I
Sefte
1.
Batal ili Šiš mahala nalazi se u zapadnom dijelu grada, iza stražnje kapije groblja Gazilara, ondje gdje se carska džada (Stambolski drum) odvaja od ravni i uspinje, preko Mura, Plevne i Trnave, ka Kosovu i kosovskim planinama. Mahala leži s lijeve strane druma – ako izlaziš iz čaršije – i počinje, po Hameu, od Granate, a po drugim od medrese i Domskog sokaka i svršava kod Karahodžić ćurpije i “Ukrasa“, fabrike mermera.
U vrijeme mog ranog djetinjstva, Batal mahala ima dvadesetak niskih, trbuljatih kuća, ukopanih straga u glinušu, te izgleda kao da otuda niču. Sa njihovih čelnih strana, dole, u dubini, hmili rijeka Jošanica. To je plitka i pitoma rijeka koja rijetko poplavi čaršiju. Dok joj vodu nismo zagadili, bila je bogata svakojakom ribom. Najviše je bilo govedara, fliski i krkuša. Bolji ribolovci (Jakša, Kemće, Ljubo sodadžija) vadili su „na olovo“ mrene krupne kao cepanice.
Prošlog petka, dok smo se vraćali s Rizovog mezara, udarimo niz Jaklju na malu ćupriju. Gleda Hame s ćuprije u vodu, gleda, pa me pita:
– Sjećaš li se?
– Čega?
– Čuješ, čega? Vidiš gdje smo, Fehovi virovi.
Čim je Hame Feha pomenuo, svega sam se sjetio.
Tu su bili virovi-tihaci i bila je bašča Feha Brunčevića (koji je držao prvu knjižaru u Tijesnoj čaršiji). Feho bi pred akšam iznio hoklicu, džezvu i škatulu titogradske Drave, namjestio se uz vodu i meračio a onda bi uzimao mušičaru i pecao. Bio je majstor za klenove.Više ne pamtim zašto mu je Rizo omilio i zašto je Rizo, kad god bi mu prahlo, zalazio tamo i pecao.
Tamo je izvukao jednu kožnu futrolu za pera. Bila je crna, sa ispravnim rajfešlusom. Očistio je, navoštio bivolećim maslom i poslije u njoj nalivpera držao. U gimnaziji se nije od nje odvajao a nije, mislim, ni docnije dok je radio u „Brastvu.“
– Nije – kaže Hame. – Jo jesmo ga dizali na hušku kad je izvukao, krv smo mu popili. Sjećaš li se kanaveca?
Sjetio sam se kanaveca. Gradile su se od prtenih džakova; vukli smo ih Hame i ja, a Rizo je „čakljao“.
S desne obale rijeke Jošanice leži Šutenovac – plodna i prostrana ravnica. Sve do kraja 70-tih, ravnica je nazivana «hraniteljkom cipcijelog Sanžaka». Od tada se zatrpava divljom gradnjom koja obrazuje naselje po imenu «Gradić Pejton» široko 2 a dugačko 7 km. Ono, to nesrećno naselje, započinje upravo od Batal mahale i pruža se sve do Crnče gjde se ruči u ogromna građevinska i drvna skladišta.
I Batal mahala se raskrupnjala i ima, danas, bezbroj novih, višespratnih kuća od kojih je svaka, kako veli poštar Hame, «dovoljno nagrdna da ti digne kosu s glave i zakuje jezik za vilice». Mahalu presijecaju tri sokaka (jedan pod šoderom, jedan pod asfaltom i Masli sokak pod kaldrmom) koji se spajaju kod stare džamije i odatle, pod narodnim imenom Crepuljara i zvaničnim Ulica Kralja Aleksandra, vode u čaršiju.
Napominjem, ne bez stida i žaljena, kako više ni jedna mahalska kuća nema živo drvo u avliji, a nekad se duž Masli sokaka nije moglo po strehe vidjeti ispod krošnji starinskih voćaka (Biljukinja crna džanarika, Faikove šeftelije i jabuke petrovače, Murselov orah mekušac u čijoj su krošnji živjele stuhe, džini, kondžolozi, naša kruška užičanka, pozna, pjegava, i stotinu drugih dragih voćki), dok su malo niže, od klanice do Minela i Bidovih vodenica, bili gusti rakitnjaci, prošarani jorgovanom, lipom i šipurkom i s proljeća kada pukne behar, ako onde siđeš, opahne te i omaje kao da si u dženet sišao..
