NOGOMET
Golema je rijeka politika.
Naša sela njome razdvojena.
O vojnici!
Spustite oružje,
odložite radio-stanice…
Ne trebate lisičine, niti dreku, ni zasjede.
Mi nemamo ništa s vama.
Lopta nam je pala prijeko,
po nju bismo preko rijeke.
Žalosna je rijeka politika.
SUTON IZBJEGLICE
Sunce je zasigurno
upravo utonulo za brdo.
Oblaci su
zasigurno
još uvijek oblaci.
Vjetar je još uvijek vjetar.
Porodice su još uvijek porodice.
Zvuci derneka,
ples, pjesma i srča razbijenih čaša.
Svakoga trena nova eksplozija smijeha.
To su ljudi.
To je radost.
Ja, srca golemoga,
u potpalublju,
ili pod ceradom kamiona,
prelazim granicu.
Ushićeno.
Stižem u zemlju Englesku.
SUDBA
Ja sam kiša u nevakat.
Mene ni ulice ne razumiju.
Ja sam davno svršeno vrijeme.
Duhovi neznanih putnika i znanih mornara
u mome su tijelu sahranjeni.
Ja sam zaboravljena riječ
od koje bježe djeca.
Riječ sam koju su pjesnici odbacili.
Imam lice Bude iz Bamiyana.
S broda na brod,
iz ruke u ruku,
ukrali me mojoj domovini.
Odbačeno truplo jesam
na londonskim ulicama.
Ne haju za mnom općinari.
PISMO KIŠI
Draga kišo,
zima je prošla,
a i proljeće je na izmaku.
Svima u našem vrtu jako nedostaješ.
Kada misliš do nas navratiti?
Zdravo, kišo!
Oh, kišo, kišo, kišo…
Kišo blagodarna, kišo nevjerna.
Našem milom vrtu ništa sem prašine ne donose.
S planine, iz pustinje, čak i iz šume, vjetar samo nju donosi.
Po našeme vrtu pada samo pijesak i prašina.
Kišo… Kišo blaga…
Poslijepodne iz našeg vrta odletjet će i zadnja ptica.
Pjevica proljeća otići će svojim putem, gore negdje pod oblake.
Ovo pismo tebi pišem na krilima te pjevice.
Hoće li ti stići ne znam.
Dalija za tobom, eto, cijeli dan je preplakala.
pa sad uzeh, za njen hatar, da ti ovo pismo pišem.
Kišo… Kišo.. Kišo naša…
Kad dobiješ ovo pismo,
ti čim prije dođi k nama!
IRONIJA
Stavljaš plastično cvijeće u vaznu od lažnoga srebra
pod prozor na zidu nacrtan.
Pod vještačkim svjetlom tvoj izvještačeni osmijeh
doima se još gorčim.
Šminkom uljepšano lice
spuštaš na moja prsa.
Na stvarno srce koje te voli.
S perzijskog preveo Muamer Kodrić
Reza Mohammadi (Kandahar, 1979.) spada među vodeće afganistanske pjesnike mlađe generacije. Nakon završenog studija islamske juristike, a potom i filozofije, u Iranu, postdiplomske studije (na temu fenomena globalizacije) nastavio je na London Metropolitan University. Objavio je četiri zbirke poezije, kolumnista je i komentator u nekoliko iranskih i afganistanskih magazina, a nekoliko njegovih tekstova objavio je i britanski The Guardian.