1.
Izađem iz stana, načinim par koraka i stupim na usku stazu koja, slijeva, ide od Idrottsplatsa i Polhem škole, a zdesna vuče, sužena i gola, između krupnih lipa i jasena, dok ne izbije na malo širi asfaltni put. Preskoči taj put i zalazi u košmarnu, gustu zelen i sitnije listopade. Sa njima se spušta u usku dolinu.
Iz doline bljeskaju damarne, minijaturna jezera/močvare. Ima ih šest i pune se pročišćenim otpadnim vodama. Pružaju se uz desnu obalu Höje å (potoka).
Mogu krenuti duž njih i naviše i naniže. Ako krenem naviše, stići ću do kuće pokrivene slamom (stara danska gradnja) i do puta koji vodi ka Lommi i morskoj obali. Ako krenem naniže, idući između jezeraca i Höjea, stići ću do vrtnih kolonija koje se izdaju u zakup i do pružnog nadvožnjaka (tu smo ljetos našli dvije trešnje, jednu crnu, krupnu i malo nagorku, i jednu ružičastu, prozračnu, preslatku), a onda ću izbiti ispred pašnjaka za konje i uske, drvene ćuprije. Iza ove ćuprije započinje nešto nalik parku koji grade starogodne bukve crvenih krošanja. Staza će se ovdje, kao da se plaši, u memljive zasjene podvući. Bukve će se pogušćati, stamniće se, ali još se daju pročitati imena urezana u koru njihovih stabala. Nastavim li dublje, obrešću se i stati ispred kapija Sankt Larsa – Sankt Lars mentalsjukhus – nekadašnje ludnice.
Stajaću, tako, i gledati. Gledaću u svašta, a najduže u prozore spomen‑sobe grofa Erica Hermelina.
Eric Hermelin (1860–1944), grof, alkoholist, legionar, lutalica itd., proveo je ovdje trideset i pet godina života (1909. god. utamničila ga je porodica kako bi sačuvala bogatstvo i ugled). Ali za to vrijeme grof E. Hermelin nije dao na se, nije pao. Za to vrijeme grof E. Hermelin bavio se prevođenjem klasične persijske sufi poezije (10.000 stranica, 36 tomova). Njegovi izvanredni prevodi “neprocjenjivo su literarno i kulturno blago Skandinavije”, premda se odavno ne preštampavaju, ne čitaju. Ali to je tužna priča proizašla iz današnjeg odnosa Zapada spram islama.
Ako ne zađem u šumarke i utrine, ovu dionicu od kuće pod slamnim krovom – put za Lommu do bolnice Sankt Lars – spomen‑sobu grofa E. Hermelina pređem za po sata. Ako zađem u šumarke, Bog me zaboravi.
2.
U okolnim šumarcima i šipražju ima i voćaka.
Mislio sam, sprva, da su samorasti i izbojci ovdašnjih autohtonih voćaka. Neke jesu, a neke i nisu. Nego su ih, u sjemenju i kalemu, izbjeglice ili drugi beskućnici ovamo prenijeli.
Voćke – imigranti. Voćke – apatridi. Družimo se, pomažemo. S proljeća odem da svjedočim njihovom behranju, a s jeseni dozrijevanju. One meni krpe i vidaju progorjela mjesta u sjećanju.
3.
Ja mogu živjeti gdje god ima sitnog listopada. Gdje god vidim voćku u beharu, ja sam tu kod kuće.
17/9.
Dok silazim na prve damarne ponadam se kako će me zapahnuti miris natruhle konoplje i kako ću, tamo među trskom, otkriti močila.
Trlice, stupe, prelje, kolovrati i kirkiti. Velika trlica u Šavcima između hambara i trešnje‑bjelice. Bijačina prelja koju joj je “najstariji brat pravio”. Taj brat i čitava njena familija, malo prije II svjetskog rata, s Bihora je izbjegla u Tursku. Bijača će ih za života još jednom vidjeti, čini mi se 1975/76. godine. Uprkos sudbini, bila je vedra, razgovorna. I veoma vješta travarica, liječila je travama. Liječila je iz sevapa, nije nikad uzvratke primala. Bijačine biljke srećem ovdje na Höjeu. Ne znam im imena, ni onda ih nisam znao, ali znam koja za šta valja i takvu uberem.
Vadim daščicu iz ranca, zapisujem: trlica, stupe, povesma, kirkit, motovilo… i bude mi bolje.
Duž damarni gužvaju se ljubitelji ptica s durbinima, kamerama i drugim optičkim spravama. Neka unikatna pjevačica podigla se iz Sibira, preletjela Laponiju, srednju Švedsku i danas je očekuju ovdje. Kada takve ptice padnu golim se očima ne mogu vidjeti.
18/9.
Od lanjskog proljeća, uz labuda Adema i gusku Safiju (koje više nema) drugujemo i sa jednim mladim parom divljih šataka. Šatku smo dali ime Šaco, vižljast je i slabunjav, ali izgleda kako treba – smaragdne je glave i srmenosivog tijela. Šatka, po imenu Šaca, ne izgleda kao divlja, crnoga je perja, sa bijelim podbratkom i trbuhom. Desna joj je noga povrijeđena pa pri hodu kleca.
Kad je izvela na vodu svoje prve potomčiće – osam gužvica, četiri crne kao ona, a četiri sive, nije bila baš bastašna i Safija joj je pomagala u odgojnim radovima. Safiju smo poznavali godinama. Pripada soju kanadskih gusaka, a one su isto crno‑bijele. Imala je parnjaka koji je 2014. nestao. Otada je deverala sama. I sad, u avgustu, stara i snemogla, i ona je uginula. Neki portali vezani za Höje i Källby tvrdili su kako ju je Adem ubio. (H. se više ne šali sa njim. Ona i Safija velike su bile druge. Kada Adem zaplovi ka nama, H. se okrene ustranu.)
19/9.
Svratio, rano, u Ariman. Prazan, jadan, miriše na hranu. Čekam S. M. da mi donese zbirku pjesama Adama Wazyka, u prevodu Jana Kunickog.
Jan Kunicki nije među živim. Bio je pjesnik, prevodilac, pacifist, boem (zadnji boem Lunda) i Ariman je držao svojom kućom.
Čitao malo Wazyka, mislio na Jana. Svadili bi se u Arimanu oko švedskog i maternjeg jezika. On je pisao samo na švedskom, nagonio je i mene da to činim, a ja sam odbijao. Šta će mi alat poviše alata, i ovaj što imam orobi me, ubi. Mislim da je i Kunicki volio maternji, ali je kao dijete otišao iz Poljske (Italija, Francuska, od sedamdesetih Švedska) pa više nije bio u njemu siguran. Šteta. Maternji će nas, možda, i pamtiti, švedski neće zasigurno.
Izašao u tri popodne da uhvatim malo čiste zrake. Šacu sam sreo čak gore u lokvama, kod prvog ispusta. Vesela je, podiže se na rep, vrti i lupeta krilima. Kad me opazi, zaguzelja ka obali. Prolaznici uokolo zastaju u čudu. Ako vode kakvo pašče, ja ga mršnem.
Refik Ličina, “Listopadi”, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