Nije možda ni začudno što su onde nikli prvi kupleraji i odatle žile raširili do zadnjeg budžaka. Ovdje ćemo pobrojati one viđenije: prvi nam je blizu na dvije kapije, drži ga Aćif Brdarevac, nosi ime «Kafe-bar Šeherzada», zatim dođu «Lory» Hivza Gusinca i «Belkisa» mog rođaka Ujkana Pelina i još pride, od jeseni, dva pešterska «mliječna restorana», u koja se – tvrdi Hame – smije ući prazna kurca ali prazna pištolja ne smije nikako.
Mi, mlađi Lađari, vođeni smo kod Ujkana na sefte i nije nam bilo lako. Meni je, tako, dopala snažna moldavka, stara oko 40 godina, teška preko 70 kila, ofarbana, i gore i dole, mavi, pod stambolski. Kad sam je vidjeo noge su mi se prekratile i ona rabota kao puž skvrčila.
Prilažem još samo podatak da se Batal mahala naslanja na druge mahale – Paralovo na sjeveru, Hadžet na jugu, Svojbor na istoku, Nikšićku i Lug mahalu na zapadu, da hlebove i bajramske pite peče u našoj pešermari, da je, sve do skora, vodu pila s jaza i česama Guške i Grlice a od kad su braća Zećo i Zuvdija Nokić raskopali «teren» za benzinsku pumpu i fabriku teksasa, pije pivo i kiselu vodu – i eto nas, gotovi smo s mahalskim opisom.
2.
(Rizo K., Pazarski praktikum, Bratstvo, 1983.)
Hame kaže: U ovoj čaršiji muški prvo puste trbuh pa brkove i po tome trbuhu, toj mešini, poznaćeš pazarca u hiljadu drugih ljudi. Evo, uzmi mene. U martu sam napunio dvaes i sedam godina, vagam devedeset i tri kila. Odem, jebote, da ispišam prvu turu piva, pa dok poprihvatim i zadignem salo, dok nađem mangaša, bi rabota – u Granati niđe nikog živog; Omer davno udario fajront i stolice digo na stolovove.
3.
Kovanice
Kad legnem da spavam, okrenem se na desnu stranu, proučim fatihu i još dvije kraće dove (vjerujem pogrešne, jer me njima Hame priučio), sklopim kapke i preturam po sjećanju. Tražim sliku jednog zapuštenog groblja koje leži na niskom, tepastom brežuljku, malo iza Trikotaže i staroga gradskoga đubrišta.
Kad to obavim, namjestim se kako tijelu paše, opustim se, prebrojavam slomljene nišane i zaspim. Ne znam kad sam ovu radnju započeo i kad mi se ona pretvorila u naviku.
Godina bi mogla biti 1961. ili 1962, a godišnje doba mora biti jesen, rana jesen. Sa krajeva slike (ove, pod kapcima), vidim suhe vreže graha i tikava, vidim jabuke u špaliru, čije su krošnje, kao na crtežu, isprskane crvenim flekama. Vodni jazovi i rukavci koji, ovdje-ondje, sjakte u predjelu, vedriji su od kozjih očiju.
Onda – prasne smjeh iz tame.
Naličan je svračijem čeketanju. Hanefija. Hanefija Pelin, moj dajidža. On mi, kroz smijeh kaže: – Ima da ti makne i kitu i jajca. Pa, kako ćeš pišat crni sine? Na guzicu.
– U kamen ti usta, da ti kamen usta – plane moja majka. – A šta stravljaš dijete. Jok ti, srećo moja. To ne boli ni hič, ne slušaj dampalu.
Sunet. Vrijeme oko mog suneta.
