Nokturno za Nervala
Noć ulazi u grad s one strane gdje vjetar
bišti more, topot mitskih konja bije po površini,
tjeranih korbačem prema Algolu, kao brodolomci
pod prozorom pomorčeve kćeri. Od pustih
se nadanja cijela Odiseja u njenu kosu splela,
u kožu, slanu i bijelu što prkosi mjesečini.
Od strasti što vrišti u napeti luk lovca
koji nišani u tijelo srpaste boginje. Diše,
u pupku vasion čitav drijema, svijen u školjku
kroz koju struje basovi noćnih svirača.
Ona spava u usoljenom zlatu ambre gdje je
pohranjeno davno suštastvo koje noću lebdi
stazama kud promiču olimpski bozi. Zibaju se
alge u mlakoj vodi, kao nad obalom sjenka mladog
ribara što zasijeca sprud, ribe skaču, tamna krv
višanja curi mu niz ruke dok tuče riblje glave.
Kako se udarac čuje, boginja se pomjera
u postelji od teških uzdaha, taman to je zaton
što čeka sidro da zapara dno. Vučji se urlik
nad sliku nadnosi, nad čaršafe zgužvane
prstima što se grče od cjelonoćnih potjera.
Ujutru to je blagost koja opstojava svijet.
Famagusta
Neće to više biti grad kome ćemo se vratiti.
Stijena na moru, nadnijeta nad naše male
radosti i velike tuge. Tijela smo koja hladne,
nad kojima gavran bdi, iako uljanica kiparskog
sunca prži nam čela još dugo u tami.
Od svega je ostalo samo sjećanje.
Na zatrte vrtove, na zatravljene bivše živote,
pod skeletima kranova nad kojima divlja
ćudljivi vjetar. Niska na vratu grada je pukla,
otkotrljani smo mjestima koja nas nikada
neće prihvatiti, razdružene i daleke.
A bješe tvoja ruka u mojoj, pod zidom maslina,
crvenih noseva kao u klovnova ležali smo,
a nebom si me vodila kao Šagalova nevjesta.
Ti bila si moj gral, a ja tvoj ženik.
Pod pijeskom mesaorskim sada počiva sve.
Prekinuto kuršumima, bombama, prekinuto
tišinom koja razara, što ostane poslije svega.
Koliko te ima u bezmenici, malo srce,
što si mi kucalo u dlanovima, plaho, kao u grlice,
što sam ti je onomad stavio pod bluzu,
nad malinjakom, tamo gdje stražari mladež.
Trgla si se, a oči ti noževi, što me sijeku još
i danas nakon četrdeset godina koje su te
od mene skrile. Najviše boli ono što se sluti,
kad duše srastu a tijela se nikad u jedno ne združe.
Neizustivo
Slijepi sam pastir u sumračju tvoga zova,
barska ptica u ritu prešućenog, u čkalju,
vrijesištu dokle krici dostižu a ne idu dalje.
More što u solila se stvara, nad kojima
viju čagljevi poput djece sirotinjske.
Kalemar budem tugama od kojih
gnjiješ iznutra poput krušaka dìvljaka.
Prerastanje tim sam ranama, sječenih
tuđim mačevima, vrtomakazama.
Gugut uz koji plaho usniš i dah što
ti draška resicu uha – sedef za mulata
što ga noć donese močvarama žudnji.
Vodomar tirkizan, gladna stomaka,
što krkušu ženki nosi. Divokoza što visi
nad ambisom, u rajouspinjanju, dok se
smije u bradu smrti. Šilo što ti sastavlja
tjeme krvavo. Limenosud za mlijeko tvoga
vimena. Rt o koji biju vali tvoji strasni,
Pasifaje grozničave, pred bakovom navalom.
Vosak suzama neotpalim. Lijer što svijetli
crnom suncu katakombi, u tamnicama
gdje molitvovasmo. Luča luba kedrolivanskog
što te hrabri u noći. Zmijama poslušanje što ih
Edenu vraća. Ušice za kamilu što proturiti se
mora krozanj kao tvor kroz ključanik živinarnika.
