Kažu da se Naser još nije bio rodio kad je njegov otac kupio kuću iznad Hasanabada. Naserov otac imao je dvije žene, pa je morao kupiti još jednu kuću. I tako, jedna žena ostala je u ulici Muhtari, u kući njegovog oca i djedova, a druga je živjela iznad Hasanabada, u armenskoj mahali.
Druga žena mu je odmah rodila sina. Upravo ovog Nasera. Onda joj je kupio veliku i prostranu kuću, dvostruko veću od stare. Ne zbog nekakve silne ljubavi prema Naserovoj majci. Jednostavno, kupio ju je jer je bila jeftina. U armenskoj mahali, koja se nalazi tek par ulica iznad trga Šapur, nekretnine su se mogle kupiti u pola cijene. U ta vremena smatralo se sramotom kupiti kuću u armenskoj mahali. Onamo su zalazili samo bećari i pijanice. I to zbog Petrosijanove točionice vina. Pričalo se da ima tu i drugih stvari, ali Armeni uglavnom nisu od tog posla. A ako su i bili, to je ostajalo među njima.
Naserov otac znao je šta radi. Da je i druga žena živjela s njima u istoj mahali, ko bi zaustavio ogovaranja. O njima se i ovako pričalo posvuda, od kafane Huseina Turčina do džamije Kindi u Haniabadu:
– Starac! Kako ga nije stid!
– Ženskaroš po stare dane!
– Ali stari je muškarčina! Napravio je sina! A da ga zamolimo za recept?
– A šta će mu sad sin?! Samo što nije legao u tabut!
– A dječakova je mater još mlada. Čim stari umre, nju će sunce ogrijati. A i onolika kuća..
– Ali i on je mudar. Kuću je spisao na malog. Inače dijete ne bi ništa zapalo.
Kuća je zaista bila velika. U ono vrijeme nije se računalo površinu nego dimenzije kuće. Protezala se na sjever sve do crkve Djevice Marije, na zapad do kuće Stefanijanovih, a na istok do kuće nekog drugog Armena. Sve u svemu, nekih dvije hiljade metara prostora.
Kad je Naser odrastao za školu, majka ga je upisala u školu “Hakim Nizami”. Škola “Hakim Nizami” nalazila se ispod Šahpura. Njemu je, dakle, valjalo popoći do škole. Do pola puta išao bi s djecom iz mahale. Ostali bi otišli u školu kapućijanskih svećenika, a Naser bi sam nastavio do škole “Hakim Nizami”. Ko zna, možda su ga baš tad i prozvali Naser Armen. Imalo bi smisla. Čim bi nastava završila, Naser je trčao natrag da se kući vrati s armenskom djecom. Naučio je već bio i nekoliko riječi na armenskom: “Pejtar baruk ari Hakim Nizami.”
Uglavnom, djeca u školi zvala su ga Naser Armen. Njemu to nije smetalo, čak mu je bilo drago. Ponekad bi školske drugove učio armenski. Dvojicu najnestašnijih dječaka naučio je nekoliko gadnih armenskih psovki. Oni bi sve do Hasanabada pratili djecu iz Naserove mahale, vrijeđajući ih tim psovkama. Zbog ovoga su Armeni neko vrijeme bili ljuti na Nasera.
Naseru, dakle, nadimak nije smetao. Možda i zato što je svako ionako imao nadimak. Ako je neko bio visok, zvali bi ga dugonja. Onog ko bi se pri hodu malo iskrivio prozvali bi heronja, a onog ko bi često s majkom išao u goste kod žena u komšiluku zvali su ženskonjom. Naser je smatrao da je dobio zaslužen nadimak i nimalo se nije bunio. Nadimak mu je prvi put zasmetao kad je jednom u školi ponudio baklavom sina hodže iz džamije Kindi. Hodžin sin mu je grubo rekao: “Babo mi je rekao da od Nasera Armena ništa ne uzimam jer je sve tvoje nečisto. Kad bih sad pojeo tu baklavu, ona bi se na onom svijetu u mom stomaku pretvorila u vatru.”
– Za baklavu tako kaže?
– Aha, moj babo sve zna. On zna šta na onom svijetu čeka tebe, tvog dedu i tvog babu Dvoženca.
