Miris soli uvlačio se u nosnice i dalje prema sinusima. Začuđenost mozga, naviklog na snijeg i hladno inje u ovo doba godine, mogla se samo mjeriti začuđenošću mozga izloženog beskonačnom šarenilu boja pod dejstvom meskalina. Kad bih rekao da sjedim pored obale i ližem sol sa jagodica, ne bih rekao ništa bitno. Štaviše, slagao bih taj začuđeni mozak i stvorio mu još veću pometnju.
Čovjek koji je upravo uronio i otplivao u susret suncu na pučini, mogao je imati nekih šezdesetak godina, sudeći po smežuranosti kože njegovih butina. Ali ni to nije moglo biti tačno. Njegovi zaveslaji su imali snagu mišica novoregrutovanog vojaka, koji je još do jučer, izvlačio kamen golim rukama, na tom malom sredozemnom otočiću. Kao i njegov otac, kao i njegov djed. Plivač je nosio silu Pontija Pilata i blagost u dodiru sa vodom poput tišine sa Joshuinog groba. Iz vode izlaze lijeva pa desna ruka, naizmjenice i u ritmu kojim zaljubljeni ljubavnici razmjenjuju svoje tople dahove. Dok ona diše njegovim plućima a on udiše beskonačnost vremena koje je nosila u tom krhkom tijelu, iza zavjese od bijelih zuba i zastora od sveprisutnog osmijeha što se zrcalio u tim crnim očima.
Sad kada je i posljednji zaveslaj potrošio i istisnuo zadnju kapljicu vode što se razbila od uglačane oblutke na obali, svjedočio sam trenu kad Pontije Pilat skida svoju kapu za plivanje i raspušta slap od svojih sjedina. Sijeda boja je bila stoljećima stara a ja sam imao osjećaj da se nalazim u zračnoj luci nekog nepoznatog grada – mogla bi biti i Managva – i da čekam ukrcaj na svoj let.
Dok sam u ruci grozničavo stezao kartu, koja nije mogla biti nikakva drugačija nego ona za jedan smjer, kroz staklo okrenuto prema pučini, mogao sam jasno da vidim i letjelicu u koju ću se ukrcati za koji minut. Imala je samo jedno putničko sjedalo, i u njemu se nije sjedilo nego plutalo i, nimalo začuđujuće, nije imalo nikakav sigurnosni pojas. Za upravljačem drške, naziralo se dobro poznato lice. Nije me bio strah. Ni sjedala za plutanje ni poznatog lica. A zašto bi bilo? Sa svojim predugim nogama, i tako sam se radovao komforu i ugodi plutanja, a lice nije bilo nepoznato pa da mu ne vjerujem čisto zbog toga što ga ne znam. Istina, nisam ja nikad vidio ni ovo poznato lice – i tako se ne mora sve vidjeti da bi se poznavalo.
Znao sam i to da je odredišna destinacija ta sitna tačka u procjepu između crne i bijele, na mjestu gdje se susreću vrelina i usitnjenost pustinjskog pijeska sa uljnom razlivenošću svježe iscijeđene esencije prastarih maslenika. Tamo gdje se ne može kupiti karta za povratak, ni za sutra ni za jučer. Tamo gdje se duše sporazumijevaju dahom umjesto jezika a oči raspoznaju po mirisima. To je ono mjesto koje samo najosjećajniji fotografi mogu da osjete kad, poput najubojitijeg predatora, zgrabe svoj plijen i sa otrgnutim trenutkom u zubima, hitro otrče da ga pohrane u najdublji i najstrašniji led – prema njemu onaj Danteov se stavlja u kamilicu za djecu koja imaju temperaturu – kako bi ga konzervirali za vječnost, za ono nešto, onaj neki život koji nije vremenski odrediv, pa samim tim ni jezikom izgovoriv i dočarljiv.
Jezik zavodljivo igra po opni začuđenog mozga i tjera ga na blud. Tjera ga da rukama naredi da još čvršće stisnu tu olovku i oskrnave nevinost bjeline papira. Da dlanovima uhvati to poznato lice i da ga pretvori u otisak crveniji od krvi. Papir se otima, valovi se izdižu kao najstrašnija konjica u obranu njegove suhotnosti i praznine. Ruke se podižu ka spuštenom suncu i prave prvi zaveslaj. Pa drugi, pa treći. Sjedinjuju se u odlasku i neminovnosti susreta sa neizmjerenom daljinom. Onom sa kojom se može porediti jedino udaljenost između dva nadolazeća vala, dva neuhvaćena daha. Onom u kojoj se nalazi konačno odredište.
Malo soli u ustima je bilo sve od prtljaga što sam imao.
