Kao rušiti u glavi
Kad su se uputili na onu stranu, brodovi s vojnicima krenuli su prije njih. Udaljavao se lavež pasa i samo jedan dječak ih je gledao s obale; Kalija mu je mahao, zora je bila sivkasto plava, mahao je i taj dječak iz luke.
Kalija pomisli na sebe u Sirakuzi, kao da je taj dječak zrcalo što ostaje na ovoj strani mora, a tamo preko je mjesto gdje mu je Menda ostavila slobodu. On je već osjeća na putu jer nitko ne zna tko je on, nitko ga ne može pronaći pred otvorenim morem dok nestaje slika dječaka što maše s italskog kopna.
Otišao sam daleko, mislio je. Sad je stvarno sve bilo onako kako je to ponekad nehotice promatrao; svijet se udaljava. Nema ga više: zajedno sa Mendinim mirisom i glasom, s njenim tijelom o koje je omjeravao svoju visinu, oko kojeg se kretao.
Zar je stvarno tako da sam potpuno otišao, to se pitao, ne baš na način da se pita nego se čudio sebi koji je na tome brodu, zajedno s Miu i Mikrom u potpalublju. Kad su isplovljavali iz Sirakuze sve je još ipak izgledalo kao san i tek tad, kad mu je taj dječak mahao, i kad je nestao s horizonta, Kalija je vidio da ga više nema tamo, na onoj strani.
Teogen je rekao Kaliji kako je imao sina za kojeg ne zna gdje je. Ti me podsjećaš na njega dok je još bio dobar, rekao je.
Pobjegao je?, upita Kalija.
Teogen mrko uzdahne pa se zamisli. Reče da ga je sin izdao; on ga je naučio raditi s kamenom i, kako je rastao, on mu je pričao o gradu, i onda je njegov sin, zamisli, umjesto da bude graditelj postao rječit. Prilično je uživao govoriti. Pričao je o gradu, što se Teogenu čak i sviđalo. Onda se zaljubio u jednog filozofa, skitnicu iz Atene, i krenuo ga pratiti kao pas; počeo je govoriti kao Atenjanin: pričali su o polisu, umjesto da ga grade. I sad je tamo, trebao se vratiti, ali nije. A ja sam ga učio kako napraviti grad, sanjao s njim, imao je sve u rukama. Nije meni što se zaljubio u muškarca, ni prvi ni zadnji, nego mi je izvrnuo nauk, razumiješ? Jer ja sam ga učio kako stvarno napraviti grad. Trebao je biti ovdje sa mnom, trebali smo graditi polis, a on priča o polisu; pa mogao je i tog svoga povesti, mogao je i on komentirati. Ali ne, oni stoje u trećem redu oko onog đubreta od Platona. I oni komentiraju tamo, moj sin i taj njegov; tamo oni komentiraju, a mogao je sa mnom ići i graditi polis?! Pa neka je nakraj svijeta, pa što?! Gdje bi drugo mogao graditi ispočetka? Moraš otići nakraj svijeta da bi gradio polis. Nećeš ga sigurno graditi u Ateni. Tamo je sve nakrivo i ne možeš ništa popraviti. Svaka kuća svoju politiku vodi, mislim, tako im stoje kuće. To je sve zbrda-zdola, vjeruj mi, Kalija, bio sam; otišao ih tražiti, i našao sam ih. I lijepo sam rekao tom Platonu, nakon što sam ga iz prikrajka slušao: Ako želiš graditi idealni grad, dođi s nama pa gradi iz početka! Ne tvrdim, rekao sam mu, da bi filozofi imali vlast, ali ovo drugo što pričaš, to se može.
Jer on je baš bio pričao kako se u novom polisu treba izvršiti podjelu zemljišta i nastambi, i to jednako koliko je god moguće. Takve stvari, da svi budu umjereni. I da ne preprodaje nitko ništa. Evo, ja sam to što je rekao, prenio svima na brodu i uglavnom se svi slažu, jedino su me Oikistes i onaj Kleemporos gledali kao da to nije moj posao. Ali morat će se i oni složiti, ne treba im razdor dok se gradi apoikia. Nas je šesto, a njih nekoliko gamoroja. Ne treba im to da ih vojska od nas čuva, jer to je vojska daleko od kuće, daleko od komande. Ali što ja tebi pričam, Kalija, počeo sam o onome svome bilmezu… Pazi, njemu je bilo neugodno što sam došao za njim i što se tako obraćam Platonu. Mom rođenom sinu, neugodno!? A lijepo ih zovem sve zajedno, jasno i glasno, da gradimo polis. I evo mene samog ovdje s tobom i glupom mačkom. Možeš ti to razumjeti?!
