Galerist
Gužva je, svako malo netko salijeće za njihov stol da „salutira“ galeristi, da mu se na neki način dodvori, nekakvom poltronskom gestom. A onda jedan, samo na prvi pogled beznačajan, premda vrlo vješt, pomalo vižljast, malo je reći drzak mlađi kolega, zajedno sa svojom mlađahnom damom, u duetu, oboje nalickani i nabrijani za akciju, na prepad, eto, u trenutku manjka stolica i stolova, jednom usputnom gestom poseže on za njihovim stolom da im se ugura u njihov posao, u njihov poslovni razgovor s njihovim galeristom i njihovom golom egzistencijom i sve kako bi osujetio taj njihov dogovor i dugo planirani razgovor i ubacio se sa svojom mladom djevojkom ili animir – damom, pitaj Boga, pod jeftinom izlikom i otrcanim izgovorom da je krkljanac u restoranu, i da, eto, za njihovim stolom ima dovoljno mjesta za još njih dvoje, ako se svi malko stisnu.
Srećom žena ekspresno reagira, odrješito presjekavši taj iznenadni upad mladog kolege jednim neoborivim – „Ne može!“. U prvi tren izgleda malko pregrubo, zamalo rabijatno, ali već u drugom trenutku, čim prođe onaj prvi utisak, prvi val zažarenih ušiju i znojnih dlanova, osjeća naš umjetnik melem postignutog efekta, iscjeliteljski učinak ženina brza odgovora, otresita reagiranja, odgovora koji odmah postavlja stvari na svoje mjesto, nazvavši stvari pravim imenom, bez cimanja i prenemaganja, i tek tada, naknadno, kada je sve već prošlo, prvotna neugodnost i neprijatnost, zažareni obrazi i nakrivljeni pogledi, može on zamisliti kako bi to dalje išlo, njihovo druženje s galeristom, da su kojim slučajem pristali na to grubo uzurpiranje njihova prostora i prostora njihovog galeriste. Mladi kolega umjetnik se, naravno, nakon tako brze reakcije umjetnikove žene na trenutak malko zanio, zatreperio rukama kao grana na vjetru, ali već u sljedećem trenutku pribrao se zadivljujuće brzo, otkrivajući nasmiješenim, krezubim zubima da se nije nimalo prepao, što samo potvrđuje ispravnost ženine reakcije, već se okrenuo elegantnom piruetom na drugu stranu, tražeći, tobože, neko drugo upražnjeno mjesto, mada je svakome bilo jasno da u restoranu nema slobodnih mjesta, niti za ugurati držak metle među stolice.
Galeristovo ozareno lice, posve razumljivo, sjaji pretjeranom samosvijesti, smijuljeći se pomalo bezobrazno prema svemu uokolo što ga okružuje, kao da odjednom to nasmijano lice, u nevidljivoj sprezi s prikrivenom nadmoći, kao da odjednom to samozadovoljno lice rezimira koliko je zapravo taj naš svijet, ta naša mala, iskompleksirana „kulturna javnost“ daleko od svjetskih trendova, daleko od velikih uspješnica, svjetskih izložbi, svjetskih festivala. Sve je dijametralno drugačije u svijetu, govore njegovi bijeli, iskešeni zubi.
– Fantastičnu instalaciju imamo. Ogromni panj slavonskog hrasta zajedno s korijenom, prekriven svilenom trobojnicom, na rubovima obrubljenom pleterom – objašnjava žena našega umjetnika.
– Hmm, mrmlja galerista klimajući glavom tako da se ne može prozreti klima li glavom odobravajući taj iznenadni manevar umjetnikove supruge ili klima radi izvanrednog okusa ribe koja se rasporena puši na njegovom tanjuru.
– Jedite, ribe su doista svježe – brzo dodaje zamuljanim ustima.
– Korijen i panj slavonskog hrasta, našeg domicilnog hrasta, i trobojnica od svile sa zlatnim pleterom opšivena – ponavlja umjetnikova žena, klimajući zadovoljno glavom, iznudivši još jedno ohrabrujuće mrmljanje galeriste koji naginje vino iz litrenke u veliku čašu za pivo.
– Panj sam već rezervirao … i to bi sve išlo preko naše Dragovoljačke udruge, da mi dečki pomognu oko prijevoza i jedan mali domjenak na kraju bismo upriličili ispred galerije, ili, ako se vi slažete, mogli bi ispeći prase tu u obližnjoj pekari, pa ga rasjeći i napraviti kanapee od mesa, mesne kockice na salatu, s krastavcima, što ja znam, to sam vidio na jednoj svadbi, bilo je fascinantno.
– Hmmmm, da, da …. A čijoj bojni pripada ta udruga?
– To je naša osamdeset i šesta, slavonska. Mi i Leopardi! Ako smijem pripomenuti, sama ideja za instalaciju izvorno je vezana za ratni put naše bojne, i to treba naglasiti, bez ustezanja, nemamo se čega stidjeti… Dečki su bili oduševljeni, sve je bilo fascinantno, instalacija sa slavonskim, našim izvornim hrastom, kada sam im predložio …svi su ostali paf!
– Jedino smo još u nedoumici da li instalirati trobojnicu sa znakovljem bojne ili čistu, državotvornu trobojnicu – mekanim glasom iznova se uključuje u razgovor umjetnikova žena.
– Ovo sa bojnom mi se sviđa. Ovo sa bojnom mi se jako sviđa – zamišljeno zaključuje galerist.
– Netko iz Ministarstva obrane, svakako, aktivni časnici … Da, to bi moglo biti, hmmm, za državnu televiziju, za dnevnik …Za prste polizati, hmm, da…
– A ova riba, čini li vam se da ima malo previše sitne kosti? – upita umjetnikova žena, i tu se svi nekako zbune, zaustave, kao da im je neka kost zapela u grlu, a, zapravo, uistinu nije bilo razloga za takvo što.
