Osobe
JEANNE
MILO
SUSJEDA
Gasim brusilicu. Gušim se u moru sitne prašine koja se uvlači u nosnice pa uvečer u nosu imam mali rudnik mekanoga plastelina, sivog kao pješčenjak. Vani je 40°, slijeva mi se znoj, ne dišem i loše sam volje, jutros. Zvoni mobitel. Skidam rukavice. Ruke su mi znojne, među prstima osjećaj tisuću zrnaca brusnog papira. Progutam gutljaj vode i odgovorim.
-Ha…nlo – zagrcnem se.
-Dobar dan! – zvonki Milov glas, glas moga šefa, i bijesnu bi hijenu iznervirao.
-Ciao Milo – odgovaram. Grebe me u grlu, prašina dolje u jednjaku. Popijem još gutljaj vode. S druge strane njegov neugodan glas nastavlja zvrndati.
-Aha, probudio sam te… oprosti – nasmije se svojim uobičajenim idiotskim smijehom. – Trebao sam pretpostaviti da ti je prerano, za tebe je destipo rana zora! – Smije se. Živcira me.
-Zapravo sam satima na nogama – pokušavam biti pristojna. On se dalje smije: – Da, da… – još se smije. Da ga mogu nogom u guzicu.
– Ništa nije smiješno. Držim brusilicu u ruci i već tri sata udišem prašinu – instinktivno zaškripim zubima, bijesna. Kopile se dalje smije. Vidim ga: udobno se raskravio u kožnoj fotelji, dugmad na košulji samo što ne iskoči, na stolu papirnata vrećica iz pekarnice s dvije krafne s kremom, jedna već načeta. (Stanka) Konačno se prestao smijati.
-Ne izigravaj žrtvu, zlato, na godišnjem si. Sigurno si na moru i pod palmom pijuckaš koktel.“ – Kopile.
-Nema palma na mjestima koja si mogu priuštiti. Obavljam neke poslove u stanu, mrtva umorna.
Znam što želi od mene. Želi da napišem stotu noir priču za neki natječaj, ali umorna sam, mozak mi ne radi, nemam ni mašte ni vremena. Odakle da izvučem priču? On nastavlja govoriti, uopće ga ne slušam, ne bi me ni trebao zvati, na godišnjem sam, do vraga! Sad će me zamoliti da napišem komad, znam, i kad to bude izgovarao, promijenit će glas. Kad nešto mora moliti, glas mu postane čudan falset s jecajima, ne znam zašto to radi, možda misli da je službeniji, možda ozbiljniji, humaniji… a zapravo je patetičan, kičast, sliči na medvjedića Yogija s hemoroidima.
-Prestani se žaliti, Pam.
-Ne zovem se Pam, zovem se Jeanne – kategorički odgovaram.
-Pam, Jeanne, svejedno je…
Htjela bih mu reći „Nije isto, kurac isto!“ Pun mi je kufer tog iskrivljavanja moga imena od najmanje tri osobe dnevno, od kojih je jedna onaj gojazni patuljak od šefa! Škatule ti se razbiju kad čuješ da te zovu Pam, Gian, Jan… pa kako su ljudi tako blesavi? Izgovara se Jeanne, nije teško: Jeanne, Jeanne, Jeanne! I kretenu bi uspjelo. Uzdahnem da ne bih eksplodirala. Okružena sam slaboumnima i ne mogu birati. Svakoga dana, svakog bogovetnog dana ista priča, kao da ljudima omili vlastiti idiotizam. Na godišnjem sam! Danas sam na godišnjem! Ostavite me na miru!
-Gian, jesi li još tamo?
Naravno da sam još ovdje, kamo bih do vraga mogla otići? – Da – umorno odgovaram.
-Onda, rok je petak. Ako nas želiš usput posjetiti, donesi mi ju u ured, u protivnom ju mejlaj.
