Luiza Tratner
Miriše na muškarce. Na njihov dah, njihovu pljuvačku, njihov znoj, na sve što su tokom noći ostavili za sobom. Kreveti su još topli, ćebad izgužvana. Vlažne mrlje po čaršavima. Neke izgledaju kao ostrva, druge kao glave. Zamišljam ih kako su ležali. Kako su njihova oznojena tela pokušavala da se sviju u ovom gnezdu posle dana punog poraza. Špartali su duž zemlje u lakiranim cipelama, s koferima na točkiće, jeli po hodnicima i sobama i jeftinim gostionicama, stajali na autobuskim stajalištima i u kućnim ulazima, hitali i žurili, govorili i govorili, pogrbljeni, osmehujući se i vrebajući, stalno spremni za šta li već, da bi se posle svega napokon uvukli u tuđ, hladan krevet. Ali onda stižu snovi. Snovi o moći i propasti, o osvajanju i napuštanju, o železničkim stanicama i bifeima, o nepreglednim redovima drvenih klupa i beloj ženskoj ruci koja visi kroz prozor voza kao zavesa.
Znaš li zašto tako dobro poznajem snove tih muškaraca, Leni? Ispričali su mi ih.
Sećaš li se Kobilskog? Bio si oslonjen o izlog, s osvetljenim prodajnim prostorom i skupim automobilima iza sebe. Dobro si izgledao. Čitavo tvoje držanje delovalo je nonšalantno, izražavalo je opuštenu nezainteresovanost za svet. Glava ti je bila pognuta, lice ti je bilo u senci. Delovao si zagonetno, ali istovremeno sam imala utisak da sam te prepoznala. Jer ovo je tačno: zamenila sam te s nekim. Mislila sam da si neko drugi, zato sam ti prišla. Možda je trebalo brzo da razrešim situaciju, ali bio si duhovit, a ja usamljena. Ili sam možda samo umislila da si duhovit jer sam bila usamljena. Bilo kako bilo, to ne menja stvar. Kada je Kobilski kasnije upalio vatromet, već smo uveliko bili oslonjeni o izlog, rame uz rame, i zurili u noć punu eksplozija.
Upozorili su me na tebe. Sve žene koje sam znala i većina muškaraca. Baka je rekla: budi oprezna, ovaj čovek je loš za tebe. Rekla sam: ne brini, odrasla sam. U ljubavi čovek nikad nije dovoljno odrastao, kazala je. Rekla sam: bako, stara si. Imala si svoja iskustva, ali tvoja iskustva nisu moja, razumeš li? Ona me je samo posmatrala svojim starim, sivim očima.
Dakle, nisi bio u pravu kada si pomislio da sam te večeri mislila na tebe. Često nisi bio u pravu.
Koliko puta si pomislio da sam zaspala na krevetu s glavom na tvom ramenu? Ni jedan jedini put nisam spavala. Samo bih zatvorila oči. Znala sam da ćeš mi posmatrati lice. Osećala sam tvoj pogled i znala da se nećeš usuditi da se pomeriš sve dok ponovo ne otvorim oči. Bio je to moj način da te zadržim, bar dok se ne završi film.
Jer i ovo je tačno: želela sam te. Ne mogu to da objasnim. Kao kada skočiš u reku iako znaš da vodi u ponor. Takvo nešto poznaju samo samoubice i zaljubljeni. Želela sam te i dobila sam te. Skočila sam. I bilo je lepo plutati neko vreme s tobom.
Nikada ti to nisam rekla, ali jednom sam te videla. Jedan jedini put. Dojadilo mi je da te čekam, pa sam izašla usred noći. Tama je prekrila grad. Samo je kroz prozore Zlatnog meseca na ulicu padalo svetlo. Videla sam kako stojiš ispred automata. Tvoje prste, kako u smirenom ritmu guraju novčiće u prorez. Tvoje stopalo koje daje takt lupkajući o drveni pod. I videla sam ti lice, preko kog je preleteo odsjaj lampica. Htela sam da ti priđem, ali nisam mogla da se pomerim i ostala sam na ulici. Razdražilo me je to što si delovao srećno. I dalje si bio zgodan, kao onda kod Kobilskog, a ipak si mi bio dalji nego ikada. Bio si zgodni, srećni stranac. Posmatrala sam te, pola sata ili duže, a onda sam otišla kući.
Ne znam šta me je teralo da nastavim dalje. Ili, ipak, znam: strah od samoće. I moj inat. Razvila sam glupu ambiciju da im svima pokažem. Htela sam da im dokažem da nisu bili u pravu, da ovo nema veze s njihovim iskustvima i da ne mora svaka prokleta reka da se ulije u prokleti ponor.