Ja se nisam suneta bojao. Gledao sam kad su sunetili Ćifa i Malića, bratučede iz Šavaca. Gledao sam kad su sunetili Zena i Hamea. Hame se drao ko magare, Rizo nije. I Rizova majka, Dževahira, dala mi jednu tursku paru koju ću držati pod jastukom i kad na mene dođe red uzeću je u lijevu ruku (jer sam levak) i stegnuti i ništa neću osjetiti.
Majka je sunet krila od dajidže. On je bio komunista, „prosperitetni muslimanski kadar“ i držali su ga pod prismotrom. Kada je doznao, pao je u vatru. Nazivao je majku zatucanom i nazadnom gabeljkom i plašio pričom kako će zbog toga moj babo najgore stradati. Babo je imao još osam mjeseci robije, ali sada, „kada vlasti čuju da sakati dijete i gura ga u vjerske zablude, odrapiće mu – i to s pravom – još jedno dvije-tri godine“.
Babo joj je poručio da ne traga šta klapi dajidža, nego neka ode kod kovača Isa Bace i pozajmi pare za berbera. „Ne dadne li Iso“, pisao je, „a ti idi pravo kod Božane, ona ima para i daće ih.“
Majka je otišla kod Isa. Iso joj je dao sedamdeset banki.
– Eno, snaho – hunjkao je. – Eno moje kuće, eno i magaze, pa suneti dijete, ne vuči ga tamo, u tu hurduliju.
Sunetiće me u selu blizu stare Banje, u kući Zejne Kožar, očeve rođake. Zejna je bila udovica. Ali se ona, iza smrti muža, nije vratila u rod, već je ostala da živi sa svekrom i sa deverima. Imala je sina i tri ćerke. Sinu je ime Šaćir, vršnjak mi je. Ja ga nisam volio. Kad bi s majkom dolazio kod nas, uvijek bi se posvadili i potukli. On je, ustvari, tukao mene, ne ja njega. Babo mi je govorio da je grijeh dići ruku na siroče. Ko digne ruku na siroče njemu će Bog ruke osušiti. – No ti, ljalje, kad te šine, sa l stegni zube i pretrpi.
Srećom da je ta njegova Banja bila podaleko i da su ga rijetko kod nas dovodili.
Majci nije bilo pravo što će me sunetiti u tuđoj kući. U tuđoj se kući sunetila samo „pišta i poslednja sirotinja.“ Babo se međutim bojao da ne prestaram za sunet, a dajidža se bojao da ga vjerska zatucanost – desi li se kod nas – ne potkači, pa su navaljivali na majku da tu rabotu što prije obavi.
Osim toga, mi smo bili ljuta sirotinja.
Živjeli smo u kućeru u kojem je nekad moj djed Arslan živinu držao. Plansku kuću na Jermišu (dućan u Tijesnoj čaršiji i zemlju u Muru) vlasti su nam konfiskovale. Mogli su me, možda, sunetiti u sobama nad pekarom, ali je ona bila zatvorena. U nju, sem Božane, niko nije ulazio. Kad je babo uhapšen, pokojni je Milan zakupio, kako i nju ne bi zijanili. Govorio je vlastima da mu treba za magacin, – imao je velike njive u Hotkovu i otud je dovlačio rakiju, voće i povrće. Kad je Milan poginuo na saboru u Deževi, Božana je izbacila burad i gajbice, i na vrata rezu udarila.
Živjeli smo od majčinog veza i mešeka.
U banju smo krenuli pješice, preko Ćukovca, Popišanog brda i livada iza stočne pijace i fabrike Raške. Upamtio sam visoke krošnje topola. Ogrnute bijelim prahom, podsjećale su na kudelje. Zatim lese žičane ograde koje su se povijale pod teretom kupinjaka, šipuraka i goveđih koža i lubina.
Tamo naprijed, rasla su gola, oštra krša, niz koja se, poput vode, modra sjenka razlivala. Kod jednog niskog, tepastog brežuljka, put se počeo suntati u tijesnu dolinu sa potokom u sredini. Zraka je pahnula po kvarnim jajima. S obje strane doline dizale su se guzate, glinaste padine, obrasle klekom i trnjinom.