Naser nije ništa rekao. Možda zato što nije navikao da se upušta u raspravu s nekim ko nije Armen. Uzeo je svoju baklavu i, kad se odmaknuo od hodžinog sina, promrmljao je sebi u bradu: “Ne moraš jesti, baš me briga!”
Tako je prvi put osjetio nelagodu zbog svog nadimka. Ali to je bio tek početak. Jednom ga je nastavnik vjeronauke poslije časa odveo u stranu i stao ga nagovarati da izgovori šehadet i pređe na islam. Naser se plačući vratio kući i posvađao se s majkom, a ona je svu krivicu pripisivala njegovom ocu. Naposljetku, kad je vidjela da je Naser neutješan, dala mu je novca koliko bi obično dobivao za mjesec dana i rekla mu da počasti drugove i zamoli ih da ga više ne zovu Armen.
Naser je odveo svoje društvo u poslastičarnicu Ekbera Mešdija. Naručio je slatki sok od mrkve za sve, i još je svakom kupio po sladoled. Svi su obećali da ga ubuduće neće zvati Naser Armen. No, obećanja se nisu držali duže od dva-tri dana. Već treći dan, djeca u školi počela su ga zadirkivati: “Naser Armen, glava mu ko kamen…”
*
Ko bi mogao pretpostaviti da će bezazleni nadimak iz djetinjstva nekome utjecati na ostatak života. Naserov nadimak bio je zlo koga se nije mogao osloboditi. Istina, i sam je za to bio kriv. Kad mu je otac umro, majka je navaljivala na Nasera da proda kuću, ali on nije htio ni čuti za to. Naserova majka uskoro se ponovo udala; neki trgovac iz Mešheda uzeo ju je za svoju drugu ženu. Naseru, kome tada još ni brkovi nisu počeli nicati, nuđene su za kuću fine pare. Da se tad polakomio na novac i prodao kuću, možda bi se zauvijek spasio nadimka.
Naser je, međutim, bio nekako čudno vezan za mahalu. A i Piter, Edvin i Armund, njegovi birtijski drugovi, živjeli su tu. Tad je u Teheranu još bilo mjesta gdje se moglo popiti. Jedna birtija, naprimjer, u sirotinjskoj mahali, tamo gdje je danas Šimranova kapija. Druga se nalazila ispod Šapura, i bilo ih je još nekoliko. Ipak, stari će vam i danas reći da je Petrusijanov podrum bio nešto posebno. On lično točio je vino. Njegovom vinu od jabuka nije bilo ravnog u cijelom Teheranu. Ambasade i konzulati kupovali su vino kod njega. Kažu da je imao dvije vrste buradi: burad iz koje je točio Armenima iz mahale, i onu za ostale mušterije. Naši pijanci doživjeli bi kao čast, i znali bi se time dugo hvaliti, ako bi im, zabunom, Petrusijan natočio vino iz bureta za Armene. Govorili su da je već od jedne čaše tog vina čovjek pijan. I nisu dopuštali da je Petrusijan pogriješio; govorili su da on dobro zna kome odakle natočiti.
Ali, vratimo se Naseru. Kad bi Naser svratio kod Petrusijana, njemu bi Petrusijan natočio vino iz posebne, naprsle, boce. Njegovo najbolje vino. Točio ga je samo nekolicini ljudi iz mahale, među njima i Naseru. Momku dobrodušnom i poštenom kao i većina teheranskih momaka, ali i vlasniku prostrane kuće u armenskoj mahali.
Ušavši u dvadesete, Naser je, što je i prirodno, počeo razmišljati o ženidbi. Htio se oženiti jednom djevojkom iz mahale, Edvinovom sestrom, ali djevojčini nisu htjeli ni čuti. Nisu mu čak dopuštali niti da im pređe kućni prag. Poručili su mu: Armenka se udaje samo za Armena.