-Neću uspjeti do petka. Nemam što napisati, nemam što reći. Milo, mrtva sam umorna. Treba mi da se malo isključim.
Njegovo smijuljenje me baca u bjesnilo. Ona podvrsta patuljka zlotvora bez osjećaja, razumijevanja, suosjećanja.
-Daj Gian, znaš koliko je ovaj natječaj važan. Moramo pobijediti konkurenciju. Ti si naš dijamant… – ispaljuje druge gluposti, ulizuje se. Boji se da bi netko drugi mogao biti bolji od njega… odnosno, mene, na koncu konca priče pišem ja …
-Slušaj, Milo, uronjena sam cijele godine u crnu kroniku, ne mogu više. Ne želim misliti na nesreće, leševe, otrove, povode, krivce… barem ovih deset dana, daj mi da dišem. Molim te! – Neobična tišina. Rekla sam što mislim. Znam da me nije slušao. Novinaru crne kronike potrebno je da se svako toliko smije, ali ja to više ne uspijevam, ne više. Ništa me više ne nasmijava. Osjećam samo tugu, melankoliju, vidim samo bol. Dosta.
-Jeanne – kaže, glasom piskutavim i plačljivim – ako dođeš, platit ću ti odmor na nekom mjestu s palmama.
-Ne, hvala. – On ne registrira ono što govorim i nastavlja sa svojim monologom.
-Dakle, dogovoreno, do petka. Nazvat ću te u tjednu – prekine vezu, kopile, samodopadno i zadovoljno. Nisam imala vremena odgovoriti. Klonula sam na stolicu. Osjećam se poraženo. Ulijem si malo kave u prljavu šalicu i zapalim cigaretu. Na TV-u govore o ratu. Ne znam kojem, ne znam gdje. Ima ih previše, na previše mjesta. Nastavljaju prikazivati tijela raznesena bombama, leševe, osakaćenu djecu. Zašto inzistiraju na tim slikama? Ljudi su ionako već naviknuti, naučeni, nezasitni, hrane se slikama, izgubili su bilo kakav kontakt sa stvarnošću. Imam prijatelja koji je bio u ratu. Provela sam cijelu noć slušajući ga, čula sam kako plače. I ja sam plakala. Drhtao je. Slike su imale miris, okus, bol. (Stanka)
Mijenjam program. Manekenki konfekcijskog broja 38 vibrirajući pojas trese guzove. Slogan recitira: „Želiš li kao Miloska Venera plesati? Vibrash će te isklesati!“ Glupavo. Miloska Venera izgleda kao atletičar iz bivšeg DDR-a, bez ruku je i nedostaje joj jedno stopalo… barem u sadašnjem stanju! Ali sve se čini da to ljudi ne znaju i slogan funkcionira. Znam djevojku od 93 kile koja ga je kupila, a ja se pitam zašto. Jesi budala!? Pa kako ti pada na pamet da će te Vibrash pretvoriti u onu manekenku konfekcijskog broja 38, visoku metar osamdeset, treće, operiranih grudi, zubi izbijeljenih superizbjeljivačem, plave kose, mršavu kao šparoga i s gluteusima koje svake večeri uranja u tekući dušik? Kako ti pada na pamet!? Dim, dim, dim!!! Prodaju samo dim, a mi ga kupujemo, plaćamo, vidimo da se rasplinjuje, a ipak ne popizdimo. Ali ja pizdim, popizdit ću k’o sam vrag zbog toga što smo postali. Svi. Iluzija sreće… Toliko se gnjeva skupilo u meni, htjela bih nešto ili nekoga izudarati. Navlačim rukavice. Boksač sam u svlačionici, misli upiljene u cilj. – Sad idem tamo i razbit ću onaj kurac kamena – brišem zaštitne naočale u majicu i ponovno počinjem. Brusilica diže demonsku buku. Mikro krhotine kamena pogađaju otkrivene dijelove lica. Svrbe. Opet se digla prašina. Ploča se okreće najvećom brzinom, prodire u kamen kao u maslac. Odlamaju se veliki komadi, brusilica odskakuje, ako izgubim kontrolu, odrezat ću si ruku… prisjećam se Miloske Venere. Koji zajeb! Stižu prve iskre… pješčenjak. Osjetljiv trenutak i… – Ah! Bože!… Sranje! – brusilica je skočila. Netko je iznenada otvorio vrata, prestrašila sam se. – Sranje. Prerezala sam cijev. – Susjeda me gleda razrogačenim očima Barbike osamdesetih i glasom rastresene pin-up djevojke kaže:
-Oprosti, nisam te htjela prestrašiti. Nazvala sam. – Uzdišem. Ona nastavlja: – Nisi se ozlijedila, zar ne?