Mogu, reče Kalija. I što je rekao taj Platon?
Znaš, Kalija, nije on tolika budala kao što se priča. On me malo gledao, s onim svojim podsmijehom, pa je rekao: Mogao bih ja doći u Sirakuzu… Ali rekao je to kao da ima vremena. Ne znam kad je on to planirao jer, evo, mi smo ovdje na valovima, a onaj moj klipan još se tamo u trećem redu domunđava s onim svojim, i ni oni ni Platon neće graditi polis, nego ja i ti! Zamisli? A sve im dadeš na pladnju!
Možda jednom i dođu, reče Kalija.
Ne znam zašto se toliko uzrujavam. Ali i znam, reče Teogen. Jer mi je sin. Puno vremena sam potrošio na njega. Nevjerojatno puno vremena. Glupa magarica se porodi i magarčić odmah hoda. Ali ovaj ne! Naučiš ga hodati, naučiš ga govoriti i sve ideš polako prema tome da ga naučiš napraviti grad i to traje skoro toliko da bi mogao napraviti grad, i onda on sve to ima u glavi i rukama, i onda on ode s budalom i oni pričaju o polisu! Gdje?! U Ateni koja nije imala druge ideje nego da osvoji Sirakuzu. Samo trgovci su gori od njih, rekao je.
Od Atenjana?, upita Kalija pomalo odsutno. On je prvo pomislio da je Teogenov sin pobjegao iz ropstva, jer on uvijek na to pomisli, a sad mu se činilo da je pobjegao od Teogena.
Filozofi, Atenjani, ista stvar, reče Teogen. Bio je dosta uzrujan pa je viknuo, nehotice, da ga čuje cijeli brod: Nevjerojatno puno vremena! Nevjerojatno puno vremena da se odgoji dijete! I što? U Atenu!
Začuo se mrmor negativnog slaganja.
Onda je Teogen, a možda već i prije, shvatio da ga drugi slušaju i vikao je: Nikad u Atenu! Idemo na kraj svijeta, ali tamo nikad!
Iz nekog razloga, to se nekima sviđalo pa su zapljeskali.
Kaliji je Teogen, sa svojim gradom u glavi, bio interesantan, samo mu se nije sviđalo što Teogen Miu gleda kao beštiju kojoj broji zalogaje. Kako je Kalija bio došao na brod bez hrane, jeo je iz zajedničke kuhinje i brzo je shvatio da se mora pred Teogenom skrivati kad bi Miu davao dio svog obroka.
Teogen je to primijetio pa je Kaliji govorio kako je to zajednička hrana i kako životinje poput Miu nisu predviđene. Teogen je znao da Kalija ima i magarca na donjoj palubi, ali to što on jede zajedničku hranu i što pije puno vode, to Teogenu nije smetalo jer će im, kako je rekao, magarac pomagati u gradnji apoikie. I Teogen je imao magaricu, Fisihu, koju je sad, rekao je, namjeravao preimenovati u Isihu. Zbog Isse.
Je li to dobra ideja?, pitao je Kaliju.
Kalija je kimnuo.
Znaš, Kalija, rekao mu je Teogen povjerljivim glasom, kad bih ja imao neke loše ideje, ja bih ih odbacio.
Kaliji se to učinilo nemogućim pa ga je upitao je li se to ikad dogodilo.
Hm, zamislio se Teogen. Onda, na Kalijino iznenađenje, reče da je i toga bilo. I onda se čovjek mora rastati sa svojom idejom. Teško je to. Ali graditelj to mora. Mora to naučiti. Ako gradiš ukrivo, sve kasnije je uzalud.
Kalija je zamislio krivu kuću i Teogena kako je gleda.
Nekad sam bio tvrdoglav, reče Teogen pa napravi grimasu i zaustavi se. Kalija je pokušavao zamisliti kako je Teogen izgledao kad je bio tvrdoglav. Vidio ga je na tren s vojničkom kacigom na glavi i to mu je bilo smiješno, ali Teogen to nije primijetio.