Naspram brežuljka od puta se odvajala uska staza i majka je krenula uz nju. Staza se pela pema jednoj kući, čatmaruši. Ispred kuće ležale su gomile čudnih stvari. Shrđala teneća, sulundari, kace i burila, koturovi žice, teški sindžiri sa krupnim halkama, cepanice, šperploče, najlonski i papirni džakovi, štangle i kočevi sa kojih su visile pocijepane krpe.
Oko kuće nije bilo ničeg živog. Ni voćaka, ni pasa, ni živine.
To je bila Šaćirova kuća. U toj će me kući sunetiti.
Gore, iznad kuće, padina se za maglu lijepila.
– Bože, bože – hunjkao je Suljo, Šaćirov amidža, koji me je držao u krilu. – Bože, bože lijepe li makanje. Kako ti je ime, grinjo?
Držao me u krilu, štipkao za obraz i ušne resice.
Ja sam ćutao i blehnuo uokolo, jedna je starica sjedela na sred sobe, uz veliki leđen. Ječala je i svaki čas u leđen pljuvala. (To je bila Šaćirova nana, imala je vodu u stomaku i umrijeće te jeseni). Šaćirova majka i još dvije žene majale su se za šporetom. Dosipale vodu u variva, vadile iz rerne birijane i hljebove. Na minderu duž čeonog zida sjedelo je nekoliko ljudi. Vonjalo je na duhanski dim, na znoj potpazušnu i kuhano kokošinje meso.
Docnije, kad sve prođe, majka će žaliti što mi nije dala vode, što me nije napojila. „Ka sve tuđa kuća“, kajala se. „ Ja se smela, pamet mi se poštetila. A mahnita Zejna presolila i hleb i variva. Da mi popi dijete barem kaplju mlijeka. A jok – ništa!“
Doista ću u prva tri dana, „krepavati žedan.“ Treće noći, kad svi pospu, ja ću ustati, tumarati malo po tavnini i pronaći, udno sobe, testiju sa vodom. Prvo ću popiti par gutljaja i pričekati da vidim šta će se desiti („prsnuće ti rana, pa će ti kitu opet sjeći i prskati, usta će ti pomodreti, a trbuh oteći“).
Onda ću se istinski napiti.
Berbera pamtim po ovome: glava mu je bila obrijana, oči čakaraste, koža na licu zategnuta kao da je navukao. Dah mu je pahnuo na rakiju. Nisam smio da gledam u njega, pa sam, kad su me uveli, gledao u prljave štroke na čaršafu koji je padao od šašovaca i skrivao krevet od sobne gomile.
Prvo su onamo Šaćira uveli.
I sprva se ništa nije čulo, liše pucketanja čatme u duvaru i vilica ljudi u molitvi.
I onda se, kao kad se štica cijepa, prolomio vrisak.
I onda se Šaćir rasplakao.
Ja sam obećao majci da se neću zaplakati.
I nisam se zaplakao.
Berber se smeo i sprtljao. Opet mi je ranu žutim praškom naprskao, a onda me naglo povukao za glavić i ja sam svijest izgubio.
Docnije, kod kuće, Hame će tvrditi kako je berber pravo učinio. Sunetio sam se kod Šaćira, to je bio njegov sunet, „u njega su, burko, bile sve oči uprte. Ti si trebo da zaplačeš a on je trebo da se kurči!“
Taj bol ću lako tegliti kroz život, ali onaj drugi, koji ubrzo uslijediti, uvijek će me moriti.
Kad se Šaćir smirio i kad mu je Suljo promijenio ruho, počeli su da ulaze ljudi, da nam čestitaju i da nas daruju. Imali smo, iznad glava, plehane tanjiriće u koje su u oni sitninu spuštali. Kad smo poslije tanjiriće metnuli na prsa kako bi novac izbrojili, Šaćir se počeo grohohom smijati.
– Ene, Suljo! – viknuo je. – Ene šta su njemu nabacali.
Bili su to dinari „kralja Petra“ i druge stare, nevažeće kovanice.
– Za njih ne mo’š, burko, ni govno kupiti!
Tad će mi se, mislim, i desiti ono što ću, mnogo godina docnije, pretvoriti u noćnu naviku. Ustao sam iz postelje, razvlačeći učkur na gaćama, da mi ne bi platno kitu doticalo i prišao čeonom prozoru. Vidjeo sam prvo ono goblje na brežuljku. I njegove glavate, naprsle nišane, zarasle u trnje i uvehlu travu.
