Pariz, 17. veljače 1903.
Štovani gospodine,
Vaše sam pismo primio tek prije nekoliko dana. Htio bih Vam se zahvaliti za veliko i ljubazno povjerenje, što ga ono izražava. Ionako jedva da mogu učiniti išta više od toga. O Vašim stihovima ne mogu prosuđivati, jer mi je posve strana svaka kritička nakana. Ništa nije manje primjereno umjetničkom djelu od kritičkih riječi: njihove su posljedice, naime, uvijek više ili manje sretni nesporazumi. Stvari općenito nisu niti tako shvatljive niti tako izrecive kao što nas najčešće uvjeravaju; zbivanja su najvećim djelom neizreciva, jer se ostvaruju u prostoru u koji nijedna riječ nikada nije stupila, a najneizrecivija od svih su umjetnička djela, tajnovita bića čiji život traje dok naš prolazi.
Kad već započinjem ovom opaskom, dopustite mi samo još to da Vam kažem, da Vaši stihovi nemaju vlastitost, ali imaju tihih, skrivenih natruha osobnog. Najjasnije to zamjećujem u posljednjoj pjesmi Moja duša. To nešto osobno želi doći do riječi i do izražaja. A i iz lijepe pjesme Leopardiju izrasta možda svojevrsna srodnost s tim velikanom i usamljenikom. No, usprkos tome pjesme još same po sebi nisu ništa, ništa samostalno, čak niti posljednja od njih, a niti ona posvećena Leopardiju. Vaše ljubazno pismo koje ih je popratilo uspijeva mi pojasniti mnoge nedostatke što sam ih osjećao čitajući Vaše stihove, iako ih nisam u stanju poimence nabrojiti.
Pitate jesu li Vaši stihovi dobri. Pitate mene. Prije toga pitali ste druge. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i uznemirujete se kad neka uredništva odbijaju Vaše pjesničke pokušaje. No (kad ste mi već dopustili da Vas savjetujem), molim Vas, da se okanite svega toga. Vi gledate prema van, a upravo to sad ne biste smjeli činiti. Nitko Vas ne može savjetovati, nitko Vam ne može pomoći. Postoji samo jedan način. Uđite u sebe. Istražite razlog koji Vas nuka da pišete; provjerite je li on pustio korijenje u najdubljem djelu vašeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti, ako bi vam bilo uskraćeno pisati. Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati? Potražite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem možete suočiti s jednostavnim i čvrstim „moram“, tada gradite svoj život sukladno toj nužnosti: sve do u najnevažniji i najneznatniji mora Vaš život biti znakom i svjedočanstvom protiv tog poriva. Tada se približite prirodi. Pokušajte potom, kao ozbiljan čovjek, reći što vidite i doživljavate, što volite i gubite. Ne pišite ljubavne pjesme,; izbjegavajte za prvo vrijeme one oblike koji su uhodani i uobičajeni: oni su najteži, jer je potrebna velika, dozrela snaga da bi se pružilo nešto osobno ondje, gdje su nam u nasljedstvo ostavljena brojna dobra, a dijelomice i izvrsni ostvaraji. Zato se pred općenitim motivima sklonite kod onih što vam ih nudi Vaša osobna svakodnevnica; prikazujte vaše tuge i želje, letimične misli i vjeru u neku ljepotu – opišite sve to prisnom, poniznom iskrenošću i, da biste se izrazili, služite se predmetima iz Vaše blizine, slikama iz Vaših snova i predmetima iz Vaših sjećanja.
Ako Vam se Vaša svakodnevnica čini siromašnom, ne optužujte nju; optužite sebe, recite sebi da niste dovoljno pjesnik da biste prizvali njena bogastva; jer za onoga koji stvara ne postoji siromaštvo niti siromašno, ravnodušno mjesto. Pa čak kad biste bili i u tamnici, čiji zidovi ni jednom šumu vanjskog svijeta ne bi dopustili da dopre do Vaših čula, ne biste li tada još uvijek imali Vaše djetinjstvo, to predivno kraljevsko bogastvo, tu riznicu uspomena? Onamo usmjerite svoju pozornost. Pokušajte iznijeti na svjetlo dana potonule doživljaje te daleke prošlosti; Vaša će se osobnost učvrstiti, Vaša će usamljenost dobiti šire vidike te postati poput staništa u suton u koji tek izdaleka dopire žamor drugih. – I kad iz toga okretanja nutrini, kad iz tog udubljivanja u vlastiti svijet proizađu stihovi, tad nećete ni pomišljati na to da nekog pitate jesu li to dobri stihovi. Isto tako nećete pokušavati zainteresirati časopise za te radove, jer će vam oni biti dragim prirodnim posjedom, dijelom i glasom Vašeg života. Umjetničko je djelo dobro ako je nastalo iz nužnosti. U toj vrsti njegova podrijetla sadržana je i njegova prosudba: druge prosudbe nema. Stoga, štovani gospodine, ne bih Vam znao dati drugi savjet do li ovog: uđite u se i ispitajte dubine iz kojih izvire Vaš život; na tom ćete izvoru naći odgovor na pitanje morate li stvarati. Prihvatite taj odgovor onakav kakav on jest, ne razmišljajući o njemu. Možda se pokaže da ste pozvani da budete umjetnikom. Tad prihvatite tu sudbinu i ponesite njezin teret i njezinu veličinu ne pitajući za nagradu koja bi mogla stići izvana. Jer stvaralac treba biti svijet za sebe, te nalaziti sve u sebi i u prirodi uz koju se vezao.
No, možda ćete nakon tog silaska u sebe i u svoju osamu morati odustati od toga da postanete pjesnikom (dovoljno je, kako rekoh, osjetiti da bismo mogli živjeti i ne pišući, da posve odustanemo od toga). Ali čak ni tada to okretanje sebi, za koje Vas molim, nije bilo uzalud. U svakom će slučaju od tog trenutka Vaš život naći vlastite putove, a da ti putovi budu dobri, bogati i široki, to Vam želim više no što sam to u stanju izreći.
(Bela Hamvas, Anthologia humana; s mađarskog prevela Jadranka Damjanov, Zagreb, Sipar, 2005.)