Ured je bio negdje gore visoko, tako da sam se preznojavao i od same pomisli da priđem blizu staklenim stjenkama i pogledam dolje. Noge bi počele klecati, u glavi bi se zavrtilo, u grudima bi stislo a srce bi toliko lupalo da bi se čulo kao udari zvona na obližnjoj crkvi dok odbrojava podne. A to sebi nisam smio dopustiti.
U tom namještaju, presvučenom kožom, moralo je biti sahranjeno bar jedno omanje stado goveda, pobijenih pneumatskim čekićem u čelo a potom oderanih preciznim hirurškim potezima vještog mesara. Istina, znojila mi se i stražnjica na jednoj od jadnih oderanih krava, sad već obojanoj u zagasito crvenu, boju koju nikad nisam znao precizno odrediti – da li me više podsjeća na francusko vino ili krv bosanske krave. A kao da je to sad i bitno. Nisam bio ovdje zbog boje. Ni zbog krave. Ni zbog vina. A strah od visine je, svakako, bio sam moj vlastiti strah. Bio sam tu jer me On pozvao. Kasnije će se ispostaviti, zato što je, kao, imao velike planove sa mnom.
On je sjedio s druge strane oniskog staklenog stola. Ko je bar jednom pročitao trećinu najjeftinijeg krimića, zna već taj opis. Nauljeni, zalizani, uštirkani aligatori sa razjapljenim čeljustima, spremnim u svakom trenutku da progutaju plijen. Ne znam zašto, ali uvijek, i to baš uvijek, kad bih vidio takve primjerke uspješnih mačo (proto)tipova, prvo što bi mi palo na pamet je, u stvari, vizualizacija dotičnog u toku seksualnog čina, gologuzog, jedino sa čarapama na nogama. I tu bih se, iznutra, počeo smijati kao budala na brašno, znajući da toga nema, da bih davno poludio. Čak nekad i pomislim da sam tu samo zato jer sam u vlastitim onanisanjima, nakon milion pokušaja, uspio ukrstiti glupi ponos i strah od visine. Oboje, za nauku, promjenljive i subjektivne kategorije.
Nije se nešto posebno predstavljao, zapravo, nije se predstavio nikako. Biće da je smatrao da mi je već dovoljno velika čast ukazana s tim što me srdačno primio i stisnuo mi čvrsto ruku. Podrazumijevalo se da se zna ko je on. A ako bi se ljudima, kojim slučajem, gluho i daleko bilo, desilo da ne znaju ko je on, to bi se imalo smatrati činom veleizdaje, najgnusnijim zločinom vrijednim svakog prezira i gnušanja, te svake ovo- i onozemaljske kazne.
Ponudio me pićem, što sam i prihvatio, uz opasku da piće ne ide bez cigarete, bar ne u mom slučaju. Na to je samo glavom pokazao prema ogromnoj kristalnoj pepeljari, koja je zauzimala skoro četvrtinu stola i koja je više ličila na posudu za prikupljanje krvi, u kakvom ritualnom okultnom obredu. Pitao sam se koliko li samo ova košta, kad su one tamo neke obične konfekcijske pepeljare u uredima državnih vlastelina koštale poput godišnjih primanja mog oca penzionera.
U stvarnost me vrati njegova priča. A bilo je već i vrijeme da trehnem onaj pepeo sa cigare u kristalnu tutu. Kaže da me pozvao jer je čuo da sam zajeban u onom što radim i kako zna moju cijelu životnu priču. Kako sam se hrabro borio, i to ne samo u ovom nedavnom zlu, već ono, generalno – kroz cijeli život. Usput je dodao kako on to posebno cijeni kod ljudi, jer je i sam potekao iz bijede i neimaštine, te kako je morao da krči trnje i žbunje da bi došao do ruža. Mislim se, ovo je već novost – čovjek je i vrli baštovan nadasve. Već vidim naslov romansirane biografije sa naslovom “Čovjek koji je volio ruže” u okviru dizajniranom od cvijeća, u koje se inače stavljaju glave samo najplemenitijeg plemstva. Biografije koja će, odmah po objavljivanju, ući u lektire svih osnovnih škola i koja će se kupovati šefovskoj i ministarskoj djeci za rođendane, imendane, slave, Bajrame, uskrsle Vaskrse i vaskrsle Uskrse.