Počeo sam ih brojati.
(—)
II
Hlebne tahte
(Rizo K., Pazarski praktikum, Bratstvo, 1979)
Svaka pazarska mahala imala je pekara-pešermaša.
Pešermaši su pekli hlebove, pite, đuveče, paprike, meso i sve drugo što bi se donijelo od kuća. Najviše je bilo kukuruze. To su bili hlebovi od 3-4 kila. Cijena za pečenje kukuruza bila je 50-70 dinara. Pita u velikoj tepsiji dimirliji ili meso peklo se za banku i po, baklava je bila teža za pečenje i ona se pekla za tri banke. Usluge su plaćane heftično ili mjesečno. Kukuruze su se pekle u prvu furunu jer je za njih trebala jaka vatra, dok su somuni i drugi pšenični/ječmeni, ražani ili miješani hlebovi hlebovi, ječmenice, ražani ili miješani išli u drugu furunu. Svaka kuća je imala dasku za nošenje hleba (i svoj znak na hlebovima!) koja se zvala hlebna tahta. Obično bi se umijesilo tri do četiri hleba i to bi trajalo po heftu dana.
U Batal mahali ranije je bilo nekoliko pešermara, a danas postoji samo jedna. U narodu je poznata pod imenom Avdova pekara.
III
Rospijski terluci
1.
Avda, Avdiju Lađara, nije primala čaršija i nafaka mu se otimala. On je obijao za poslom gdje god bi čuo da ga ima. Prve godine po robiji, radio je na sječi i vlačenju građe sa Kopaoniku, Željinu i Goliji, rušio gabeljske čerge i hudžare u selima ispod Sopoćana, lomio kamen za kreč u Sitniču i vrhao žita u poljima Zemljoradničke zadruge Miladin Popović – Manjo“.
Desetak mjeseci radio je na opkopu za željezničku prugu Raška-Novi Pazar. Radovi su, veli jedno svjedočenje, obavljani isključivo ljudskom snagom, bez mehanizacije i odvijali su se dosta sporo. Osim toga, nije bilo nikakve stimulacije, nije bilo radnih odijela, potrebnog alata, niti elementarne zaštite. Ishrana je bila jako siromašna. Hrana je dovožena iz vojne kasarne u Rašci, pripremana je na svinjskoj masti pa su je radnici-mslimani bacali. „Subotom i nedjeljom hrana nije dovožena i morali smo se snalaziti. Avdo, Avdija Lađar, koji je bio tranšejac, skuhao bi nam kačamak ili mijesio kukuruze. Brašno je dobijao od svog rođaka Hanefije Pelina, a ovaj od Jonuza Biševca, direktora preduzeća Jošanica, koje se bavilo prometom poljoprivrednih proizvoda. To je bio hibridni kukuruz i brašno od njega nije ništa valjalo pa su ljudi govorili „ od Avdovih kukuruza i šejtan bi iscijepao šupak“.
Od pruge se, međutim, brzo odustalo. Propala je baš ko ona austrijska. Direktor pruge, inžinjer Božo Malović premešten je u rudnik Kostolac. On je poveo sa sobom Avda i još neke minerske radnike. Tamo ih nisu prihvatili čista srca, pravili su im sabotaže, nazivali ih „turcima“ pa su ovi pobjegli nazad čim im se pružila pilika.
Iza toga obrešće se u Vojvodini, u pečalbi.
Pričalo se da tamo posla ima do za vrat i da su kulaci prebogati. „Razmine“, tako, „Suboticu, zagazi u ljute peščare i púste “, natrnta na veliku vojsku i velike vojne gradnje i nekakvog Andriju Mrdaka, oficira iz naših krajeva, koji ga primi na kopanju dreša i rovova.
Vojska je plaćala dobro i Avdo je, sa pozne jeseni, donio kući 600 banki. Za te pare mogla se onda dobaviti jača krava ili pet šest ovaca ali je Avdo pokušao da «kapital» obrne i s prve je omašio.
