Začarani krug
On je narod moj – njega i mene mijesile su iste ruke. Nije visok, tu negdje moje visine, a ne baš u najboljoj formi. Sijed manje nego ja, ali nam je ono tamne kose potpuno iste nijanse. I crte lica su nam slične. Shvatila bih da je s Levanta čak i da nije imao na sebi prsluk palestinskog Crvenog polumjeseca. Nas dvadesetak tek iskrcanih iz aviona činili smo šaroliku ekipu raznih nacionalnosti. Ti bi vjerovatno rekao da smo izgledali kao slika iz davno prošlih vremena – hladno svjetlo predvečerja obasjavalo nam je i sjenčilo leđa dok smo stajali oko pokretne trake, neki sami a neki u paru, i čekali svoje torbe. I čekali. I čekali. Palestinac je stajao sam, meni slijeva. Lice mu je imalo izraz sretan, zadovoljan, izraz kakav bih očekivala na Berninijevoj Svetoj Terezi nakon koitusa, nakon ekstaze.
Na ostrvu Lezbos, koje je istočnije od Atine, približila sam se Libanu više nego svih ovih decenija, a ipak nisam gledala veličanstveni Mediteran nego brektavu prljavu crnu gumu – oličenje točka vremena, i to puno poderotina zakrpljenih selotejpom. Plafon je bio mračan i opresivan. Potražila sam sjedalo, ali ga nije bilo. Svih dvadeset putnika, nemajući gdje sjesti, stalno su prebacivali težinu s noge na nogu – bokovi su im se njihali kao troma aritmična klatna. Zrak je bio rezak i gladak, kao baršun.
Poslala sam poruku Francine: Sletjela. Volim te.
Poslala sam poruku Mazenu: Sletjela. Volim te. Jedva čekam da te vidim.
Pokretnom trakom je kružio jedan jedini predmet: neka džepna knjiga okrenuta na naličje. Izašla je sa scene na drugom kraju i par trenutaka kasnije opet ušla, kliznuvši ispod zavjese od gumenih traka, meni zdesna: u vječitom povratku, svaki put malo vlažnija, zbog kiše. Neki mladić germanskog izgleda i držanja, biće student još uvijek na zimskom raspustu – brucoš, maksimalno druga godina – uzeo je knjigu, valjda iz dosade, nakratko je pregledao i vratio na pokretnu traku. Sad joj se vidjela izblijedjela naslovnica: zamišljeni zgodan muškarac, golo žensko bedro, pištolj – neki skandinavski krimić. Južnoazijka pod maramom čavrljala je na malajskom s Han Kineskinjom, ali pogled nije micala s mjesta gdje bi joj se jednog dana mogle pojaviti torbe. Najopuštenije su djelovali Afrikanka i Evropljanin, moguće Grk, oboje u vjetrovkama Crvenog krsta i s odgovarajućim pametnim telefonima. Činilo se da je čitav aerodrom na pauzi za kafu. Malo je reći da se vrijeme sporo vuklo.
Ona knjiga se opet pojavila – i opet prevrnuta na naličje. Što mi se učinilo čudnim. Palestinac se, s moje lijeve strane, osvrnuo okolo i uhvatio moj pogled. Upitno je podigao obrve. Ja sam se namrštila i slegnula ramenima. On se nacerio i, kad je knjiga došla do njega, okrenuo je licem prema gore. Onda smo oboje gledali kako ponovo nestaje. On je grickao zanoktice. Knjiga se opet vratila okrenuta na naličje. Palestinac je ushićeno zadahtao i prekrio usta mesnatim dlanom, očito i mene uključivši u svoje oduševljenje. Još uvijek nismo progovorili ni riječi, ali nismo ni morali – neupućenom oku levantinska neverbalna komunikacija djeluje okultno: namršteno čelo ili opuštene usne vrijede hiljadu riječi, a to i prije no što se u komunikaciju uključe ruke.
