Stan koji smo naslijedile sestra i ja prisvojila sam sebi. Bez pravne bitke i mnogo galame. Ušla sam u njega i rekla: „On je moj.“
„Ti si čudovište umotano u odijelo čovjeka“, rekla je odvjetnica s kojom sam se imala prilike susresti pri raspodjeli obiteljske imovine koja je gotovo u potpunosti pripala meni. „Imaš oči ribe, a takvi ljudi sipaju najgori otrov.“
Bila sam lijepa, odijevala najskuplje stvari i kitila se najfinijim nakitom, ali zemljaste, vodene, zamuljene oči odavale su me pred onima koji su bili pronicljivi i koji su smatrali da su oči ogledalo duše. Prije nego sam se preobrazila u ženu, plivala sam mutnim dubinama rijeka i gutala manje ribe.
U velikom i dovoljno širokom gradu nisam više viđala odvjetnicu, ali sestra mi je kao najljuća neprijateljica visjela za vratom. Umarala me njezina snuždena, razočarana pojava. Sakrivena pod crnim kišobranom ili šeširom široka oboda koji bi joj u potpunosti sakrio oči, stajala je pred stanom i čekala. Vrpoljila se pored klupe, ispod miške stiskala torbicu i po ustima premetala sapunastu pljuvačku koju bi ponekad ispustila pored nogu bez imalo nelagode. Nekad sam hodala po stanu i psovala, a nekad sam je s prozora promatrala s mirom. Mentalno sam bila na dobrom mjestu, a moja sestra se koprcala u dubokom glibu. Trebalo ju je otjerati i utuviti u glavu da joj grad neće pružiti ništa, da joj vlastita sestra neće pružiti ništa, da ni sama sebi ne može pružiti ništa.
Dan kada sam izišla iz stana i bocnula je u rebra malim, staromodnim, ženskim pištoljem u kojem se nije nalazio nijedan jedini metak, bio je posljednji dan kada se mojom ulicom prošetala njezina tugaljiva pojava. Začahurena i sitna, otišla je a da sa mnom nije progovorila ni riječi. Sljedeći dan je k meni poslala muža koji me je trebao naučiti pameti i s jednim od svojih ispraznih trikova izigrati. Dugokosi vrtni patuljak koji nije mogao podnijeti moje lice i osobnost, pokucao je na vrata i viknuo: „Ribo, otvori!“
Kako sam oklijevala dobrih pet minuta, prije odlaska me je počastio rečenicom koja me uza sav njegov trud nije dotakla:
„Vidio sam raznih zmija na svijetu, ali ti si jedna specijalna.“
Kada sam se razvela od prvoga muža, kojeg sam, po pričama besposlenih susjeda i rođaka, otjerala u pakao shizofrenije i kojem sam pribavila rak želuca, pod moje okrilje stigla je još jedna nekretnina. Građevina na dva kata koja se mogla smatrati kućom, ali koju smo mi koristili kao vikendicu, bila je jedno od mojih najdražih mjesta na svijetu. Daleko u brdima, sakrivena velikim hrastom i okružena vinogradima, bila je na sve načine izolirana od ljudskih pogleda. Odlazili smo u nju kada je trebalo obrađivati vinograd, provoditi neradne dane i maknuti se od šišteće buke gradskih automobila. Kada je moj N. izgubio nadzor nas samim sobom, a kasnije i umro, bilo je normalno i prirodno da sve što je posjedovao pripadne meni. Kada je odlazio, sjedila sam pored njegova bolničkog kreveta i ispraćala ga. Unatoč tome što je njegova druga obitelj također bila poredana pored uzglavlja i što su svi uznemireno čekali da N. u svome posljednjem obraćanju kaže nešto o svojoj imovini, sve se nečujno odigralo u moju korist.
Drugog muža jedva sam zapamtila. Bio je po brodovima, a brodovi su ga nosili i umarali po najdaljim morima. Kada se vratio, više nije bio isti čovjek. Lutalačkog pogleda, pognutih ramena, krutih, pretjerano izdefiniranih manira i dječački glupih ideja. Nisam mogla voljeti čovjeka od mora koji nije posjedovao ništa i nije iznalazio načina da se nosi s mojom titrajućom ženskom energijom. Rastali smo se jedno od drugoga s manje od deset izgovorenih riječi. Ostavio mi je svoju kamp prikolicu, mačka kojeg sam gotovo isti tjedan preko oglasa udomila kod jedne brižne obitelji i auto koji sam dala odvesti na otpad. Čula sam da ga je more progutalo godinu dana nakon rastave i da posada još nije sigurna u kojem dijelu oceana plivaju njegovi ostaci.
