CRVENE KUĆE
Staro se zove Veliko pošto oko grada
Još nekoliko grobnih polja ima
I jedno jedino Jevrejsko:
Poharan zabran koji pripada mrtvima
Kaiš posne zemlje koju otimaju
U stambenoj gradnji
Živi umrlima
I pošto znam
Da su listom građene
U nemilosnoj žudnji za krovom
Ništa strašno ne vidim u tome
Što su redom nove kuće
Cigleno crvene
Ali dušu vrijeđa
Sneveselna ideja
O mogućnosti opstojanja ičeg
A doma naročito dignutog na kostima
CRNA RUPA
U pomračenju i iščekivanju bombardovanja
Njirimo u kajasu svjetla
Pratimo u prozoru putanju svica
Koji cmiliše zarobljen
Između dva mraka
A svitac
Kako se vjeruje
Najavljuje doba zrelosti
Otkad
U iskustvu preplašene duše
Postoji samo vrijeme prije i vrijeme poslije
UJEDINJENO SAMSTVO
Kad stranac naumi opisati Bosniu
To u meni izazove
Tugu
Ja s toga –
Iz petnih žila
Bosniu prvenstveno ujedinjenu
Objašnjavam slikom
Na kojoj kasapin Malik
U ruci drži iščupano srce vola
A srce
Pulsirajuće
Rabno emituje u kosmos
Moj doživljaj nas samih u svijetu
POREDBA STANJA
Iz dosadnog lomatanja sudova što
Dopire do zadnjeg nerva
Naslućujem smrt
Kao ženin uzdah olakšanja dok
Mirljivo sjeda pored
Moga ležaja
A to njeno umijenje
Ispoljavanja odahnuća
I ovu moju plašnju od umiranja
Najtačnije ilustruje ratna fotografija
U posjedu pazarskog muzeja
Gdje ubijeni uz ubicu još
Stoji na rubu groba
I sve bih dao da je imam
Da kad taj čas
Neopisive jeze stigne
Od slike na zidu pretrni samo soba
SVOĐENJE REDA
Sređujemo kuću i stvari smještamo
Po sobama hladnim
Bištemo
Papiriće i zapise
Dugmad i igle žilete i šnalice
I nikako da išta dovedemo u red
I žuđeni postignemo sklad
Bez kojeg nam je
U navikama
Starim u kući novoj sve bezvrijedno
NASLJEDNA RUTINA
Od mnoštva stvari ostalih iza oca
Koje su se lahko gubile
Od ruke do ruke
Zapao mi je brijač
Iz vremena robijanja
Mladog muslimana zbog ideje
I kad god ga prinesem obrazu
Uzdrhtim zbog oštrice
Koja u odrazu
Klizeći
Po mome licu
Raskopava ožiljke od očevih rana
SULEJMAN TABAKOVIĆ
Gledam kako listom opada behar
S višnjeva stabla u vrtu
Velike džamije
I u tome ne bi bilo ničeg čudnog
Da u opadanje samo
Nije ugrađen
I moj strah od prolaženja
Zbog čega ja u liptanju behara
Poželim vidjeti i našu kuću
Gluhu i praznu
Da makar
Pusta da hladna
I mome pisanju nadahne smisao
SONET O KARASEVDAHU
Zulfikar Zuko Džumhur blažen sjedi u pletenjači
I mezi ko bonik zrno po zrno
Grožđa
S fesom na glavi
U emisiji o sevdahu on pjeva:
Crven fesić nano crven fesić oj nanice
Moj brat kandidat za člana
Saveza socijalističke omladine
Ispred nosa gaseć nam televizor dreči:
Neka više Džumhurijo toga tvoga turakluka
Otad za mene
Karasevdah postoji samo
Kao mučnina izazvana sjećanjem na to
Naše zadnje prvomajsko porodično okupljanje
PJESNIK SVIJETA
Pjesnik svijeta Mahmud Derviš kazuje mi
Dok hodamo mostarskim mostom
Riječi koje bi mogle biti
I moja pjesma
Podrivajući plašnju stihovima s puta
Vratih se u rođenja
Moga grad
Vremenom
S pristizanjem studi
Kućama crvenim dižući se
U sužetku domovinskog prostora
Grad moj postade
U praznini mnoštva
Ravnodušan na pjesničku vedrinu
Očito
Izazvanu promjenom ugla
Moga gledanja na istinsku domovinu
Priredio: Elvedin Nezirović
