Šaban Šarenkapić je objavio svoj novi roman „Kvartida” ove godine u izdanju Darma Books-a. „Kvartida” je roman o raspadu pazarske mahale, koji prati životnu priču tri generacije jedne porodice. Tradicionalnost u izboru teme i neobična starovremenost jezika romana i uopšte Šarenkapićevog pisanja su, kako se čini, u neobičnom i značajnom odnosu sa suštinskom modernošću u psihološkom portretisanju likova. Šarenkapić je autor više zbirki poezije i knjiga proze, od kojih je za zbirku „Kafkin kalfa” dobio nagradu Sulejman Tabaković a za roman „Mazija” nagradu Ćamil Sijarić.
MAŠA TOMANOVIĆ
Šta biste vi izdvojili kao značajno u bavljenju književnošću uopšte, i u pisanju danas?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ
Kad sam počinjao pisati, u žudnji da postanem pjesnik, time sam samo želio, sa distance, nešto reći onome do mene, tajnovitoj, nepoznatoj su-duši. Samo toliko. Ne biti nijem u jeziku koji mi je Bog dao da bih bio sa drugima. Užasna je šutnja, i najviše se bojim šutnje, i više od smrti. Jer smrt dolazi posle riječi, i biva pobijeđena ljudskim glasom i govorom. Dakle, riječima. Riječima pamtimo ljude, drage i one daleke. Riječima iz velikih knjiga propitujemo sebe. Tako sam mislio, i odrana slutio da u tom starinskom govorenju stanuje poezija, umjetnost riječi.
Pisanje je nalaženje sklada u neskladno vrijeme. A vazda je svako vrijeme po nečemu mučno i rogobatno. I nema vremena kojemu ne treba poluga za pripomoć. Tu polugu nudi poezija. Umjetnost. I kad-tad ona nešto pokrene, negdje, u nama, u onima poslije svih nas, u tragovima.
MAŠA TOMANOVIĆ
Za koje pisce sa svetske i regionalne scene biste dali preporuku i zašto?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ
Sad, na prvo mjesto stavio bih Rumija. On mi ne dâ da zaboravim da sve je oko nas poezija. Pa bih mu ovdje pridodao i desetak staraca bez kojih, kad bih ponovo živio život, ne bih smio ni da zakonačim na ovom tamnom mjestu koje ja zovem svijet. Moja lektira je sastavljena i od knjiga mojih starih i novih prijatelja. A skoro će dvije godine kako sam nakačen na internet, i u nedostatku književnih časopisa na našim prostorima, na tragu sam svega što se okolo u pisanju događa, uglavnom dobroga, i ponekad pomislim – u ovom vijeku najboljega štiva! To me čini srećnim. Privilegija je čitati te velike knjige, i biti u jednom životu barem u njihovoj blizini.
Iz onoga zla koje je počelo prije tridesetak godina, kad je čovjek i sebi iščupao dušu, izašla je generacija velikih pisaca, umjetnika koji imaju šta da kažu. I to kazuju uglavnom bližnjima, pa i onima koji više i ne znaju da slušaju u komociji bijede. Ljepota pisanja majka je istine. Danas nam je istina najpotrebnija, ona je naša unutarnja ljepota zarobljena oblucima tijela, naslagama kiča. Često pomislim da mi za ove neprilike trebaju posve nove riječi. Nekompromitovane.
Takvih sam riječi, pravih, našao u knjigama koje trenutno čitam, koje sam uspio da nabavim. Među njima su zadnja djela pisaca koje volim. Među njima su Sinan Gudžević, Semezdin Mahmedinović, Darko Cvijetić, Selvedin Avdić, Nedžad Ibrahimović, Miljenko Jergović. Čitam, (redom, sve) od Herte Miler i Dž. M. Kucija. A polako bištem po listinama Sultanskih sidžila, s polovine 17. vijeka. U njima se počesto spiminje Novi Pazar, što me okrepljuje.