Polovina kapitala otišla je u zijan kada mu je Pajaz Šolja utrapio jedno staro kljuse i arabu i on počeo vaditi pijesak iz rijeke Jošanice u bumbacima povrh Ukrasa i Karahodžić ćuprije. To mu kljuse nije jednu heftu izdržalo i skljokalo se ispred Amiraginog hana te mu se čitava čaršija smijala.
Zadnjih 200 banki izvukla mu je Halima ćerčika. Uzela ga je na lijepo i svarala da se uortače i rade zajedno. Spremi ga, tako, za Beograd da dobavi robe i on kupi gore tovar iznošenog ruha – ponajviše ženskih bluza i haljina, muških pantalona, palti i cipela, a bilo je i vojničkih kožnih bundi i teških, vunjenih gunjeva. Utrpali su mu i neke svilene drehe iz Crvenog krsta koje su ostale iza jevreja sa Banjice.
Halima je probrala nekoliko kesa, ponijela ih po mahali ženama, ali ništa nije prodala. Žene su je mrškale iz kuća, zatiskujuć nos rukama jer je iz Haliminih «rospijskih terluka» kako su te drehe ubrzo prozvali, udarala lohotinja kao iz nužnika. Te su krpe nosili i Gabeljima ispod Dohovića ali su ih i oni podigli na šuškor.
– Zajeba me, ohladi me – kajao se Avdo izvečeri. – Đe mi beše pamet, u pamet se ja moju poserem.
– Rekla bih ti ja đe, – čula bi se Mejra za šporetom, – no me sramota od ovog nimeta. Bog te nagrdio, ko što te je nagrdio. Da se sližeš s onom rospetinom. Dela jedi, pa haj opet zabij glavu pod njene dimije.
2.
(Mr H. Pelin, Crvena svitanja)
Tih godina veliku smo pažnju posjećivali našem selu. U Deževi i Šaronjama sproveli smo elektrifikaciju, izgradili put za Suhu ćurpiju i Bijele vode, vršili depedikulaciju (razvašljivanje) domaćinstava u Crhlju, Bronjama i Paljevu. Organizovali smo takođe i akciju uvođenja visokorodnih pšenica i drugih žita u štavičkom srezu. Ja sam bio zadužen za sela Jerku, Lukocrijevo i Šavce, te sam, rad sestrinog hatara, ubacio Avda da mi bude vodič i agituje među seljanima. On je ta sela dobro poznavao, jer je, dok je pekara radila, od njih kupovao drva i pšenicu.
Ove rede Avdo se ponio vrlo odgovorno i bio nam od velike korisiti. Pokazao je mnogo truda u razbijanju nepovjerenja kod seljaka. Na mnogim sastancima i zborovima seljaci su iznosili rezerve i sumnje a Avdo im svaku suzbijao i ubjeđivao da odustanu od domaćih sorti žita i prihvate nove koje su bile kvalitetnije i davale veći prinos.
Na jednom zboru u Šavcima, izbila je žučna rasprava oko talijanke, jedne nove i veoma rodne pšenice. Seljaci su odbijali da je siju, tvrdeći da se njeno brašno slabo tanji i da se od njega ne da pita umijesiti.
– A mi bez te pite moremo da živimo. Šta bi turali uz Ramazan i Bajram? Ovu, Avdo, tvoju bajdariju!
Neke su žene iznijele posude sa tijestom i sofricu. Izdijelile su tijesto u grudve i počele ga razvlačiti. Tijesto im se kidalo i lijepilo za podlogu. Seljaci su se dali u posprd i viku.
Avdo je sišao sa stubline odakle se krvio s narodom i prišao onamo. Zasukao je rukave i dok si dlanom u dlan udario, umijesio i ispekao pitu, takozvanu jermišku-slaganu, kakvu ja u mom vijeku nisam okusio.
– E valahi i bilahi, – čudio se hodža Ibrahim Loboder, koji se ponajviše talijanki opirao, – da se iznese pred sultana, pa se insan ne bi zasramio. Međer, pita!
Tako je talijanka (a i naša akcija) pobijedila nepovjerenje seljaka i pokazala se veoma rodnom i uspješnom.
(—)