Neminovno što je to je i spasonosno,
pa makar i žrtvu zaiskalo. Ne priječi gdje
pogubno je. Utopli skočanjeno. Pokrpi gdje
iskrzano je. Odmrzi gdje škrgut je zuba.
U vodi budi mir kruzima što se šire.
Prstenuj me, sljubi skutima, trnovijenac
skini, podastri slamu našem plamenu.
Barok zmijinog svlaka
Ljubav je svrdlo. Djetlić što kucka crni
šupljag stabla. Ždrijebac što juri jarostan
žitnim poljem, dugogriv. Klin i burag,
vonj memljivog trapa, vlažna Satrapija.
Lija što lizucka ranu, u gvožđa stegnuta,
namamljena u uzdarja lovca. U koagulum
gdje je sirište uzdrhtale krvi. Riba u izdahu,
s koje vješt nož hitro skida krljušt.
Bestragija, lagum mraka gdje stegna pjevaju
himne tučanoj sablji. Biber u avanu,
u tucaniku. Dlan zapljunut, kosidbeni brus.
Čekić što varcarsku kosu tuče poput tučka,
tanjeći joj žicu. Bačica ovrhunjena mlijekom,
u hladu, što preliva se i kajmači.
Spirala pite, u tepsiji, donijeta zadihano,
za znojnog kosca. Algovito sidrište
podvodne marine. Polje sikavica, u žezi ljeta.
Zrikavaca zrika u ljubavnom uznosu.
Sinkopirana vučjim zavijanjem, srna srca.
Vatra što burno bukne na kraju šume,
neugasivo. Napeta struna gusalja, pjesma
grlena, zvuk što titra na Adamojabučici.
Sičan za pacova u prepunom ambaru.
Neopalima kupina, što predskazivačica je
bogozačeća. Ikra drhtava, nad kojom se
zasjenči apokaliptično tijelo morune.
Grubo jutano platno, na koži pomorca,
bridu buroopaljenom. Turistkinja što
zuri u Đorđoneovu La Tempestu,
kao u čudo. Ili zmija samo što presvlači
kožu u oltaru zapuštene crkvice.
Bodlerova, đavolji karusel
Postoji crna pokrajina, Bošov vrt ranih naslađenja,
za tvoja pohotna koljenca, ranjava od silnog klečanja.
Kaftan što će spasti pod neumorne noge mužikove,
rupčić za suze i nebo od kose za stomačja draškanje.
Kazna i čengele na kojima visiš i kuke skorene krvi.
Kao što postoji pećina i pred njom kudrava lasica,
i Polifem jednooki nenavidac, slijepi tesar, tjelovladar.
Postoji bara sa lopočima i žabljim kikotima, bajkolika,
mutnovod zabran, sukrvičast, ribomirisan, za krivolovca.
Brazda i usjeklina, klanac nenadno brzorijek, za prinčeve
hitronoge što penju se trnoružičnjaku, kad svi pospu.
Crkvica urasla u bršljan, nemoljenica i neispovjednica,
u koju ulaze osijedjeli anđeli, van službe, stari kao bazge.
Postoji i vranac propet, luk izvijen u srmenom oknu,
daktil davni što sve otkriva i sve skriva, kao podsuknja.
I kokot rujnokresti što te, mjesto sumnje, u tjeme kljuca,
peševi što ih daviš, goloruko, ljubovco vjetra južna.
Svjetlo koje te rađa cikom zore i tama što te ne izranja.
Postoji pruga koja te odnosi i sanduk što te vraća.
Jedro u valovlju mora što buri, spas za davljenika.
Harpun za ulješuru, udica za ribu halapljivu, pijavice
što krv ti sišu, do bjelokosti, s pomamnih oblutaka grudi.
Postojim ja koji posmatram kako igraš karusel
đavolji, na rubovima grada, u drači i lišaju,
glađu svog nezasitog bića. Postoji mazga,
što nosi Bogosina i žeđa, a niko vode da joj da.
/Iz rukopisa knjige Kino „Mediteran“/