Cijenim zabrinutost. – Ne, ali sam prerezala cijev. – Gleda me. Nad glavom joj ogroman žuti upitnik.
-No, ionako si ju trebala zamijeniti. Crna je. – Njezina me naivnost skameni. Ona je zbilja takva: ne shvaća.
-Tako je prljava… sigurno ju nikad nisi oprala… (Stanka) Htjela bih joj reći da je cijev do jučer bila zakopana pod pločicama, ljepilom, žbukom i da sam prokopala zid ne bih li ju našla, ali bih joj povrijedila ego.
-Tamnosiva je jer je pocinčana – kažem.
-Moje su cijevi narančaste, plastične. Vidjela sam ih kad ih je vodoinstalater stavljao – namigne mi. Sigurno mi je lice poprimilo idiotski izraz.
-Pristavit ću kavu – kaže ona i ode ravno u čajnu kuhinju. Ok. Deset minuta pa ću se opet uhvatiti posla. Sjednem za stol. Susjeda plače. Njezina bol izgleda izvještačeno, površno, ali zaista pati. Ne treba mi dokazivati. Znam. Čujem kako se svake večeri svađa s mužem, vidim kako ispija čašu za čašom dok sjedi na verandi. Zatim se vrati unutra, a riječi opet polete, ranjavaju. Ponižavajuće, nepravedno, godinama tako. Bolesna od bolesne ljubavi. Mogu je samo saslušati. Osjećam se nemoćno.
Šef me opet zove. Nezgodan trenutak. Ne razumije i nastavlja s pričom o priči, o rokovima. Kako ne shvaća da je dosadan, nametljiv, gnjavator? Po stoti mu put objašnjavam da mi je loše, brige me more, umorna sam, depresivna, ljuta na život i na svijet. On se uhvatio ironije.
-Sirota mala Gian… što želiš? Povišicu?
Mrzim kad mi kažu „sirota“, nisam sirota i daleko od toga da sam mala. I nije pitanje novca. Na rubu sam živčanog sloma, ali njega ne zanima. Ne zanima ga ni rođena mati.
Ja i susjeda satima razgovaramo. Kava, cigareta, kolač. Pripovijedam joj malo o sebi, kako idu poslovi. Ne govorim joj o onom govnu od moga šefa, ima dovoljno svojih problema. U 14 i 30 skoči na noge, uspravna u cokulama s drvenom petom. Muž se vraća, a ona mora biti kod kuće da ga dočeka i sa smiješkom mu otvori vrata. Nakon ručka on legne na kauč, ona pere suđe, popije prvu čašu i zavarava se da je živa. Oduvijek. Nasmiješi mi se i ode.
U meni čudni sivi grumen snažno pritišće želudac. Kamenčina mi je pod prsnom kosti. Zazvoni mobitel.
-Koja brzina! Jel’ to stanka usred bušione? – Smije se. Opet šef. Opet.
-Sad ću nastaviti.
-Čekaj malo. Imam nešto za tebe. Skočit ću do tebe.
Spustio je prije nego što sam uspjela zaustiti.