Palestinac je čekao da knjiga stigne do njega, pa je ponovno okrenuo. Sad smo kruženje knjige gledali svi, čak i dvojica glasnih Amerikanaca koji tokom cijelog leta iz Atine nisu usta zatvarali, ali na aerodromu nisu progovorili ni riječi. Svi su nekako živnuli. Knjiga se ponovno vratila okrenuta na naličje. Nekome je baš dosadno, pomislila sam. Čekali smo da Palestinac izvrši prepuštenu mu čast. On je ocjenjivao svoju publiku poput glumca koji nastupa na sceni, gladan pažnje, očima izražavajući zahvalnost. Na kraju je, pomalo teatralno, okrenuo knjigu. Ali samo što je knjiga nestala, iza zida se začula prigušena buka dolazećeg prtljaga i knjiga se tog puta vratila kako je i otišla. Ono malo putnika napravilo je vrlo bučan metež: komešanje zvrndavo kao da uzbuđeni stršljeni lete oko košnice.
Aerodrom nosi impresivno ime Mytilene International ali, koliko smo mi vidjeli, ima samo pet upotrebljivih kolica za prtljag. Shvatila sam da ću morati tegliti svoj kofer. To je bilo prvi put u više od deset godina da predam prtljag, obično putujem samo s
ručnim, ali smatrala sam da je uputno ponijeti izbjeglicama donaciju zimske odjeće: čarape, džempere, duge gaće, jakne od flisa i vunene suknje koje ne pristaju nikome s mojim obimom struka; u diskontu je šarenih ljetnih suknji bilo kakvih hoćeš, ali zimskih samo u malim brojevima.
Naravno, moj kofer je stigao posljednji. Da bih ga lakše prepoznala, svezala sam mu na ručku tanku crvenu vrpcu, što se pokazaloizlišnim jer se radilo o starom samsonajtu – taj model se ne viđa još od 1980‑ih, a ne proizvodi još od 1970‑ih. Nisam ga namjeravala vraćati kući. Uto sam se počela pitati, ne prvi put, šta ja tu uopšte radim. Oni Amerikanci su zgrabili svoje torbe i pojurili da prvi stanu pred šalter Hertza, na kojem su nekoliko puta lupnuli zvono da dozovu službenika. Stigla sam odmah iza njih. Kiosk nije bio veći od ormara, ali su dva žuta znaka prskala žuč u oči.
Službenik je sjedio ispod vanjske tende. Kad nas je čuo, pa i vidio kroz ostakljena vrata, bacio je cigaretu i odmah se uhvatio za kaiš da podigne hlače. Duboko je udahnuo i vidno uzdahnuo. Iza njega sam ugledala malo parkiralište na otvorenom, obalnu cestu natopljenu kišom i spomenuti Mediteran – da, apsolutno veličanstven. A da to ipak nije bilo Egejsko more? Ono u koje se Egej bacio pomislivši da mu sin Tezej nije uspio protiv Minotaura? Oblaci su bili takvi da su i asfalt i more poprimili boju plavkastog škriljca; sve je djelovalo kao od oksidiranog bakra s preljevom u nijansi lavande. Na ostrvu mrtva sezona: cesta bez auta, more bez brodova, a u daljini ljubičasta brda, istok, po svoj prilici Turska, nekom daleka, a nekom ne – ako imaš pravi pasoš, sat vremena trajektom. Uto je na parkiralištu zaškripao sivi kombi i stao tačno pred onog Palestinca, a iz kombija su izjurile dvije žene u bijelo‑narandžastim prslucima, istim kao i njegov. Zagrlile su ga s takvom žestinom da sam pomislila da će se sve troje prevrnuti i, svejednako ga držeći, počele skakati gore‑dole kao dva punačka djeteta na jednom pogo‑štapu; očito nisu marile što će malo pokisnuti.Osvrnula sam se oko sebe da vidim gleda li ih još neko, ali Amerikanci su se upustili u svojevrsnu filozofsku raspravu: debelo su se trudili da službeniku Hertza objasne da oni ne spadaju u muškarce koji se daju lako prevariti.
Ako su ona ljubičasta brda Turska, mislila sam, onda je Liban, država mala malena što je srce zavela, nekoliko stepeni južnije. Nisam tamo bila skoro četrdeset godina i malo je vjerovatno da ću ikad više i otići. Moj brat Mazen me stalno poziva – vrati se, vrati se, kaže on, a ja odolijevam. San o mom povratku umro je još prije nekoliko decenija.
Rabih Alameddine, Pogrešan kraj teleskopa, s engleskog prevela Mirjana Evtov, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook