U HODNIKU
Kad bih nazuo one nove papuče od prave pravcate kože, jednom rukom šivane, uglavnom bih prošao neozlijeđen, bez ijednog nabadanja. Osim kad bi se po podu razasulo onih nekoliko ubitačno prodornih i probodljivih riječi, koje ni đon papuča, od leđa nekog govečeta, ne bi uspio zadržati. Jutros, bosim stopalom sam se prvo nabio na poštenje, a onda stenjući, mumlajući i poskakujući na onoj drugoj, naletio sam na sjećanje. I to skoro kad sam već bio na dohvat dnevne sobe, na domak slobodne i nebodljive teritorije.
Inače, pošteno bih se uvijek nabio na poštenje. Baš kao i ovo jutros. Momački bih se, svaki put, ujeo za jezik da ne vrištim i da opet ne arlaučem k’o vo zbog njega. Istina, ne bi mi bilo prvi put da zbog toga vrištim, ali ovdje u stanu, nekako me stid. Za komšije, na spratu iznad mene, imam mlade roditelje sa dvoje djece, taman u dobi negdje pred školu. One, koja svako popodne i veče, lupaju po mom mozgu dok trče maraton u dvosobnom stanu. Ali šta mogu, roditelji su neki fini ljudi – kad god me sretnu, svi sretni i nasmijani, pitaju: komšija, smetaju li vam naša djeca, oprostite molimo vas, samo vi recite da smetaju, znamo mi da su ona nemoguća i da se nikad ne smiruju. Eto baš, ako kažem, djeca će prestati trčati. Što uostalom ne bi bilo dobro za njihovo zdravlje – u zdravom tijelu je i zdrav duh, zar ne? I stoga me stid, reći će fini roditelji finoj djeci da čiko plače i vrišti zbog poštenja, pa jadničci vragolasti neće stići da ih škola sa nazivom fašističkog glasnogovornika i fini roditelji nauče šta je to poštenje. Ko sam ja da na meni i po meni zapamte da se zbog ubodnog poštenja mora počesto glasno i bolno jaukati. Na kraju, ko će mi i vjerovati da ja ovoliki, toliko vrištim zbog uboda na obično poštenje. Niko, pa ni dijete od pet godina.
Poštenje je božanska odlika, u njemu se oličava univerzalna pravda i ćutilnost za drugog. Pošten prema drugom, pošten prema Bogu, pošten prema sebi. Kad malo bolje razmislim, i izmaknem se malo izvan ovog teološko-ideološkog, komšijsko-odgojnog i etičko-prihvatljivog diskursa, mislim da mogu ustanoviti skoro pa pravilo, matricu po kojoj se nabadam na poštenje. Jeste, tako je – svaki put kad bih ustao i oslonio se prvo na lijevu nogu, a potom mokrio stojeći, ne podižući dasku sa toaletne šolje, ono bi me dočekalo. Strašno goropadno poštenje. Ono isto čemu su nas majke učile. Iste one koje su nas učile da ništa ne valja započinjati na lijevu nogu i raditi lijevom nogom, da se ne valja kupati utorkom i da, naravno, dasku šolje treba podići, a ne biti kao naši očevi koji to nikad nisu naučili – a ostarili već i jednako zapišavaju. To možda, koliko god čudno bilo, objašnjava pravilo po kojem se nabadam na poštenje. Međutim, to ni u kom slučaju ne objašnjava zašto se, za Boga miloga, uopšte moram nabadati na poštenje. Lakše je ustati na desnu nogu i sjesti na šolju. Što uopšte i nije tako loše otkako sam uvidio da se i sjedeći na šolji može ukrasti još pokoja minuta sna a, budimo sad i do kraja pošteni, i otkako sam čistim vlastiti toalet. A to, čemu poštenje onda služi, osim nabadanju, neću više pitati. Biću pošten pa ću jednostavno priznati – ne znam čemu služi poštenje! Znam samo da mi je daska na šolji uvijek čista. K’o obraz.
