Džemper koji nikome ne stoji
U poruci piše: Džemper koji nikome ne stoji. Otvori paket iako nije bio naslovljen na njega. Danas je ostao bez posla i barem ga je svemir mogao počasiti slučajnim džemperom. Još i ta poruka uz njega! Izazov s već postavljenom hipotezom! Kao ozbiljni kemičar mora preći na sljedeći korak znanstvene metode – testiranje eksperimentom.
Naravno, prvo ga sam obuče stvarno, nikada nije vidio ružniji komad odjeće! Izgleda kao slon koji je jedva preživio bitku s hijenom. Skine ga koliko je brže mogao.
Onda ode do oca i majke. „Ovo nam je četrdeseta godišnjica braka, i nitko nam nikada nije poklonio ljepši poklon“, reče mu otac ponosno nakon što je dugo vremena promatrao svoj odraz u zrcalu. Drži majčinu ruku, pa je polako prinese usnama i poljubi. Mama gladi rukav džempera, plaho i zaljubljeno, kao da se radi o zalutalom štencu.
Kemičar se ne slaže s njima. Otac u džemperu izgleda kao sivi oblak koji je zapeo za planinski vrh. Rukavi su preveliki i u njemu je izgleda deblji nego što je u stvarnosti. Slomi mu srce kada im objasni svoj eksperiment i uzme džemper natrag.
Odluči proširiti uzorak na ljude koje ne poznaje pa izađe na ulicu. Prođe pokraj djevojke koja prodaje voće i koju već tjednima želi pozvati na piće. I baš je mislio danas, ali onda je otpušten. Ona mu mahne sa štanda, a on samo kimne i prijeđe cestu.
Pred izlogom dućana s katodnim televizorima zaustavi čovjeka u kišnom kaputu. Čovjek je gotovo poskakivao na mjestu dok mu je Kemičar objašnjavao eksperiment. Neprestano se smiješio i kimao glavom, pa i prije nego je završio izlaganje, čovjek skine svoj kaput i obuče džemper.
Okreće se ispred izloga kako bi se vidio iz svakoga kuta. Nakon dosta vremena najednom se uozbilji. „Danas se moja djevojka vraća s puta. Nisam je vidio dvije godine. U ovom džemperu izgledam kao čovjek u kojeg se zaljubila. Morate mi ga dati “, reče skoro kroz suze.
Isprva je mislio da se šali. Izgledao je kao lokva prljave vode na cesti. Boja džempera odskakala je od njegova presvijetlog tena. U njemu se činio barem deset godina stariji. Ali nakon što ga je s mukom nagovorio da mu vrati džemper natrag, morao mu je povjerovati.
Cijeli dan je dijelio džemper nepoznatim prolaznicima i svaki puta bi pomislio da nikada nije vidio ružniji komad odjeće na nekom, ali većina se činila na rubu plača gledajući svoj odraz. Svi su ga pitali, preklinjali, pokušavali kupiti pa čak i ukrasti džemper od njega.
Malo prije mraka zaputi se kući. Začuđen, jer nije došao ni korak bliže odgovoru, pa i malo ljut na sve te čudake koji su mu upropastili eksperiment. Tada opet ugleda djevojku. Pakirala je štand s voćem. Odluči da je danas dan za poraze, pa što ne dodati još jedan. Prijeđe cestu.
Predstavi se iako ga je znala. To ju nasmije. Dobar znak. Upita je za večeru prije nego izgubi hrabrost. Rekla mu je da prije nego je završio rečenicu. Čini mu se da bi mogao skakati na mjestu od sreće kao onaj čovjek u kaputu.
„Zašto cijeli dan stojiš na ulici i dijeliš džemper prolaznicima?“, upita ga. Objasni joj paket u rukama, poruku koju je našao uz njega i eksperiment koji je dizajnirao. Sam se sebi činio lud dok priča, ali ona ga gleda, impresionirana.
„Hajde obuci ga, pa ću ja prosuditi“, zamoli. Isprva se libi, ali onda se sjeti da je već pristala izaći s njim i da nema što izgubiti.
“Meni izgleda super“, reče mu. Pogleda se u staklo parkiranog automobila. Nije to bio isti komad odjeće kojeg je obukao jutros. U džemperu sada izgleda kao da mu je opet devetnaest i kreće na novi posao u laboratoriju. Izgleda viši i mršaviji, kao u danima kad je igrao bejzbol. Čak se i osjeća pametnije, pa stane u sebi nabrajati svih devedeset i šest elemenata periodnog sustava.
Od toga ga je dana nosio često i svi koji bi ga vidjeli pomislili bi: „Bože, kakav ružan džemper!“
Uži izbor za nagradu Prozak 2023.