Naser je onda otišao do svog komšije, svećenika crkve Djevice Marije. Potišten i ozbiljan, poljubi svećenika u ruku: “Oče, sluga sam pokoran. Čitav smo život komšije. Bog je svjedok da me ujutro bude vaše molitve. Plačem dok se vi molite (tad poče plakati) i podignem ruke ka nebu. Ta, barem vi to znate, Bog je Bog. Njemu je svejedno je li neko Armen ili musliman. Uostalom, mene svi, čak i vi, oče, zovu Naser Armen. Pomozite, tako vam ove gospođe Djevice, pravde i komšiluka radi…”
Onda opet zgrabi svećenikovu ruku i stade cjelivati krupni kamen na njegovom prstenu. Svećenik hitro trže ruku i strogim glasom reče: “Sinak, sinak…Ne čini budalaštine! Idi lijepo za svojim poslom! Armen, Armen…Ma da si barem musliman! Sramotiš nam mahalu. Iskvario si nam mladiće, pa niko više ne dolazi u crkvu. Prvi uđeš a zadnji izađeš od onog bludnika Petrusijana. I kažeš da te nedjeljom probudi moja molitva. A ja subotom navečer ne mogu zaspati od vike i galame; tvoje, onog Edvina i sličnih. Hajde, prođi me se!”
Naser, i ne osvrnuvši se na svećenika, izađe iz crkve. Otad bi, kad bi se napio, ali nerijetko i posve trijezan, rado ogovarao svećenika: “Otac, otac…, moj je babo bio bolji čovjek od onog mutikaše, pa taman da je imao i četiri žene! Petrus, za tebe kaže da si bludnik. Kod tebe neće da svrati, a ode dolje ispod Šapura, pa se kod Matijasa napije k’o zemlja… Smiješ se?! Ma, on je pijandura prvog reda! Ne zna za mjeru. Ta, moj je komšija, valjda ga poznajem. Koliko smo samo puta petkom skupa pili! Iskapi deset bukara, i ništa mu… Nego, Petrus, natoči još jednu…I nije njemu piće jedina mahana. Šta misliš zašto se nije oženio? Šta misliš zašto mu biskup ne da da u crkvi drži djeci vjersku pouku? Poživio Bog biskupa, ono je mudar čovjek! Ne vjeruje ovom popu ni najmanje. Zna biskup da se ovom zloći ne smije povjeriti tuđu djecu.”
I tako, malo po malo, Petrusijan je morao zabraniti Naseru da dolazi u podrum. Ne samo da mu više nije sipao iz naprsle boce, nego mi nije htio niti prodati vina iz armenske buradi. Tako se, u potrazi za valjanim pićem, Naser morao spustiti do Šahpura. Kod Matijasa. Ondje bi, trešten pijan, govorio: “Ovdje smo barem svi naši… A Edvinova sestra i nije nešto. Lijepo je meni majka govorila: Armenke su u mladosti zgodne, ali čim malo zađu u godine, proružnjaju se. Neka nama muslimanki! I naš je Matijas musliman. Mislim, ako pogledate onog bludnika Petrusijana, Matijas je musliman. Kod njega nema naprslih flaša, ove buradi, one buradi…Svima isto. Neka nama naših muslimana!”
Naser je onda odlučio oženiti se muslimankom. Kćerkom jednog trgovca s šahpurskog bazara. Otišao je kod očuha, onog trgovca iz Mešheda, i poslao majku da zaprosi djevojku. Djevojčini su bez oklijevanja odbili ponudu: “To što je pijanica još je najmanji problem. Nije važno ni to što je bez posla, hodža bi mu već nešto našao. Ali ljudi sumnjaju je li on uopće musliman! Ta, njega zovu Naser Armen!”
Naserova majka nije znala šta da kaže; vratila se kući i gadno se posvađala s Naserom. Govorila je da je on za sve kriv. Nije poslušao majku kad mu je govorila da proda kuću, i sad mu Bog vraća za to.
Malo zato da udovolji majci, a više zato da bi se napokon oženio, Naser je odlučio prodati kuću. Podijelio ju je na deset parcela od po dvjesto metara. Svećenik crkve Djevice Marije, kome je sanduk za milodare izgleda bio pun, bio je prva mušterija. Odavno je već razmišljao kako da proširi crkvu koja je posljednjih godina za blagdanske mise redovno bila tijesna. Naser mu je prvo poručio da je parcela na koju je bacio oko najvrijednija i da košta dvostruko više od ostalih. Svećenik se nije pokolebao i pristao je platiti i dvostruku cijenu. Naser je nekoliko dana razmišljao, a onda je donio odluku. Rasprodao je sve parcele osim baš te najbliže crkvi. Uzeo je pristojan novac. Kupio je kuću na Šahpuru, dućan na bazaru, a nešto novca dao je i majci. Jednom je, prije podne-namaza, sačekao hodžu džamije Kindi. Ispričao mu je sve o sebi i rekao da, kako bi očistio svoj imetak, želi sagraditi džamiju. I to u armenskoj mahali. I to baš uz crkvu Djevice Marije. Hodža je, pred svim džematlijama, poljubio Nasera u čelo i rekao: “U hadisu se kaže da je džamija na nevjerničkoj teritoriji naročito važna i vrijedna.” A onda je Nasera posadio u prvi saf, među starce, tako da je Naseru bilo prilično teško klanjati svoj prvi namaz.