I dalje je pričao kako je njemu bilo teško i koliko se morao žrtvovati da bi uspio. Naravno, to odricanje nije kao moje odricanje, kao nečije drugo odricanje, nekog tamo običnog čovječuljka. Ovo njegovo je bilo odricanje s misijom ili zbog misije, nisam baš siguran šta je ispravnije, šta je više misionarsko. Njegovo je odricanje križni put na krvavim koljenima i laktovima, dok iznad njega, u lance okovanog, stoji u crvenu kožu utegnuta gospodarica golog poprsja veličine kravljeg vimena, iste one krave s koje su kožu skinuli, da bi njenu svetu odoru i ovaj namještaj okolo skrojili. Nije to isto odricanje poput mog, bijednog sirotinjskog, kad negdje odmah poslije nakon što pocijepaše vrijeme, a čega bi, inače, bilo prije i poslije, ako ne onog perioda koji rascijepi vrijeme na dvije polovine, kad sam, nekad u toj drugoj polovini vremena, za dvije posljednje, u džepu preostale, papirnate marke kupio veleljepni blok talijanskog margarina, grandioznog naziva Grand Master, u sjajnom zlatno-zelenom pakovanju, i dvije štruce kruha. To je bila kombinacija koja je garantovala najviše kalorija, a kalorije su, dočim, mjerne jedinice za energiju, a energiju, logično, trebamo da bi opstali u životu, kao što trebamo zrak i vodu, dočim se bez vremena može živjeti. Na temelju čega se pak, indukcionom metodom, a može i dedukcionom jer sam ipak ostao skroz bez para, da zaključiti da sam za dvije papirne marke kupio najmanje osam dana života ako se kao konstante, u ovu životnu formulu, uvrste četvrt kruha i 62.5 grama margarina, nekoliko čaša česmovače, pri čemu ubrzanje teži nuli kada se i potrošnja energije proporcionalno smanjuje. Odricanje, u kojem sam, što je i najveća ironija, i najviše uživao. Samo tih osam dana na margarinu bio sam slobodan; samo tad sam doslovno letio i levitirao, dok sam većinu dana provodio ležeći na spužvi na podu ilegalno useljenog stana, premotavajući u nedogled kasete sa muzikom iz djetinjstva, stihovima onog za kojeg sam siguran da zna, još za života, kako je osjećati se kao Bog, dok tulipani rastu a vjetrovi okreću velike točkove istorije; samo tad se nisam bojao ničeg, pa čak ni visine.
Pušio sam već neku po redu cigaru i sad već sam sebi donasipao skupi viski iz kristalne boce na stolu. On je sad bio na dijelu priče kad je u životu spoznao politiku, tu divnu stvar kojom se narodu može najviše pomoći u borbi za njihova osnovna prava. Biće da je mislio baš na ona najosnovnija – udahni, izdahni, popij, ispišaj, jedi kad imaš, seri kad moraš, glasaj svako dvije godine, za tastaturom propituj i Boga i Ajnštajna, a na ulici slobodno pljuni, po mogućnosti onom manjem i slabijem od sebe za kragnu. Ako je jadnik ima. Tvrdio je da je sistem generalno dobra stvar ali da moraju postojati jaki pojedinci, vizionari, alfa mužjaci, vođe, ovnovi predvodnici, jeleni kapitalci, koji će moći upravljati sistemom miliona bezimenih jedinki, usmjeravati ga u bolju budućnost, u cvjetna polja i livade gdje će biti dovoljno zelene trave za stoku i sitnog i krupnog zuba, kao i za one koji travu pasu odozdo, a koji su su na tom putu, naravno vlastitom greškom, podigli jednom glavu da kažu kako još ipak vlada mrak i da bi neko trebao upaliti svjetlo. Od mraka do podzemnih ispaša kratak je put, kratak kao riječ moćnika, kao znak očima, kao prelaz palca preko grkljana.