Sećaš se ogrlice s crvenim kamenčićima koju si mi položio na krevet? Kada sam otvorila oči, u prvom trenutku sam pomislila da je na jastuku krv. Stavio si mi ogrlicu oko vrata. Bili su to stakleni kamenčići. Hladno, glatko, jeftino staklo. Ništa nisam rekla. Nisam rekla ništa ni kada je jednog dana ogrlica ponovo nestala. Ništa ni kada je iznenada nestao srebrni prsten moje bake. Ni reč kada su novčići i novčanice falili u mom novčaniku. Da li si se zapravo ikada zapitao odakle mi toliko novca? Zašto je ponekad ležao svuda po mojoj tašni? Šta misliš, koliko zarađuje sobarica u nekoj rupi kao što je Crni jarac? Nedovoljno, Leni.
Ali imala sam tu ambiciju. I postojali su muškarci u izgužvanim krevetima sa svojim izgužvanim snovima. Ne mogu da se setim nijedne od tih gomila reči koje su mi šaputali u uho, ni jednog jedinog imena, čak bi i sećanje na njihova lica izbledelo i pre nego što bih napustila sobu. Ostao bi samo miris.
No dobro, moglo je biti i gore. Oprostila sam ti laži. Krađe. A da li si stvarno mislio da ne znam da ti se posao ne svodi samo na obrezivanje ružinih pupoljaka? Da li si iskreno verovao da te svih tih godina ni jedan jedini put nisam posmatrala kako pereš unutrašnjost kontejnera za đubre ili kako sa staza grebeš stvrdnuto pseće govno?
Oprostila sam ti, Leni. Ali sebi nisam mogla da oprostim. Ne govorim o izgubljenom vremenu. Vreme ne može biti izgubljeno. Izgubila sam svoje dostojanstvo. Bolje rečeno: odrekla sam ga se. Odložila sam svoje dostojanstvo kao stari kaput.
Te večeri kada si otišao, na televiziji se prikazivao film. Pilot koji se u Portoriku zaljubio u jednu tamnooku krijumčarku i zbog nje dospeo u nevolje. Pilot zbog vrućine nije mogao da spava i palcem je stalno gladio brkove. Inače se više ničega ne sećam. Ridala sam za vreme čitavog filma. Jecala sam uronjena u jastuk i kukala. Bila sam besna i nisam shvatala šta se dogodilo. Razmišljala sam o svojoj baki i svima ostalima. Sve zajedno sam ih mrzela i mrzela sam sebe. Ali, pre svega, mrzela sam tebe, Leni.
U nekom trenutku je prošlo. Film se završio i pod ćebetom, kao iz neke velike daljine, čula sam vesti. Nešto se u meni slomilo ili pokuljalo iz mene, i znala sam da nikada više neću morati da te gledam u Zlatnom mesecu lica ozarenog od sreće.
Štefen je bio dobar čovek. On se odlučio za mene, a ja sam bila umorna i bio mi je potreban oslonac. Njegova plata bila je dovoljna za oboje i mogla sam da dam otkaz u Crnom jarcu. Htela sam da se brinem o bašti. Sve biljke su uvenule, jedna za drugom, pa sam rekla Štefenu da je najverovatnije do zemlje, ili kiše, ili zagađenog vazduha, ili već nečeg drugog. Rekao je: izgleda da si u pravu, pa smo dve trećine travnjaka betonirali. Bar je kruška napredovala. Cvetovi su bili nežni i beli, a s proleća je njen miris kroz otvorene prozore prožimao celu kuću.
Sigurno misliš da sam i dalje živa. Tvoja mašta je oduvek bila ograničena. Možda uobražavaš da baš u ovom trenutku stojim kraj tvog groba i lijem gorke suze, ili takvo nešto. Ponovo grešiš.
Sećaš li se razglednice koju sam ti poslala? Napisala sam je jedne aprilske večeri. Napolju je lilo kao iz kabla. Sedela sam za kuhinjskim stolom, pisala razglednicu i dugo se nisam osećala tako slobodno i dobro. Kada sam završila, ustala sam i otišla do prozora. Kruška je šuštala na kiši. Narednog jutra sam se osećala previše slabo da ustanem, a nepunih mesec dana kasnije bila sam mrtva. Nešto me je već dugo izjedalo iznutra. Štefen je uz mene ostao do kraja. Sedeo je pored mog kreveta i posmatrala sam kako mu lice iz dana u dan postaje sve bleđe, dok na kraju više nisam
mogla da ga razaznam u krečnobeloj svetlosti sobe. Jedva pamtim nešto od tih dana i noći. Jedno od mojih poslednjih sećanja bile su tvoje ruke, Leni. Prsti su ti mirisali na zemlju.
Robert Zetaler, “Polje”, preveli s njemačkog Ljiljana Ilić i Nataša Vukajlović Fischer, Booka, Beograd 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Booka