Naser se odmah bacio na posao. Naručio je nacrt i počeo nabavljati materijal za gradnju. Nije više išao ni kod Matijasa ni kod Petrusijana. Bocu bi sakrio pod mišku, pa bi pio kući sakriven od očiju. Starci iz mahale redovno su ga na ulici cjelivali u čelo:
– Bog ga čuvao! Od dobrog je on roda, a krv nije voda.
– Velika je stvar da u onakvoj mahali odraste ovakav čovjek!
– Zamisli samo: odsad će se ispred onamonjihove crkve čuti ezan! Sad im džaba zvona!
Dva mjeseca kasnije džamija je bila sagrađena. Sva od kamena. Zidova ukrašenih kaligrafskim ispisima. Naručili su i natpis Naserov vakuf, na kome je ono Naserov naročito upadalo u oči. Prije nego je hodža zvanično otvorio džamiju, desile su se dvije važne stvari: umro je svećenik crkve Djevice Marije, a Naser se oženio. Kćerkom onog istog trgovca.
*
Naser je sad kod kuće imao ženu i sav se predao radu u dućanu. Godinu dana poslije ženidbe, Bog mu je podario sina. Sad su ga svi poznavali. Naser je bio taj čiji je vakuf džamija u armenskoj mahali. Zet dobrostojećeg trgovca s šahpurskog bazara. Još uvijek je bio Petrusijanova mušterija, ali navečer je znao svratiti i u džamiju. Otkud bi neko znao da pod kaputom krije bocu. Naseru je sad sve bilo potaman. Jedino bi mu zasmetalo kad bi ga starci u džamiji upoznavali s nekim:
– Poznaješ li Naser-agu?
Pridošlica bi ga pogledao i rekao: “Ne, ne mogu se sjetiti.”
– Eh, ne znaš Naser-agu?! Čovjek je sagradio džamiju!
– Džamiju? Gdje?
– U armenskoj mahali.
Pridošlica bi uzdahnuo u znak da shvata o kome se radi i poljubio bi Nasera u čelo: “Tako, pa sad znam! Džamija Nasera Armena! Baš mi je drago! Pa što odmah ne kažete da je to Naser Armen! Tako mi je drago!”
Naser bi se nervozno zahvalio i otišao za svojim poslom. Sad se već umalo počeo kajati što je uopće sagradio džamiju. Umjesto da izbriše njegov nadimak, džamija je učinila da ga čuje i onaj ko inače ne bi. Govorio bi sebi: “Još će mi i dijete sutra morati hodati pognute glave! Oca mu zovu Naser Armen!” Sjetio se svog djetinjstva. Oca su zvali Dvoženac. “Dvoženac, pa šta! To je muslimanski. Bog mu se smilovao, imao je pravo imati i četiri žene. Ali Armen! To ni Kevser-voda ne može oprati!”
Naposljetku je odlučio reći hodži džamije Kindi šta ga tišti. Poslije podne-namaza jednom mu je rekao: “Efendija, vi me dobro poznajete. Sagradio sam džamiju kako bih umakao od tog nadimka. Dobro, nije da se kajem. Zahvaljujući tome oženio sam se i sad imam sina. Ali nadimka se još nisam riješio.”
Hodža pogladi bradu i reče mu da je bitno da ono što čovjek čini, čini radi Boga. Da mu je nijet bio iskren, sve bi bilo uredu i nadimka bi se dosad oslobodio. Ipak, hodža mu je vratio nadu. Posavjetovao ga je da ode na hadž. Onda će ga ljudi zvati hadžijom, a ružni nadimak će brzo biti zaboravljen.
Naser je riješio da posluša hodžu. Odvojio je novac i iste godine otišao na hadž.