To što mi je na kraju ponudio, potvrdilo je da sam bio u pravu dok sam ranije kontemplirao o novom modelu računanja vremena, i da se radi o još jednom pozivu u boj. Istina, ovo se zvanično nije vodilo kao zvanični sukob, bar ne još, niko ga nigdje nije javno objavio, nisu postojale samo dvije suprotstavljene strane, pa ni tri, jer čak i tri strane za mene bi bile normalan oblik – čovjek u životu svašta nauči i prihvati za standard; a ni vojnička plata ne bi bila obična vojnička plata – dobio bih privilegije vojskovođe, vladara, velikog generalisimusa Rafaela Trujilla i šta još sve ne. Možda čak i vlastiti harem i groblje ubijenih krava u masivnom kožnom namještaju. A možda čak i mjesto mirnog čovjeka iz sjene, za koga niko ne bi znao, koji nikad ne bi povukao okidač, po čijim papučama ne bi bilo kapljica krvi i po kojima bi nesmetano velika, bijela, debela mačka mogla umiljato da se mazi. Sve je bilo meni na izbor, sve dok bi On mogao da postane i ostane jedini preživjeli pobjednik.
Sama ponuda nije odmah stavljena na sto, onako vojnički, jasno i precizno. Prvo se počeo ispovijedati. Krenuo je s tim kako ga cijeli život prate fobije. Razne. Veće i manje. I ona najveća, ona gdje se od same pomisli na nju prestaje disati, u glavi vuci zavijati, dlake na leđima podizati, mokraćni mjehur popuštati. Fobija prostora, onog skučenog, onog omeđenog, onog malog, onog zaključanog, u kome te ostave i zamandale vrata s druge strane. Mahnuvši rukom, kao da crta kružnicu u zraku oko cijelog tog svog megalomanskog ureda, koji su samo staklene stjenke sprječavale da se stopi s nebom, nekako dječački tiho, uplašeno reče da on to nije napravio od hira i želje za pokazivanjem, već od straha. Onog pukog, golog straha. Onog istog koji mu se pomiješao sa koštanim tkivom dječije karlice dok je u mraku, zemljom popođenog i triput zaključanog, podruma, upišan i ispresijecan krvavim zmijama očevog kaiša, izdržavao kaznu za zločin koji je počinio – jedinu im kravu nije pazio, završila je kod komšije u bašti, uništila urod, a onda ju je, jadnu i situ, komšija preklao njemu na oči, dok ga je molećivo gledala, kao da se pita a što me nisi pazio, što me nisi spriječio, ja sam ipak samo krava, ja o međama ne znam ništa.
Kaže da se tad sam sebi zakleo da u životu neće dozvoliti da bude zaključan i zatvoren, da će učiniti sve da se domogne nebeskih visina, jer nebo, nikad niko nije zidom opasao, rešetke stavio, zaključao i ključ za pojas zadjenuo. I sad kad ima nebo, kad ga više nije strah, imaju neki ljudi koji bi da ga u podrum vrate. Isti oni koji su ga do neba vodili, a sad se uplašili da je njegovo nebo više od njihovog. Da ga se ima u podrum vratiti, reče mi, tako ovi namjerili, tako odlučili i krenuli već po njega na nebo. I ja bih sad, trebao da srušim taj neprijateljski svemirski brod, da se ti mali zeleni ne iskrcaju na njegovu planetu i njega ne odvedu u njegov najveći strah. Problem je jedino bio što vanzemaljce još niko nije vidio i niko nije dokazao da postoje. Možda stvarno i ne postoje a možda su i svugdje oko nas. Možda smo i mi sami vanzemaljci, a da toga nismo svjesni. Zato je to bio u poziv u nešto gdje nisu postojale strane. To je bio poziv u obračun strahova – strah od prvog do sebe, strah od drugog i drugačijeg, strah za očuvanjem vlastitog mindera, strah od privatnog linča na javnim televizijama, strah od javnog linča na privatnim medijima, strah od svoje pameti i tuđeg razuma, strah da će se morati vratiti usluga moćniku, strah da se dušman prvi ne dosjeti, strah trgovca drogom da mu konkurencija ima boljeg tužitelja od njegovog, strah od Ajnštajna i relativnosti četiri godine mandata, strah od mrtvih pisaca, strah od beatificiranih shizofrenija, strah da se ne umre pošten, strah od prošlosti koja dolazi poslije budućnosti, strah od Boga, Boga i Boga, strah da sve pada – govno, jabuka i vlada, strah zemlje da bi mogla biti država, strah od osjećaja da si svjestan da strah vlada, strah da bi ti sutra moglo biti dobro…