Zvono na vratima. Zar je već ovdje… ne. Poštar je. Plava omotnica. U plavim omotnicama nikad nema dobrih vijesti. Rezultati medicinskih pretraga. Nije dobro. Možda imam još koji mjesec, možda više. Možda… Odjednom osjetim prazninu. Svaka stvar mijenja težinu i oblik, ništa nije kao prije minute. Shvatim da je nestalo smisla postojanja. Imam 34 godine, možda umirem, sama sam, godišnji provodim razvaljujući zidove kuće koja nije moja, prljava sam, znojna i ljuta… da, popizdit ću k’o sam vrag. Nije pravedno.
Šef je stigao, u ruci mu dva piva… nadam se da nije to ono „nešto za mene“. Penje se stepenicama s gađenjem na licu.
-Kakav svinjac! – ogledava se oko sebe, pazeći da ne uprlja cipele Prada. – Pa ovo nije kuća, ovo je skladište… gle ti ovo! Pa kako uopće živiš tako?… a što je ono? Imaš bide u hodniku!? Kako je prljavo… sve je puno prašine…
-Sjedni! – kažem mu zapovjedno i odčepim piva. Nemam se zbog čega sramiti, ispričavati. Radovi u tijeku. Kraj razgovora. On nastavlja sa svojim monologom izbirljivca. Živcira me. Kritizira u prazno, želi me poniziti, želi da se osjetim nedostojnom. Mrzim ga. On prašinu nikad nije vidio. Jedina razlika među nama je da si on tuđi rad može priuštiti i ne vidi prljavštinu jer kad rade kod njega, on je na odmoru, ja, naprotiv, svoj odmor provodim kao zidar jer zidara ne mogu platiti. On još govori, još prezire. Što ga više slušam, više me živcira, što ga više gledam, više mi se gadi: debeo, masne kose, neuredne crvenkaste brade, malih svijetlih očiju. Znoji se, ima tragove pod pazuhom, kao da će se istopiti.
-Moraš napisati tu priču. Ne mogu konkurenciji dozvoliti da pobijedi. Naštetilo bi mojoj reputaciji, novinama…
Šokirana sam, ne može ni odglumiti humanost. Samo sebično kopile. – Loše sam – kažem mu. Ne razumije. – Cijele godine pišem o mrtvima. Ne zabavlja me više pisati noir priče. Pogađaju me. Vidim ljude o kojima pišem kao žive. Ništa više ne mogu izmisliti, sve je previše stvarno. – Smije se svojim sarkastičnim smijehom.
-Onda piši nešto istinito, romansiraj to i gotovo! – Kako može biti tako površan? Ravnodušan. Trebala bih mrziti one ljude da mogu još jednom pisati o njihovim mučenjima i patnjama, njihovim bih dušama priuštila da sa svakom riječi, sa svakom napisanom… pročitanom stranicom opet prožive životne boli. Ukrala bih im dušu.
-Ne treba ti mašta. Osloni se na stvarnost, ima mnogo načina za umiranje. – Osmjehnem se. – Smrt je uvijek ista. Uvijek nas iznenadi. – Zgrabim moku i razbijem mu je na glavi. Ošamućen je. U polusvijesti. Odvlačim ga u kupaonicu zajedno sa stolicom. Težak je. Kao prasac. Rukama uranjam u njegovo salo. Stavim ga u kadu i uključim brusilicu. Pomiješam ga s građevinskim materijalom, smireno, pripremim crne vreće i bacim ga u smeće. Prođem žbukom preko mrlja, operem kadu i spustim se u vrt da se istuširam između hortenzija i jasmina. Smiješim se. Sjednem pod pergolu izabele i zapalim cigaretu. I ovoga ću puta pobijediti. Dohvatim kemijsku i prepustim se. Imam noir priču. Jesi li zadovoljan, šefe?
Buje, 16. kolovoza 2010. u 1,32
Prevela Lorena Monica Kmet