Moje razborito lice i siguran hod tolikima su ulili sigurnost u život, a ja sama pred sobom, dok se stropna svjetiljka ljuljuška nad mojom kosom, kažem da ne posjedujem hrabrost. Malo se volim, malo ne volim, malo priželjkujem dijete, malo se grozim od pomisli da mi maleni čovjek, kada se već nepovratno odlučim na njegovo postojanje, trčkara stanom.
„Što hoćeš od mene mali čovječe?“, pitala bih ga, a on bi me gledao očima upadljivim kao kotač bicikla. Tko zna, možda bi i on bio riba, pa bi se dobro slagali i zajedno sipali otrov i izbacivali ga tako da dopre do sasvim udaljenih i zaštićenih neprijatelja. Možda bi mi mali čovjek dao snagu da se još više zauzmem za sebe i budem jaka na način koji je nepojmljiv mekanim, dobrostivim ljudima koji ne znaju ništa osim pristati na život kakav im drugi prirede.
Svoje kufere držim daleko od nogu. Nemam straha da će ih netko privući sebi i u meni nema bojazni za namjere drugih.
„Definira te licemjerje“, govorim sebi. „Definira te na grozne načine, ne znaš ga izbiti iz sebe i vlada cijelim tvojim bićem i tijelom.“
Rečenice koje izgovaram sparušena su groteska, ali barem popunjavaju prazan prostor u sobi. Hrabre me, a ponekad treperim iznutra i pribojavam se što ću sama sebi reći sljedeće. Kada osvijestim misao da nema neprijatelja kojeg bih se trebala bojati, plašim se onoga što buja u meni. Strah me načina na koji se pokreću mišići, sluzavosti i mekoće hrane koja se u meni premeće, noktiju koji mimo moje volje izniču iz prstiju, madeža koji su se poput sunčevih pjega rasuli po prsima. Noć je duga, zavjesa urotnički leluja na prozoru, a san je prozračan i lagan.
„Ženo, tvoje godine su se rasule kao lažni biseri po kuhinjskim pločicama, govori moj mozak. „Više nijednu malu stvar nisi u stanju.“
Smijem se, pa onda potiho zaplačem. Kriknem od dragosti, a već sljedeći trenutak pod posteljinom dahom grijem ruke.
Kada se moja sestra ozbiljno razboljela i kada je njezin muž patuljak uzdihano pristigao u moj stan da mi to kaže, osjetila sam tugu, ali i olakšanje. Otvorila sam vrata i zagrlili smo se bez riječi. Sjeli smo na šalicu čaja i lijepo pričali o prošlosti, sestrinim uspjesima i njegovoj nevjerojatnoj sreći što je uspio oženiti upravo ženu poput nje, kakvu je cijeli život priželjkivao i s kakvom se jedino i vidio u braku. Ono što je bio topao i gladak razgovor, ubrzo je za mene i patuljka postala muka i opsjena. Najprije je u njegovim očima sijevnula sićušna, jedva primjetna iskrica mržnje i zavisti, a onda su moje oči njemu počele signalizirati isto. Na kraju ga je u potpunosti savladao mrak i u zanosu je kriknuo „Ribo!“
„Bacila si na nju urok, ribo!“
„Priznaj svoje grijehe, ribo!“
„Tko štiti tvoje izopačene interese, ogavna i podla ribo!“
Njegova krika je za mene bila dovoljna. Tiha, ali sigurna koraka napustila sam stan i ostavila patuljka da uživa u blagodatima njegove praznine. Mogao je nastaviti vrištati u njemu, mogao ga je prozračiti i guštati u svježem zraku, mogao je pokrasti nakit i odnijeti ga mojoj sestri. Mogao je pjevati kao tužan i sjetan kolibrić. Bilo mi je svejedno kako će se snaći, ali znala sam da neće učiniti ništa razborito i mudro, nego će pod pritiskom sladunjavih emocija učiniti nešto glupo. Dok sam se spuštala niz stepenice, čula sam razbacivanje i razbijanje kuhinjskog posuđa. Vjerovala sam da će, nakon što razbije ono što smatra vrijednim, otići praznih ruku i ostaviti stan otvoren. Ako susjedi ne zatvore vrata, najbolje stvari bit će odnesene i izgubljene zauvijek. Svejedno nisam marila. Hodala sam gradom s melodijom koja mi se usadila u pete i koja me nosila ulicama koje su se preda mnom otvarale široke i mirne. Propješačila sam pola grada i tek kada sam prvi puta pomislila na svoju sestru, u meni se nešto probudilo. Nisam bila sigurna marim li za nju, nedostaje li mi njezino društvo ili želim učiniti za nju nešto nježno što druga braća i sestre čine za svoje najbliže. Vjerovala sam da je nisam u stanju mrziti, ali u nekim ključnim životnim trenucima predstavljala je za mene smetnju i njezina sjena se iritantno nadvijala nad sve što sam činila. Svojom nakaradnom jadikovkom uništavala je sve dobro što je jedan dan donosio sa sobom.
