Daždevnjaci
1.
Vučemo se uz obalu Aje, pokisli i ljuti. Stresam mokro granje rakite i lijeski da me ne zalije i namještam kaiševe ranca jer se svlače i gule mi kožu sa ramena. Pemba psuje dan današnji, torbu, granje, svoju starost i blesave tkalje iz Šavaca koje ne vjeruju svojim očima i prstima, već poganoj koži daždevnjaka. A njih nigdje nema. Obili smo svaki zaton, prevrnuli svaki lisnik i plavinu, pretražili sve zasjene uz obalu i vidjeli silu puževa kućaša i puževa golaća, mišinjaka i miševa, ali ni jednoga daždevnjaka.
Nekoliko dana pljuštale su kiše a jutros se nebo malo procijedilo, pa je Pemba bila ubijeđenja kako će se daždevnjaci pojaviti.
Ispod jednog natruhlog repuha, opažamo dva primijerka. Izgledaju zajebano. Pemba se saginje, priteže im vretenasta tijela štapom, zagleda im znamenja i zivjezde na masnoj, kao katran crnoj koži.
– Ne valjaju – kaže.- Mladi.
– Kako ne valjaju? – pitam. – Baš su krasni.
– Ama, dijete, gledaj šare. Još se nisu rascvjetale kako treba i tkalje bi urnek pobrkale. Neka ovih, hajmo dalje.
Odgrćemo lese lišća i lese korova, zagledamo.
– Evo jednog – vičem. – O, koliku ima glavu!
Pemba ga prevrće vrhom čizme i zagleda sa svih strana, a daždevnjak, hujevit i snažan, vraća se na trbuh, hmili naprijed, zadižući prednje noge lijenjo i sigurno kao dobar plivač, premda Pemba s obje ruke pritiska štap o njegovo vretenasto truplo.
– Probaj – kaže.
Uzimam štap, pritiskam ga blago i osjećam pod prstima čudesnu snagu ove životinje. Daždevnjak je valjuškast i dug desetak santimetara, ali još uvijek čuva praiskonsku žestinu i snagu. Posmatram ga, i divim se: On se ne trza, ne mlati nožicama kao druga zarobljena životinja – savršeno miran, vuče naprijed. U tome ga, čini se, ništa ne može spriječiti. Glava mu je malko podignuta iznad tijela, kao da osmatra; oči, zagasito-modre i duboke, kao oči u bivola.
– Ovaj valja, nosi lijepe šare – kaže Pemba i otrže me čaroliji. I ja onda zagledam te šare. Imaju oblik i boju tikvinih cvijetova.
– Ne diraj ga – viče Pemba. – Peče grđe od kopriva.
– Peče?
– Peče, blagoš. Oganj živi…
Pemba sklapa oči i počinje sa bajanjem. Pri tom često zijeva. Zatim vadi iz pojasa grubu prtenu mahramu, baca je preko daždevnjaka i zatim ga spretno uvija u nju.
2.
Tkalje se pomaljaju iz mrkline i penju se k nama na terasu bez ijedne riječi. Ima ih sedam i Pemba ih pita:
– Čekamo li još koju, ili da mećemo?
– Da mećemo – šapću tkalje i sijedaju oko velike i prazne bakrene tepsije, koja ljeska kao voda na mrkoj prostirci. Tkalje spuštaju desnu ruku u tepsiju, ređaju ih u krug, okrećući dlanove nagore. Pemba vadi povoj iz torbice, stavlja ga u sredinu kruga i odvija drhtavim prstima.
Daždevnjak stoji nepomično. Njegove su šare, s prva, mutne, pa bivaju svjetlije i žuće. Kao da se budi iz sna, polagano diže glavu i posmatra blijede podlaktice ispruženih ruku. I dvoji se uz koju da krene.
Lica tkalja, damarima išarana, kao maske izgledaju, u njihovim očima iskre gomilice straha. Uprte su u to čudno biće koje im taji između dlanova. Koje se naginje u stranu, podiže jednu od prednjih nožica i drži je podugo u zraku, dvojeći se gdje će je spustiti. Čuje se tek suho disanje tkalja, pucketanje daske na vratima i zujanje poznih muha.
Daždevnjak, napokon, spušta nožicu i podiže, lijenjo, drugu. Oslanja je o ivicu jednog dlana i posmatra lice tkalje uz čiju ce ruku zahmileti. Zagledaju jedno drugo i priježu se; nečiji pogled mora popustiti. Ne vidim odavde lice tkalje, vidim samo daždevnjaka i bijelu podlakticu uz koju se penje.
– E, hajirli, Nurka! – kaže Pemba. – Obrni ga, šćeri, dok te nije ištetio…
Nurka se podiže na koljena i ispruža desnu ruku, na kojoj, pod samom ivicom rukava, taji tijelo daždevnjaka. Obrće ruku tri put oko svoje glave a zatim i oko glava drugih tkalja. One žmure i krupne im graške znoja cakle pod korijenom kose, podočnjaka, nausnica.
Nurka zatim spušta ruku u tepsiju. Daždevnjak se ne pomjera. Nurka, nenadano, trzne ruku i daždevnjak trupne o metalnu podlogu. Okreće se i zagleda lica tkalja kao da traži lice one koja ga je prevarila. U tom času Pemba spušta preko njega jednu od svojih mahrama.
Tkalje ustaju, bacaju sitan novac u tepsiju, i mirno odlaze.
– Eto, blagoš – kaže Pemba. – Daždevnjak je pokazao čija će ruka započeti šaru na ćilimu. Darivo je Nurku, dobru tkalju. Ih kakve je, lani, otkala ćilime!
Zatim diže iz tepsije povoj s daždevnjakom. Sada će ga iznijeti u avliju i ubiti kakvom krljom ili stijenom, kako ne bi nekom drugom pokazao tajnovitu šaru.
