Niko ne zna odakle je došao. Tek, jednog jutra na gradskoj tržnici vidjeli su pogurenog sredovječnog čovjeka u iskrpljenoj odjeći kako se svaki čas saginje, kupi i trpa u džepove slučajno pale voćke, listove kupusa i salate, krompir, glavicu luka ili koje drugo povrće, žureći da se domogne plijena prije nego što ga zgazi nečija noga. Kada napuni džepove dotrajalog kaputa koji nikada nije skidao, gubio se strmim puteljcima prema kamenitoj obali rijeke, gdje je, kako se pretpostavljalo, u nekoj uvali ložio vatru i spremao jelo.
Kad bi dan počeo da se primotava podnevu, pojavljivao bi se na ulicama u centru grada, pa čim bi vidio da neko nosi nešto veći teret, priskakivao bi, uzimao to iz njegovih ruku i, zaostajući pola koraka za njim, išao sve do dvorišne kapije ili ulaza u zgradu, nikada ne ulazeći unutra, čak ni ako bi ga pozivali. Tek kada bi mu se u rukama našao novčić, voćka, otčenut okrajak hljeba ili bilo šta iz kese koju je nosio, pruženo u znak zahvalnosti, podizao bi glavu i darodavca zapljuskivao pogledom krupnih vodnjikavih očiju u kojima se jezerila dobrota. Najviše je volio da pomogne nekoj starijoj ženi, bježeći čim stignu do odredišta, smatrajući valjda da ne treba uzimati poklone od nemoćnih, koji možda i nemaju mnogo više nego što on ima.
Djeca su ga voljela i često u grupama išla za njim, nikada mu ne dobacujući uvredljive riječi. Ponekad se moglo vidjeti kako mu u ruku ili džep tutkaju nekoliko zrna kikirikija, bombonu, komadić čokolade, keksić, ili neku drugu poslasticu. On im se oduživao tako što ih je sačekivao pred školom i s njima se vraćao sa desetak njihovih ruksaka na leđima, ispraćajući svakoga do kuće. Idući s djecom i on je veselo poskakivao dok je grozd ranaca pratio te pokrete, pa se činilo da neka vesela parada prolazi ulicom.
Kad nije bilo djece, kroz grad su ga pratili psi lutalice. Umiljavali su mu se, milovali ga glavama po butinama, ponekad poskakivali, kao da su željeli nešto da mu prišapnu. I on je njih milovao, naročito one već olinjale, ostarjele ili s ožiljcima koji su svjedočili o teškom pasjem životu, sličnom njegovom. Kad bi od nekoga dobio parče hljeba, otkidao je zalogaj i stavljao u usta, a ostalo dijelio psima, nastojeći da svaki dobije jednak dio.
Nikome nije rekao svoje ime. Nije to ni mogao, jer je bio nijem. Davali su mu papir i olovku da napiše kako se zove, a on je samo mumlao, baš onako kako se sporazumijevao sa psima, i odmahivao glavom, kao da je želio na taj način da kaže da je nevičan pisanju, toj đavoljoj raboti koja čovjeka može uznijeti i do vješala, kako je govorio jedan starac u gradu. Neki su govorili da je ludak, ali kako nikakvu ludost nije činio, prepustili su drugima da odgonetaju tu nepoznanicu. Ovi drugi su, opet, u dokonim razgovorima na ulici ili u kafanama, pretpostavljali da je ljenčuga i da je pobjegao od nekog teškog posla; više voli da živi od milostinje nego da radi. Ciganska posla, eto šta je, mislili su treći. Napustio čergu, lakše mu je kad je sam dolaziti do hljeba bez znoja. Taj pripada onima preko brda, govorili su sumnjičavi. Do juče, u poganom ratu, naš grad zasipao granatama, a sad došao da vidi je li dobro ciljao i da li je razorio koliko je želio.
Špijun, šta bi drugo mogao biti, smatrali su oni koji o svemu vole prvo da porazmisle pa tek onda da iznesu mišljenje. Danas špijuni vršljaju na sve strane. Oni ne tragaju za državnim nego za stranačkim tajnama. Političke partije pred izbore u borbi za vlast ne biraju sredstva. Špijun, a u ritama kakve ne nose ni prosjaci što o svetkovinama dolaze pred crkvu? Zar misle, odgovarali su na takva pitanja oni što razmišljaju, da su svi špijuni, kao oni na filmovima, zauzdani kravatama, oklopljeni skupim odijelima i čelikom automobila? Ovaj što je došao u njihov grad hodaće u ritama dok ne prikupi podatke za kojima traga, a onda će se vratiti tamo odakle je došao i uskočiti u skupocjena odijela.
I tako, prozvaše ga Špijunom. Tog imena, nadimka zapravo, nisu se odrekli ni kada su se uvjerili da on nikuda ne odlazi da bi odnio prikupljene podatke, da nema nikakvih sredstava za prisluškivanje, čak ni telefona i da se ni s kim nepoznatim ne viđa.