Kada sam se vratila u stan, u hodniku me je dočekala grimizna mrlja krvi pored koje je ležala u hrpe nagomilana moja skupocjena odjeća. Ugazila sam cipelama u krv i raznijela ju po ostatku stana. Potom sam s prozora skinula zavjesu i njome natopila krv za koju sam slutila da nije mogla biti ničija. Ili me nije bilo briga jer sam znala da nije moja. Kada su za mnom u stan ušli muškarci koji su me trebali prestraviti i ozlijediti, u meni nije bilo straha ni u tragovima. Propustila sam ih za sobom, posjela na sofu, natočila viski i s mirom odlučila pričekati svoju presudu. Ona je pristigla, ali ne onakva kakvom sam ju očekivala. Priželjkivala sam bol i udarce, a oni su sjeli, prihvatili piće i vrijeđali ono što je trebala biti moja slomljena taština. Dan se bližio kraju, a ja sam opet bila na rubu smijeha.
„Za tebe smo, ženo, čuli da si otrov.“
„Ubojico sestre i zlico, pomakni se da sjednem pored tebe“, rekao je jedan za kojeg mi se učinilo da je vođa i da si smije dopustiti više od drugih.
„Zloba ti se ucrtala u obraze i nagrdila te kao prvoklasnog demona.“, plaho je rekao jedan koji je bio ohrabren vođinim istupom, ali kao da ni sam nije vjerovao u svoje riječi.
Opkolili su me, ali bilo je jasno da ne znaju što bi sa mnom. U samo nekoliko bijednih minuta shvatili su da sam riba, a da s ribom ne žele imati posla. Nitko nije želio udariti ribu. Nitko na svojoj duši nije želio nositi prljavu dušu mrtve ribe. Nitko se nije volio zagledati u riblje oči.
Ispili su piće, zajedničkim snagama uspravili srušenu komodu i ispratili se iz stana.
„Nadam se da ste proveli ugodnu večer“, viknula sam za njima, ali nitko nije odgovorio.
Nakon odlaska muškaraca, raskomotila sam se na sofi i pogledom krenula kružila po praznim čašama i demoliranom i napola pokradenom stanu. Nije mi smetalo što moj stan više nije nalik na stan koji sam ostavila ujutro, nego na bezličnu, hladnu kocku. U svojoj blizini sam, iako sam to željela zanijekati, osjećala prisustvo druge osobe. Čula sam samo svoje udahe i izdahe, samo su moji koraci klizili po parketu, ali misao na sestru i slutnja da pored sebe osjećam njezinu prisutnost, polako me je tjerala da razmišljam o nama.
Ne posjedujem hrabrost, a opet se ne bojim ničega osim sebe. Kada sam bila mlada, najjače mladiće izazivala sam na tuču, roditeljima se suprotstavljala u svemu i krala sve što mi se moglo svidjeti u bilo kojoj trgovini u gradu. Nitko me nije kaznio i gurnuo u propast zbog mladenačkog hira.
Kada smo jednom igrale bejzbol i kada je sestra podigla glas na mene, udarila sam je po licu najjače što sam mogla i taj udarac, koji je mogao izrasti u nešto fatalno i sablasno za našu obitelj, predstavila kao nesporazum. Oprostile smo se s družinom s kojom smo igrale i to je bio naš posljednji put na terenu. Sestra je hodala plačući, a ja sam ju, dok su do nas sezali pogledi drugih djevojaka, brižno tapšala po leđima. Kasnije smo se razdvojile i svaka je kući došla drugim putem. U gradu smo postale poznate kao izopačene sestre. Ja sam bila glavna, a moja sestra nije imala mentalnu snagu i hrabrost koja je bila nužna da se obrani od moje nasrtljivosti.
„Volim te mučiti“, rekla sam joj davno, a ona je kimala glavom.
„Voliš dok te mučim?“, pitala sam, a sestra je i dalje kimala.
Trebalo je da joj oduzmem stan i sve što je imala, trebalo je da je gurnem tamo gdje nije ni uz najbolju volju i mržnju prema sebi, nije mogla otići sama.
Tihih, jadnih koraka hodam stanom i sama sebi šapućem: „Ribo, što si ostarjela, nitko te neće. Sretna si i sama.“