MAŠA TOMANOVIĆ
Kojim idejama vam se čini da je obeležena „Kvartida”, vaš novi roman? Koji su njeni bitni problemi?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ
Problem drukčijosti, dvojnosti, otuđenosti, neostvarenosti. Problem neodgovornosti. Nemoći da se stekne moć nad zlom. A zla su davno počela. O ovome je u pogovoru „Kvartide” sve rekao Sinan Gudžević.
MAŠA TOMANOVIĆ
Na promocijama knjige spominjali ste da je „Kvartida” roman o raspadu pazarske mahale, i tada naglasili da vam se čini da je život kvarta značajan za književnost? Na šta ste tada mislili?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ
Možda ne za književnost uopšteno, ali za mene svakako jeste važna koliko i prva biblioteka, prva knjiga, prva učiteljica. Prvi prijatelj. Pošto smišljaju priče o ljudima, pisci su vrlo često i junaci „tuđih” priča, smešteni tu gde jesu i pomešani sa stvarnim ljudima. Kada to čine, kad stvaraju, pisci obazrivo kopkaju po sebi: ima li tamo ičega dobroga.
Mahala je i prostor koji se osvaja cijeloga života, i otkriva nam se na najčudnije načine. U ovom slučaju, to čudo „Kvartide” jeste smrt, to ništa koje postoji zato što postoji, i punina besmrća. Jer kada neko napusti mahalu i ode u svijet, kao da je umro. A kada neko umre u mahali, za tim kojeg više nema – dugo se žali. Ne oplakuje se, jer sećanja postanu besuzna. Tvrda kao kamen!
U mahali čovjek osjeća i komociju i stiješnjenost. Komociju, jer se ne plaši, a stiješnjenost, jer ga mahala nagoni da bude odgovoran. Da bude ispravan, zbog drugih. Kasnije, ta briga o drugosti postane i karakterna osobina, ili propast.
Raspad takvoga svijeta prvo se dogodi u nama, sa pucanjem naših obzira prema drugima. Znači i prema nama samima.
MAŠA TOMANOVIĆ
Kako biste opisali proces građenja jezika kojim pišete u „Kvartidi”? On se čini osobenim, kako je do njega došlo?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ
Jezik mojih proza, pa i „Kvartide”, jezik je moje poezije. I da hoću, ne umijem drukčije. U tome se jeziku osjećam komotno. Slobodno. A ponekad osjetim i nedostatnost pojedine riječi koja se izrabila, neadekvatnom upotrebom, pa se trudim da joj nađem bolje mjesto. Kad mi to pođe za rukom, i sam se iznenadim. Da se može, pisao bih priče u jednoj rečenici. U par stihova. Dosad sam napisao tek dvije priče, i obje su nagrađene prvim nagradama na konkursima prištinskog „Jedinstva”, za studente. Ja ih nemam. U grdnim selidbama, nestale su. Zato i pišem prozu, čini mi se, da njih dvije oživim.
MAŠA TOMANOVIĆ
I Sinan Gudžević i Srđan Sekulić su insistirali na bliskosti jezika ovog romana sa poetskim jezikom, šta mislite da čini tu sličnost? Da li je ta poetska tendencija jezika „Kvartide” svesno odabrana?
ŠABAN ŠARENKAPIĆ
Nisam srećnik koji je mogao izabrati neki drugi ili nematernji jezik na kojem će pisati. Maternost riječi koje koristim skupila mi se u guši, rekao bih da sad njome i dišem, i sanjam. Lijepo je sanjati na takvom jeziku, a pisanje dolazi kasnije, kad se „probudim”. Da budan dosanjavam život koji mi se javnuo. Kad skolim misao u jedan valjan redak a da nije stih, započnem priču, i jedina mi je briga da priča bude što kraća. Skoro kostur života koji je lišen propadljivog balasta. Mnoge moje pjesme su, bazično, te priče-kosturi. Jezik je „Kvartide” malo zgomilaniji jezik moje poezije. On živi u dušama ljudi koje osluškujem, mojih „junaka” s kojima se družim. A oni su istinskija strana mene. Jaki su i kad su bespomoćni. Ponekad im zavidim.