Znam se tako nekad nabosti i na pokoju drugu riječ, ali rijeđe. Jednom sam se nabo na vjerovanje, uvuklo mi se kao bodlja morskog ježa između malog i domalog prsta na nozi. Pa jest jedno tri mjeseca nakon toga, iz dana u dan, bilo nemoguće vjerovati u bilo šta ili bilo kome. Treći mjesec sam čak prestao i sebi vjerovati. Bilo je to u petak ujutro, kad sam iznova počeo vjerovati. Svježa bijelo-žuta-tečna-na-amonijak-mirisna-brzo-vežuća masa zalijepila mi se na korijen nosa. Sletjela je iz nebeskih prostranstava, razlijevajući se preko mosta koji je spajao dva staklena okna naočala za sunce sa polarizacijom. Tačno tu, ispod drveta, tog petka, između dva oka, između biti tu i ne zakasniti na posao, u raskoraku između pola devet kao mjere za kašnjenje na posao i toaleta na trećem spratu. Kao prostora u kome bih, u najdubljoj svojoj intimi, mogao saprati blagodet ptičijeg posvećenja i činjenja mene odabranim. Baš tog jutra, koje je pripadalo samo tom petku. Moglo je ono jednako tako da pripada i nekom utorku i nekom drugom čovjeku koji bi, u pola devet manje pet, vrlo herojski podnio inicijaciju u vjernika, osvešten svetošću tog kreštećeg nebeskog sveštenika, iz krošnje jablana ispod mojih prozora. Ali nije. Još dugo poslije toga nisam nisam sebi mogao vjerovati da tri mjeseca ništa nisam vjerovao. Kao što sam pomislio da nisam mogao vjerovati da sam vjernik i vjerovati čvrsto da sam nevjernik, ta tri mjeseca. Ima li nešto u tome što je bilo tri mjeseca a ne tri godine, tri noći, tri života, tri sna? Biram da nema.
Kako tad, tako i danas – prođu me tako trnci u tom lijevom stopalu, nevjerovanje pohrli, vjerovanje utihne. Riječi, one prave, ostanu tad negdje na pola puta od glasnica do prednjeg nepca, ne usuđujući se zakucati na rebrasti zid zubala. Stoje tako ti zubi kao kerberi što čuvaju usne, izvan kojih je svijet u kojem riječ čini razliku između vjerovanja i nevjerovanja. Biće da stoga svijet nikad nije čuo one najvažnije riječi, niti će ih čuti, one kojih nema u rječnicima niti za njih postoje pravopisna pravila. Riječi unutarnjeg šutanja su riječi vjere i vjerovanja, onaj koji ih je jednom ispustio kroz stisnute zube, porodio je Boga. Od tada ljudi vjeruju vanjskim riječima i vjeruju u Boga, dok svoje, one koje zbilja jesu Riječi, zaboraviše i nikad im se više ne vratiše. Pričao mi je tako prijatelj zubar da nije siguran da će moći dočekati penziju normalan, gledajući te sve praznine kod svojih pacijenata, kad bi se tako bezazaleno opružili na njegovoj stolici i razjapili čeljusti. Njihovi zubi su bili sve ljepši i blještaviji a njihov Bog sve veći i pravedniji. Kaže prijatelj da ga ubijaju ti ponori i ništavnost, da misli kako svaki dan, u stvari, njegov posao nije ništa drugo nego da lašti i polira biserna vrata pakla, u koji svakodnevno zuri. Jedna sasvim isprazna bjeličasta ništavnost, reče prijatelj stomatolog i sočno ispljunu. Ne vjerujem da je ispljunuo sočno na ulicu.
Ako ste pomislili da je najgori dio prošao, nabadanjem na poštenje i vjerovanje, grdno ste se prevarili. Kao što ste vjerovatno u krivu i kad mislite da znate kakva je to bol kad se čovjek nabode u bos taban, na taj rat. To nikako nije isto što i biti u ratu, tako da i oni koji su ga prošli, neko bi rekao i preživjeli, ne mogu znati kako se taj neugodni podražaj rasprostire od nervnih završetaka kože tabana do centralne upravljačke jedinice gospodina Mozga. Čovjeka u ratu boli puno toga drugog. Tu nema apsolutno ništa sporno. Bole promrzline, bole rane od raznih čuda – metaka, gelera ovih, gelera onih, noževa manjih i većih, laži, prevare i obmane, krivih ideala iznjedrenih u avetinjski bijelim rukama akademika emeritusa, zgnječeno tkivo od čeličnih pajsera i drvenih palija. Boli i stomak od gladi i glava od žeđi. Boli i razvaljen stražnji otvor. Međutim, dragi moji, najviše boli činjenica da će sjećanje ostati i da znamo da će ono da boli puno više od svih tih boli. A tek onaj strah da sjećanja ostaju sa dušom kad duša preseli na onaj drugi, kažu bolji, svijet. Pa zaboga, kakav je to, i zašto onda bolji svijet, ako bi čovjek nosio sva svoja sjećanja sa ovog svijeta tamo. Kakva je to pravda, gdje je tu poštenje, šta je onda uopšte smisao postojanja ovog i onog svijeta – ako je sjećanje vječno? A jeste vječno ako prelazi svijetove. Zato toliko i boli. Možda to zasigurno i nisu dva svijeta, možda je to samo jedan obični, paćenički, neprekinuti i bolni svijet, u kojem sve ono što planiramo i priželjkujemo, o čemu sanjamo i šta želimo, neminovno prolazi filter memorije i pohranjenog sjećanja – vječiti proces upoređivanja jučer sa sutra i sutra sa jučer. Sjećanje postoji, mi plovimo, ulijevajući se i prelijevajući se preko rubova izmaštanih života. Na kraju, nema kraja, jer sjećanje nije omeđivo ni odredivo. Ovako, samo nastavimo, kao bokserski meč u više rundi između kojih malo umremo i predahnemo između dva dijela jednog života, jednog beskrajnog svepostojećeg sjećanja.
