VIZIJA
Ni traga od nekog života
Samo vetar bez vetromera
Nikog da kaže: gle divota
Nikog da bilo šta smera
Prašina pokriva oblasti
Gde bi bilje moglo rasti
Vulkanski pepeo još pada
Na oči palog već pepela
Koji neće više nikada
Sagledati celinu dela
Ni krika da doline spoji
Ni orla da nad krikom stoji
Ni ptice da se krika boji
Ni lovca da mir uspokoji
Samo stene i mir uništenja
Kao novi oblici življenja
MOJ GROB NA OBALI JEZERA
Duboko u vodi šumskog jezera
Vidim otvor vulkanskog kratera
Okolo borovi - tišina se meša
Sa igrom sunca na vodi
Bez želje da se išta ulepša
I da se mrtvom oku ugodi
I krv se meša sa vodom
I krv se meša sa tišinom
I telo se igra sa slobodom
I telo se igra sa dubinom
Vas svet u jednoj suzi
Stoletnog bora na obali
Još nisu došli verni druzi
Ali zato stižu vali
I mokar od vode i sunca
Zalažem reči za čekanje
Za prihvat prvoga begunca
I večno tiho dozivanje
Duboko u vodi šumskog jezera
Još jednom nastaje tama
Ne u otvoru vulkanskog kratera
Već tajno negde u nama
SLIKE IZ UTROBE
Jednako slijedeći stazu
u vrijeme usječenu, drhtavim
stopalom i dlanom, dok se svjetlost
s kostima tvojim ne stopi;
pred vratima, zatvoren u sobu
koju nikada ugledati nećeš,
skidaš tuđu odjeću, tuđu prašinu
otresaš sa tijela; tuđe slike
i zvukove tuđeg svijeta odgoniš.
Jednako slijedeći stazu
u ilovači iz dumače utrtu,
kosti i meso brata svog
cjelivaš – svijet otuda izlazi:
i bilje i zvijeri i insekti –
govoriš njihove jezike
a nikog tome ne možeš naučiti.
JELO
U rukama kosti i salvete;
oprostili smo se s prijateljima,
nagnuti nad posude,
zaljubljeni u sadržaj koji se
raširio preko granica susjednih soba,
preko lica koja su nestala;
zagonetno nasmiješeni, ribari
pod svodom s kojeg se udica baca.
Oprostili smo se s gladnima,
hrana nam ne služi ni za šta,
gledamo je nemoćni da se udaljimo,
slični viljuškama, noževima,
slični ubrusima oko vratova
pod kojima više ne kuca ništa.
Zadihani, smireni, raspojasani,
očiju usoljenih, u pihtijama,
znajući svaki miris nepotrebnih
pića, nepotrebnih poruka,
usmrđenih nogu od dugog čekanja,
legli bismo, plakali bismo,
s punim činijima, s jelima pod glavom.
KLOZET
Napokon sam sa sobom
i vodom što otiče
u svoja legla.
Sam sa tijelom
osolobođenog čovjeka.
Otiče zadovoljstvo
i savršeni mlaz
podzemnog svijeta
izaziva tijelo
da uživa.
Niko ga ne sprečava
da još koji trenutak
ostane u tišini
tjelesne bogomolje
OTAC
Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.
Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja.
Zrna graha na crnom stolu,
glas tavan pred spavanje;
Ko groba nema, živ je!
Moj otac je bio uspavanka
crepovina na srušenoj kući,
Magla ga je prenosila,
od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.