Sredinom jeseni, kad su sa kestenova po trotoarima i ulicama počeli da padaju zreli plodovi, Špijun je nekuda odnio svoju tajnu iz grada u kome su ga već smatrali posebnom maskotom, čak počeli i simpatisati. Njegov nestanak prvo su primijetila djeca. Poslije nastave poduže su stajala pred školom, pa kad bi se uvjerila da Špijun neće doći da ponese njihove ruksake, razilazila se s tananom sjenkom tuge što je prekrivala radoznalost na njihovim licima. Ubrzo su prodavci na gradskoj tržnici manje gledali robu na tezgama, a više pogledom pretraživali kupce, nadajući se da će među njima ugledati pogurenog Špijuna kome su bili počeli, tobože nenamjerno, ispuštati ponešto sa tezgne. Dokonjaci su primijetili da su i starice, vraćajući se sa tržnice, zastajkivale i okretale se ne bi li ga vidjele kako im prilazi. I psi su se razbježali u sporedne ulice i na smetljišta, ako možda nisu otišli za njim.
Policajcima je naređeno da pročešljaju gustiše na obalama rijeke i zavire u svako udubljenje u stijenama, ali oni nisu nailazili ni na šta drugo osim na ugljevlje tamo gdje je ranije ložio vatru i spremao oskudne obroke. Špijun je jednostavno nestao ne ostavljajući za sobom nikakav trag, kao što snješčić u rano proljeće, kada ga vjetar s planine nanese na već ugrijane gradske ulice, ne uspijeva da se zadrži ni toliko da ga radoznalci uhvate pogledom. Možda se slučajno okliznuo ili namjerno skočio u rijeku, govorili su oni koji su na njegovom licu i u mumlanju prepoznavali samo dobrotu. Vidite da je u gradu manje pasa lutalica, možda ih je odveo negdje gde će i njemu i njima biti bolje, nagađali su drugi. Prikupio podatke koji su mu trebali, pa odnio onima koji ga plaćaju, nisu od svojih pretpostavki odstupali sumnjičavi.
Nekako u isto vrijeme kada je Špijun nestao, građani su primijetili da Milena Milaradova svaki dan odlazi u drugu prodavnicu, čak i u one udaljenije, na drugom kraju grada, i vraća se s punijim kesama, a do tada je sve što joj je trebalo kupovala u maloj samoposluzi blizu njene, u odavno neorezano ukrasno šiblje zarasle kućice. Zvali su je Miloradova, mada je ona njegova bila vrlo kratko, jer joj je muž, prije desetak godina, samo nekoliko dana poslije vjenčanja, poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Izgledalo je da je i ona otišla s mužem ili za njim, jer je živjela povučeno. Crnu odjeću je poslije šest mjeseci zamijenila tamnosivom, u grad nije izlazila, ni s kim se nije družila. Ujutro je odlazila na posao, u slabo osvijetljenu kancelariju u suterenu opštinske zgrade, među sive zemljišne knjige, od kojih joj je izgleda i lice posivjelo, a poslije podne vraćala se sporim korakom, ne gledajući nikoga oko sebe već prateći svoja stopala koja su ljubila poprilično oštećen asfalt u njenoj ulici. U samoposluzi je kupovala ono što joj je trebalo za ručak, večeru i sutrašnji doručak, ulazila u kuću i otuda se nije pojavljivala sve dok sutradan ne bi krenula na posao. Samo je nedjeljom poslije podne sjedila na klupici pred kućom i nezainteresovanim pogledom presretala rijetke prolaznike, odgovarajući na njihove pozdrave klimanjem.
Jesen je te godine stigla ranije, kiša je gotovo svakodnevno padala sve dok početkom novembra prvi snijeg nije prekrio brda oko grada, a odmah zatim i gradske ulice, pa Milenu Miloradovu nisu viđali na klupici pred kućom. Tek kada je početak maja uvjerio mještane da je proljeće konačno zapljusnulo i njihov grad, jednog sunčanog nedjeljnog dana vidjeli su je kako u nekoj svijetloj haljini, kakve nije nosila od muževljeve smrti, sjedi ruku prekrštenih na povelikom stomaku. Prolazili su kao i obično, mrmljajući sebi u bradu pozdrav, a kada bi shvatili da je na Mileni vidljiva neka promjena, vraćali bi se i zaustavljali. Ubrzo se pred njom okupila poveća grupa žena, a nekoliko muškaraca stajalo je podalje. Svi su naslućivali da će se dogoditi nešto o čemu će danima moći da čavrljaju.
Milena Miloradova je, činilo se, nastojala da što više isturi zaobljen stomak, milujući ga stalno dlanovima obiju ruku.
Šta se čude!
Glas joj je bio oštar, ali se moglo osjetiti da treperi nekom posebnom radošću.
U ovom gradu, znaju to žene dobro, nema muškaraca!
Gledala ih je nekako prkosno.
Za deset godina nikome nije palo ni na pamet da je upita da li bi i ona željela da ima sina ili kćerku, nekoga ko će je dohraniti i sahraniti.
Rekavši to, izgubila se u dvorištu trošne kućice.
Špijun!
Rekla je to žena poznata po tome da nije torokuša kao ostale, ali kad progovori, kaže nešto što se pamti. Začudo, kada su čuli ovu riječ, svima je nešto toplo zaigralo oko srca i osjećali su kako ta toplina dolazi iz Milenine svijetle haljine i pogleda na njen zaobljen stomak.
Žena koja je pogodila s kim je Špijun prezimio zimu krenula je prema gradu. Za njom su žureći pošli i ostali, jedva čekajući da u grupama počnu razgovor u kome niko nikoga neće slušati i neće se znati šta su pitanja a šta odgovori.
(Iz zbirke Strašni sud)