez vatre, žúti, tamni, sahne. Stabljike se lome. Skrivena zemlja pojaviće se ponovo. Nije to zlato na drveću, vinogradima, nego boja veoma svetlog plamena – još uvek pruža osećaj počinka, ne toplote. Žuto… Ono što se isprva mešalo s travom i ostalim biljkama, počinje da se razlikuje, menja se i pokazuje, približavajući se brže svom kraju. Pokazuje se, i pokazuje svoju krhkost, ispijenost, priznaje trošenje, resanje, cepanje, mrljanje. Kako je teško uhvatiti esencijalno! Uvek ste u iskušenju da odete predaleko ili nedovoljno, da budete suviše neodređeni ili suviše precizni. Stvari treba uhvatiti odjednom ali tačno, kao hicem iz puške. Ima lovaca baš u tim žutim vinogradima – dim od pušaka, nagli uzleti ptica, lavež – pretnje magle, jezgra hladnoće u obasjanom vazduhu. Kad se lišće proredi, ptice su ugrožene. Jesen ima boje perja, krzna – lisice, psi. Jesen manje podseća na biljke, drveće se maskira, oblači kostim. Fatalna svetkovina, žalosna u nekom smislu. Drveta su kao petlovi – u vazduhu koji postaje hladan, na suncu koje bledi. Podsećaju i na oktobarsko sunce, koje je bledožuto, potom tamnorumeno kad zađe u isparenja na horizontu. Boje fazana. A oblaci se rado rumene iznad tih ptičarnika, tih živinarnika. Duh uživa u tim danima kada se šume rasterećuju, ogoljavaju, kada blagost vazduha istrajava oko jezgra hladnoće. Odmah opaža, u svitanje, skupinu stabala u izmaglici, kao dragulje u vatiranom gnezdu, kao sunce od lišća, među oblacima. Kao nakit u čaršavima.
*
Više se ne razabire dobro.
Upućeni ste na nerazumevanje.
Poslednje misli su odbačene.
Svet se sveo na kretanje jutarnjeg vetra.
*
Novi svet
ne više od mislî
ne više od aksiomâ koje mirno razvijate do smrti
nego paviljon slika
Zaštićen od prostora ne zidom
nego vizijama
Nema više stanovanja na čvrstoj zemlji
odneseni smo
Posedujemo samo još prolazno
Sve što je izvesno gasi se kao prigušena lampa
Jurimo za izvorištem koje je umaklo
Hrani nas jutarnji vetar.
decembar
Ponovo, pre dana, taj spokoj, to plavetnilo, to božansko oko. I zemlja koja mrzne, kao skupljena, isključena, kao drvo izbušeno crvima.
Potom prašenje zlata, magla, te barke brežuljaka u magli.
Jato golubova iznad jednog imanja, daleko.
*
Ugašena lampa – grobnica kiše.
Lampa, iznenada ugašena. Ono što je bila njena svetlost u noći, kad ostale više ne gore.
*
To rumenilo, uveče, na ili u planinama, ta vatra. Kao pogledi su, planine, žar. Pod nebom bezdanog plavetnila.
*
Noć, i pre nego što ona utekne, njene rese, njeni prelivi vatre.
*
Pre zore, zimskog dana, između planina i tamnih oblaka, na crnoj silueti drveća kao koplje, svetlonarandžaste, ili slezove boje, dronjave zastave (uveče će biti rumene) koje najavljuju vojsku svetlosti.
Filip Žakote, “Rasejavanje”, s francuskog preveo Dejan Ilić, KC Novog Sada, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Polja