VRATIĆU SE U VRIJEME VELIKIH OČIJU
kada je postojala magija
u mirisima kuće stare majke
u meni je sve raslo
i ja sam u svemu bujao
čist i prisutan
kao brdo i rijeka i žega
na plus 40 u hladu
znoj kao smola
curio je na kaldrmu
koja je mirisala
na sirovi život
majka je bila sigurnost
a stara majka vrač
sa oklagijom
razvlačila je jufku
tanku kao nebo
bosonogi ljudi na sokaku
kotrljali su velike crne šlaufe
izvađene iz guma automobila ili kamiona
za svečanost na rijeci
spremali su sendviče i rezali kavade
na četiri dijela
za sve strane svijeta
u svima nama
disalo je sunce
izlaskom iz rijeke
bili smo ježevi modrih usana
sa otiskom karpuze na ramenu
i svrabom od žare na nogama
inicirani istom rijekom
i divljom smokvom pod kojom je meditirao Buddha
u ritmu pula i zara
cijedili smo peškire
u sumrak
cvrčci bi započeli pjesmu slobode
dočekujući mog oca
sa ribičkim štapom u ruci
i pletenom korpom sa rupom na poklopcu
iz koje su virili repovi
svetih pjegavih riba
a moja sestra
utjelovljena ljubav
bila je sretna samo zato
što smo postojali
zajedno i postratno sretni
u vremenu velikih očiju
koje me ponovo očekuje
gore u kumovoj slami.