*
Hodžin savjet pokazao se dobrim. Sad su ga svi zvali hadži Naser. Naser je napokon mogao živjeti kako treba. Radio je, zarađivao, i živio poštenim životom. Skoro da je i sam već zaboravio da su ga nekad zvali Naser Armen.
Ali, nikad ne znaš šta život donosi. Dvije godine kasnije na hadž je otišao Naser ćevabdžija, vlasnik radnje na Muhtariju. I onda su počeli problemi. Ljudi bi, recimo, razgovarali:
– Čija su ono kola napolju?
– Kakva kola?
– Ona ispred hadži Naserove radnje?
– Hadži Naserove? Nema tamo nikakvih kola, sad sam ondje bio na ručku.
– Ama, čovječe! Ne mislim na ćevabdžiju hadži Nasera.
– Tako mi reci! Znači, pred dućanom hadži Nasera Armena. Ne znam čija su kola, odavno nisam onuda prošao. Pitaj hadži Nasera Armena, valjda on zna.
*
Dvadeset je godina od tih dana. Hadži Naser Armen poginuo je preklani. Iračka raketa pala je na Šahpur, baš na Naserovu kuću, i ubila njega i ženu. Sin im nije bio kod kuće. Sad je već dvadesetogodišnjak. Ponekad ga sretnem u džamiji. Pristojan mladić. Možda i zato što danas više nema ni Petrusijana ni Matijasa.
Katkad prošetam gore iznad Hasanabada i naiđem pored Naserove džamije. Crkva pored nje je urušena. U mahali danas ne žive samo Armeni. Doselilo se ondje mnogo muslimana.
Nedavno sam se opet sjetio Nasera. Hodža u džamiji Kindi – novi, onaj stari hodža je umro – pričao je o ljubavi prema domovini. Rekao je da je ljubav prema domovini dio vjere. Raspričao se nadugo i naširoko, ne znajući da naši stari ne vole duge govorancije. Danas u džamiju dolaze uglavnom Naserovi vršnjaci. Ušli su u šezdesete, sedamdesete, i okrenuli se vjeri i džamiji. Uglavnom, hodža je pričao o ljubavi prema domovini, o tome kako su mnogi na front odlazili zbog ljubavi prema domovini. Onda je rekao: “Nisu svi naši šehidi muslimani, mi imamo i šehida nemuslimana!” Neki starac koji je sjedio ispod minbera prigušeno se nasmija i dobaci: “Da, naprimjer Naser Armen!” Džamiju ispuni starački smijeh. Kasnije su sjedili na trijemu i sjećali se starih dana.
Starci nemaju nikakvih obaveza. Svaki dan dolaze u džamiju. Nekako se strpe dok hodža završi svoje predavanje poslije namaza, a onda ostanu u džamiji, druže se i pričaju o svom vremenu. Prije nekoliko dana, hodža je govorio o hadžu. Rekao je da je hadž obaveza svakom ko ima mogućnosti da ga obavi. Ako je neko imao novaca, a nije obavio hadž, taj nije umro kao musliman. Takvom na onom svijetu kažu da odabere da li je kršćanin ili židov.
Domalo poslije toga pronijela se čudna glasina. Prvo se čula među starcima u džamiji, a kasnije se proširila po svim okolnim mahalama. Naserov sin zato ne selami starce kad dođe u džamiju. Uglavnom, priča se da je neko ovo sanjao, mada neki kažu da se jednome to ukazalo dok je zikrio. Priča glasi: Kad su ga sahranili, hadži Naser je ležao u kaburu, prilično siguran u sebe. Sagradio je džamiju, obavio hadž, poginuo kao šehid. Navečer su se k njemu spustila dva meleka, Munkir i Nekir. Da nas Allah spasi kaburskih azaba! Dakle, rekli su Naseru da mu nijedno djelo nije prihvaćeno. Baš nijedno! “Osim toga”, pitali su, “zašto nisi obavio hadž, a imao si novaca?” “Ali ja sam bio na hadžu! To svi znaju!”, odgovorio je Naser. Meleki su mu rekli da nije bio na hadžu, jer tamo nije išao radi Boga. Onda su mu rekli da odabere: da li da ga pišu među kršćane ili među židove? Naser je malo porazmislio, a onda upitao Munkira i Nekira: “Je li kršćanin znači Armen?”
S perzijskog preveo Muamer Kodrić