Vrijeme je u protoku između očinjeg vida i nepresušne potrebe. Bezimeni dan, onaj isti po kojem je čak nazvano i mjesto gdje bi čovjek trebao da provodi opuštajući dio svakog dana. Dnevna soba. Ne današnja, nego dnevna. Kao dnevno svjetlo. Kao prostor u kome se sjedi, a nerijetko i leži. Naročito su lijepi oni trenuci uranjanja sunčeve svjetlosti u zagaravljenu noć, kad sam nagovještaj u oku posmatrača na kauču u dnevnoj sobi zadovoljava potrebu čovjeka za bistrom i jasnom slikom svijeta oko sebe.
I baš dnevna. Taj centralni prostor, amfiteatar života, trg čovjekovog privatnog svijeta ima baš takav naziv. Neki drugi, taj prostor, u svojim jezicima, isključivo zovu prostor za življenje, živući prostor, živeća soba. Oni žive, mi danjujemo. Oni žive i dan i noć, mi samo danjujemo dan, noć ne računamo u življenje, niti je živimo uopšte. Dosta je nama ovdje danovanje. Rekli bi zlobnici – jezik neće nego pravo – danas je dan, stoga danjujem, danas postojim jer danas danjujem. Neću da noćujem, sutrujem, jučeravam. Jučer je umrlo, sutra se nije rodilo. A u sjećanju, i tako, svaki dan je danas, svako danas je bilo i opet će da bude. Zato je dobro raskrvariti taban, kapljica krvi na podu jedina će svjedočiti da smo u jednom danu, doista, bili i mi i sjećanje skupa. Drugi će da žive u svojim živućim prostorima. Mi imamo vrijeme.
On mi i dalje nije jasan u svojoj uskosti i izduženosti. Nikad mi neće biti jasno zašto se nabadam na riječi po njemu. Prvobitno sam mislio da je problem u ženama što su mi čistile kuću. Promijenio sam ih nekoliko ali uzalud. Kako god da očisti svaka od njih, sljedeće jutro, on bi opet bio zatrpan. Kao da su neki kućni duhovi svako veče priređivali raspojasane zabave na kojima se jelo i pilo, mezilo knjigama sa obližnje police, izgovorenim riječima ostavljenim u treperenju glasova od prethodne večeri, koje bi sve do jutra padale kao jesenja izmagao, kao jutarnja rosa, a riječi, kao mrve od starog suhog kruha ostavljenog golubovima, zorom opetovano osvitale po podu.
Ili sam to ipak ja noću hodio i istresao džepove po njemu, po njegovoj utrobi? Iz noći u noć, u pauzama od danovanja, između dva susjedna danas? Povraćao dušu, nudeći je Bogu, a on je nije htio. U njemu, tom prolazu između dva zida, gdje su sve riječi ikad izgovorene, sad podastrte, po podu razbacane, po ravnoj ulaštenoj plohi od mog sjećanja, pa od tamo, kao iverci suhe potpale ponekad istrče – da podsjete i bocnu, kao da kažu: između prostora i vremena, između noćevanja i danovanja, te dvije cjeline, življenja i umiranja, postojim samo ja. A sjećanje boli. Znam to kad se ujedem za jezik, nakon svakog nabadanja, da ne zajaučem jer me stid djece.
Petak je ujutro. Izlegao sam se iz ljušture i krenuo do kuhinje potegnuti jedan dobar gutljaj cijeđene masline. Skoro će pola devet. Kasnim na posao. Još slipav od sokova neznane junakinje od prošle noći – a možda nije ni bila, možda su me opet pohodile noćne polucije – ostavljao sam sluzav trag po hodniku zatrpanom riječima. Skakućem na jednoj nozi sa bolnom grimasom. Razvalio sam mali nožni prst o prag između spavaće sobe i hodnika. Boli. Grizem se za usnu. Ne plačem. Ne vjerujem u snagu krika.
