S naporom sam trčao za tvojom sjenom,
slana rosa u nekom gradu na Jugu,
trčao kao progonjen metaforom
i bio sam vulkan nadohvat mora
koje mi je dubinama zatvaralo zjenicu.
Bez predaha sam žeđao za ironijom
dok sam trčao i iščitavao vale,
gledao te izmijenjenog uvečer
kada bi se obalom vraćao kući.
U tim se danima, prah i pepeo u sjećanju,
stapaju krici nad vječitim mukom
i ne znam koji da slijedim da bih te bolje spoznao
kad u nenadanom impulsu osjetim tvoje čuđenje.
Govorio si mi zatvarajući svoja vrata
kao da su brane na usahloj rijeci
da bi se do kraja sve činilo stvarno
u perivoju zlokobne zbijenosti.
Kažu mi da mrtvi svjetlost dišu
jarku kako bi nam mogli govoriti
o jednakosti podzemnih krajolika,
o munji koja se nastanjuje u tihoći.
Reci, koja te smrtna snaga zadržava
sad kad si upoznao tvojim tijelom ogrnutu
moju poemu, dijelom tobom nadahnutu,
kao tajanstveni genij tvoga bitka?
Ovom ću otajstvu polako pristupiti
kao s usnulim djetetom u naručju
ne da bih razotkrio čuvane prilaze
misleći da nemoguća je smrt,
nego da se uvjerim u postojanje praznine
koju si ostavio zakoračivši u bezdan
gdje se prhke, uzaludne kotrljaju riječi.
Izgleda da mi još želiš reći
kako si me odlučio ostaviti zgranutog
u ogromnoj prisilnoj samoći,
u kojoj zagrljaji više nisu mogući.
Otišao si tegoban, plačan,
ne zbog stvari koje ostaju za nama
već s nadom da još možeš uživati u kaplji
predaha od vlastite patnje:
u ponekim kapima oko svijećnjaka
koji osvjetljavaju tjeskobni put.
Nadam se da si kraj mene sada
kad mi iz usta izlaze razlomljeni mirisi riječi, osmijesi
prekriveni prašinom i da ćeš me spasiti
svojim primjerom čovjeka uništena
napaćena preobiljem glazbe.
U tvom pogledu oborena sokola tražim,
u tvojim rukama, grmovima bezlisnim,
zatvorenu tajnu u grču svjetlosti
u zrncima tvojih rijetkih osmijeha.
Ne mogu se sjetiti da si mi nešto kazivao
maštom razvezanim glasom,
premda sad primjećujem tvoje pozive
kao glatko kamenje u brzacima
kroz znanje koje dolazi od bola
da sam te u svakom činu izgubio.
Nit vodilja tvoga života bila je
biti pošten da bi ga iskupio
i za njega zadržati svoj intimni pjev.
I nije da si samo iz plahosti
izabrao pustolovinu križa
da mi preneseš riječi svojih praotaca.
Prekasno sam shvatio poruku,
prekasno da jedan drugoga razumijemo;
svijet ubire previše tjeskobe
i ne prepoznaje ono što je čovjeku najpreče
te on ni sâm ne zna ima li još prostora
da se poigra otajstvom očinstva,
odričući tišini ono ortaštvo
da sinu otkrije smisao jednoga života.
S talijanskoga prevela
Lorena Monica Kmet