Hvala. Vrlo ste velikodušni, vaša ponuda je vrlo primamljiva. Hvala vam što imate tako visoko mišljenje o meni. Na kraju, hvala i na samom pozivu. Nisam siguran da sam dorastao vašoj ponudi. A osim toga, mislim da vi i nemate neprijatelja. Vi se samo bojite zatvorenog. A gdje je strah od smrti, o njemu nikad ne razmišljate, zar ne? Ljudi koji imaju neprijatelje imaju i strah od smrti. Meni se prije čini da vas ona nimalo ne interesuje. Kao da ste negdje uzeli vakcinu za vječni život. Čudno je to kako vi čak i ne razmišljate da je strah od smrti vrlo česta pojava. I jedan od najsnažnijih motivacionih i životnih pokretača. Da, i afrodizijak također, ali to sad nije ni bitno. Vidite, znam da će vam zvučati čudno ali ja se, recimo, nje ne bojim. Stara je to, mirna i strpljiva, gospođa što odvodi ljude. Nekad sporije, nekad brže, nekim svojim redom. Mene, koji sam sam je prizivao da mi priđe bliže, da vidim da li je tačno da joj smrdi iz usta, ona vješto izbjegava. Nekako mi je uvijek iza leđa, nikako da se sretnemo licem u lice. Evo, pa čak i sad, imam osjećaj da je odmah tu negdje iza ove stolice.
Nego, žao mi je što ću vas morati razočarati – istina, kad malo bolje promislim, prihvatiti ću ja vašu ponudu. I obaviti sve to što ste tražili od mene. Riješit ću vas vaših neprijatelja. Samo, dragi gospodine, vi nećete biti s tim sretni. Ni najmanje. Mogu vam jedino garantovati da ćete jednom za sva vremena biti izliječeni od vašeg straha od zatvorenog prostora. Napokon ćete biti slobodni, ali ne i sretni. Neće biti više ni neprijatelja. Niti jednog jedinog. Kao što to nikad nije bio ni otac, ni podrum, ni ovi s kojima ste pjesme pjevali i nebeske kule gradili.
Vidjelo se po izrazu njegovog, svježe izbrijanog i sjajećeg lica, da me je prestao slušati nakon onog dijela kad sam sam rekao da ću obaviti to što se traži od mene. Kao potvrdu posla, rukom je pokazao prema ovećem ruksaku, poput onih planinarskih, koji je, ispunjen i pritisnut svojim sadržajem, stajao uspravno pored njegovog radnog stola. Ovo je samo za početak, reče. Da vidiš da sam ja čovjek od riječi. Čak ni sve bankarske službenice što radni vijek provedu za šalterom blagajne, ne vide ovoliko novca. A to je tek početak…
Voila!
Dok sam napuštao nebom omeđeni ured, znao sam dobro da je moj strah od visine, na ljestvici životnih ostvarenja, upravo dobio mjesto pored talijanskog margarina Grand Master. Pod težinom ruksaka na lijevom ramenu, osjetio sam bol u lumbalnoj kičmi, tačno tamo gdje su se vreli parčići minobacačke granate izljubili sa masnoćom bubrežne ovojnice, tog hladnog decembra 1994. I da, napokon sam se riješio i dosadne dileme o zagasito crvenoj – ipak više vuče na krv bosanske krave. Znam da bi se svaki Francuz zakleo da je to boja Burgundije ali to je pravo koje mu njegovo grožđe daje, kao i meni ova krv moćnika.
Smrt je, nadvijena nad stolom, kupila rasute opuške i mirno ih vraćala u, krvlju zalivenu, veliku kristalnu pepeljaru. On je napokon bio oslobođen straha od zatvorenog prostora i svog jedinog neprijatelja. U staklenim portalima više nije bilo ničeg, čak ni nagovještaja najobičnije sjene – ni one čovjekove, ni one od oblaka.