Plovili su sad po otvorenom moru, kao da su lebdjeli u plavetnilu bez rubova.
Kad poželiš rušiti, onda je kasno, reče Teogen. Onda je tražio neku misao, gledao okolo kao da ne vidi ništa, pa reče: Zato graditelj mora zamišljati ono čega još nema. To je osnovna stvar. Treba rušiti onda dok još toga nema. Dok je u glavi.
Kalija je zamišljao kako ruši zidove u glavi. Dobro mu je to izgledalo i slagalo se s morem.
Ti ćeš biti moj pomoćnik, rekao je Teogen. Naučit ću te da gradiš i rušiš u glavi.
Vjetropir
Rijetki su se među njima s tih lađa ikad više vratili u Sirakuzu, ali ja jesam. Mogu iznad praznog mora putovati dosta brzo. Odlazio sam, u stvari, opservirati onaj vrtlog na vrhu Jonskog mora koji je s jedne strane uvlačio, s druge izbacivao vodu iz Jadrana. Dugo mi je trebalo da shvatim što se tu događa, zašto vrtlog postoji i zašto mijenja smjer jer bilo je to, na kraju krajeva, povezano s mojim poslom. Samo je posao tog vrtloga bio daleko veći. Vidio sam s vremenom da on balansira to more što sliči na zaljev, da uravnotežava slanost i toplinu: jer nije isto ulazi li levanantska voda s istočne strane, koja je slanija i toplija, ili ulazi zapadna voda s Atlantika, hladnija i manje slana, s kojom ponekad uđu kitovi.
U vrtlogu je bio ogroman sat koji je polako kucao. Čekao sam kad će se opet okrenuti. Tada još nisam znao da će to dogoditi tek za deset godina. Dolazio sam stoga i u Sirakuzu, zaletio bih se ponekad kad bih već stigao do vrtloga, nije mi bila daleko. Tražeći neke druge, vidio sam da je filozof Platon stvarno došao u Sirakuzu. Malo je kasnio, ali je došao.
Bilo ga je zanimljivo slušati. Nisam ja u to doba znao sve što znam danas, bio sam dosta gluplji. Svoje sam znanje stjecao s vremenom, ne mogu nikako reći da sam ga stjecao sam. Vidio sam stvari, ali nisam ih znao sročiti; mnoge stvari ne bih nikad mogao reći da ih nisam čuo od ljudi, a i njima je trebalo vremena. Meni je, vidio sam kasnije, nedostajao jezik, premda i on ima svojih mana. Dobro je kad najprije vidiš, pa tek onda uzmeš jezik. Ali ako jezik uzmeš prije nego što vidiš, bojim se da od riječi možda ne bi mogao ni vidjeti.
U svakom slučaju, oduvijek sam pratio što govore znanstvenici ako sam ih imao prilike sresti. Njihove ideje bi zatim nestale u vjetru. To je pomalo šala.
Sjećam kad je Platon govorio da je Sokrat razmišljao o ljudima koji su izmislili jezik. Imao je neko ime za njih. Nomothetes, ako se dobro sjećam. To je bila ideja, zagonetka: tko su oni bili, kako su imenovali stvari, iz čega? Dugo sam o tome razmišljao. Meni se činilo da se to iz jednog signala sve samo nastavljalo, kotilo jedno na drugo, kao virus. Čini mi se da je jezik sličan bolesti koja se prenosi s jednih na druge, samo što je ovdje stvar u značenju. Jezik je dosta koristan virus, vidio sam. On mutira kao i svaki drugi virus što se prenosi, a ljudi su ga primili, postali na njega otporni i s njime ubili sve.
To je pomalo šala. Ali vidio sam kako stvari time što su imenovane postaju mrtve. Vidio sam kako čovjek putem riječi želi pripitomiti stvari poput životinja koje je pripitomio. To je bio zanimljiv naum jer se čovjek trudio opisati svijet da bi mogao njime gospodariti. Sve je to bilo izmišljeno, pomalo šala. Svijet se mogao sastojati od riječi, ali nije se mogao stvarno sastojati od riječi. Bila je to mapa svijeta. Po njoj su ipak putovali.
Robert Perišić, Brod za Issu, Sandorf, Zagreb, 2022.