Na vrijeme i s ljubavlju pripremam doručak, serviram točno u 7,15. Kruh, maslac i med, šalica čaja od mente. Baš kako najviše voli.
On silazi u svježe ispeglanoj košulji sa svijetloplavim prugicama, kravata tamnoplave podloge sa diskretnim svijetloplavim točkastim uzorkom, tamnoplavo odijelo. Prekrasan je. Savršeno sam to ispeglala, kragnu malo i poštirkala. Kao svaki dan, zadovoljna sam njegovom elegantnom pojavom. Moj divni muž.
Ja nasmiješena, vedra, rado mu utisnem poljubac u svježe izbrijan obraz prije izlaska. Mahne mi prije ulaska u auto i pošalje mi poljubac. Mahne još jednom kroz prozor auta odlazeći polako niz ulicu.
Telefon. Radosno se javljam, iako teško dišući. Dotrčala sam iz kupaonice koju sam baš našpricala dezinfekcijskim sredstvom. Uspjela sam u trku zgrabiti papirnati ručnik i obrisati ruke. Ne smijem dozvoliti da prestane zvoniti, jako bi ga uznemirilo kad se ne bih javila. Znam da je on.
Drugi put javim se, nakon trka ravno iz vrta. Tu sam, dragi, malo sam plijevila mrkvu i peršin. Da, da…hoću, kasnije ću malo i tvoje ruže. Treći put javim se u kuhinji, ovaj put nezadihana, pravilno dišući. Telefon je tik do šanka. Jedino sam morala lijevom rukom miješati luk, da ne zagori, dok mu šaljem još jedan poljubac. I ja tebe, dragi….
Sad još da zamutim smjesu za palačinke. Stavit ću je u frižider na pola sata, za to vrijeme usisati i…
Zvoni. Brzo. Da, dragi, naravno da sam tu. Kako si pogodio da to radim? Da, palačinke. Neću zaboraviti usisati, da, da, vidjela sam te mrvice jutros, bez brige.
Odlično. Ručak je gotov. Još moram pospremiti usisavač. Palačinke ću napuniti malo kasnije. Sad bih mogla….
Zvonjava. Mili moj! Sve je u redu, ne brini! Ne, dostavljač nije došao. Što očekuješ? A tako! I ja tebe. Vidimo se ubrzo!
Sad još da skinem tu pregaču i popravim frizuru. Zavjese svakako moram urediti, nisam ih od jutros namjestila, sigurno bi moj mili to primijetio. Evo, tako! I to smo riješili!
Koliko je sati? Odlično, još 8 minuta i njegov će se auto uvesti u dvorište. Taman toliko vremena da još serviram stol i otvorim vanjska ulaza vrata.
Jurim van. Evo ga, stiže, moj najdraži. Mašem mu s prilaza. Izlazi iz auta, prilazi mi. Dok ulazimo u kuću, držim njegov kaput i torbu i slušam prepričavanje detalja radnog dana. Rado ga slušam, ali ne znam zašto, ne razaznajem riječi. Klimam ipak glavom kao da sve razumijem.
Nosim jela jedno za drugim, desert je već na redu, on priča. Osmjehujem se, klimam. Bilo bi mu teško da zna da u stvari ne pratim njegovu priču. Mili moj. Nadam se da palačinke nisu potpuno hladne, ne bi mu se to svidjelo.
Ustaje od stola. Nisam još završila svoj obrok, ali nije važno. Kasnije ću, sad ga moram otpratiti u sobu, pomoći mu da se razodjene, umoran je.
Zlato moje. Već je zaspao. Nije mu lako. Imao je naporan dan. Ostavit ću pritvorena vrata, da čujem ako zatraži vode ili daljinski.
Perem suđe. Brišem suđe. Još samo odložiti u elemente. Čeka me još samo peglanje tamnosive košulje na kockice za sutra, pasat će uz ono njegovo tamnosivo odijelo. Prekrasan je u njemu.
Bit će zadovoljan kad vidi ujutro što sam mu pripremila. Najdraži moj.
Liježem u krevet. Priljubim se uz njega. Lagano me odgurne i okrene se na drugu stranu.
Razumijem ga. Mog najdražeg. Tako naporan dan za njega. A ja još imam neka očekivanja.
Moram pokazati strpljenje. I to je dokaz ljubavi.