Gusti dim je kuljao. Nije znala odakle izvire. Razaznavala je siluete i čula kašljucanje kao nagovještaj ljudi. Iz daljine do nje doprla je misao da ih je dim zapravo čudesno omađijao. Jedva se dozvala i pomjerila iz njega. Tek nakon što je nekoliko trenutaka disala duboko, osvrnula se oko sebe. Među siluetama, malčice izdvojena, bila je jedna sićušna. “Za Boga miloga, neko je ostavio dijete”, panično je pomislila i krenula ka njemu. Uspjela je prići bliže, opet u dim. Sitna prilika bila je obučena suprotno vremenskim prilikama. Kao da se rugala ekstremnim vrelinama: rukavi višestruko podvrnuti, debela dukserica otegla se do koljena i još podebljana štepanim prslukom. Osim odjeće, i smiješno velikih patika, nije vidjela ništa. Baveći se majušnom prilikom, nije primijetila da su ostale dobile lica – namrgođena. To je bio jedini znak njihovog negodovanja pošto nije čula gunđanje, a i kašljucanje je prestalo. Tek kad je potpuno prišla djetetu shvatila je da je ono uzrok dima. Mada je i dalje ignorisalo smrknuta lica, s dosta pažnje u kanti za otpatke palilo je deku – kao da o njemu svijet zavisi. Namah se naljutila.
– Tako malen, a već štetočina. Odgaja se to – mrsila je sebi u bradu. – Zašto mu niko ne pozove policiju ili socijalnu službu?!
Mrmljala je u nadi da će je neko čuti i istovremeno ignorisati. Nalazeći se između dima i vrelog asfalta, bez snage i volje da se pomjeri, premišljala se da pozove hitnu. Zamolila bi ih da pošalju kamion za pasivne posmatrače piromana. “Odgovorio” ju je zvuk autobusa. Pridružila se mrgudima koji su se gurali ka vratima autobusa, kao da sad o tome svijet zavisi.
Sretali su se, piroman i ona, i u narednim danima. “Siluete” se na njega nisu obazirale, a nju je privlačio kao magnet. Promatrala je dok pažljivo bira komad deke koji će spaliti taj dan. Bilo je u tome nečeg simboličnog i nadnaravnog. Bit će da je i mjesec bio na isteku kada je shvatila da nije bilo reakcije prolaznika i putnika koji bi se zatekli na autobuskom stajalištu. Dim je kuljao, a oni bi, omađijani, stajali i kašljucali. Ona se više nije ljutila ni na njega ni na njih.
Željela je da sazna nešto o njemu. Nije se, istovremeno, usuđivala prići mu ni korak bliže. Nije joj bilo jasno kako ni zašto bira dio deke koji će spaliti. Ima li nekog redoslijeda? Šta znače tačke na deki? Voljela bi da je razgrne i pogleda je bliže prije nego što potpuno izgori. Radoznalost nije mogla nadglasati strah od saznanja. Nije se usuđivala. Osluškivala je tišinu. Ponekad se činilo da ga jedino ona vidi. Ta vijest je ne bi obradovala. Mada, dešavale su se potpuno banalne situacije, bez zdravorazumskih objašnjenja. Nakon mnogo susreta i distanciranog promatranja piromana, usudila se približiti se još malo. Dim je i dalje kuljao iz kante, i to ju je čudesno oslobađalo. Zaboravljala je da čeka autobus, da joj je vruće, da je umorna… Zurila je u pojavu pred sobom. Jedan dan, ostavši bez mogućnosti da se izmakne, suočila se s višednevnim predmetom zanimanja. U prvi mah činilo se da je dijete. Već pri drugom pogledu bilo je jasno da je djetinjstvo davno ostavio za sobom. Čelo i obrazi otkrivali su godine i ono što proživljeno daje onom ko mu se preda ili onom koga otme. Koža lica bila je gruba. Izgledao je kao lutak odjeven odjećom djece koja su se igrala s njim. Sve je bilo za pet-šest konfekcijskih brojeva veće nego što treba. Odjeća je bila bijela i njena čistoća
isticala je izrazito crno lice.
Taman je prihvatila tišinu i neznanog čovječuljka u njoj, a ono riječi je kao grmljavina narušiše.
– Jadničak, nema nikog.
– Čuj…
– Jašta… svi mu stradali…
– Otkud znaš?
– Jednom je tako pričao…
Dvije gospođe čekale su autobus i pričale, malo sažaljivo, malo dosađujući se i pogledujući ga. Palio je deku i dalje te proizvodio sve više dima. Sada je to gledala izbliza – palio je izuzetno male komadiće, a dim je bio sve crnji.
Neizostavno iz dana u dan očekivala je i dočekivala neobičnog čovjeka. Nekada bi se vrzmao oko ljudi ništa ne tražeći. Pokatkad je vidjela kako nestaje iza ugla. Nikad nije bila u prilici upitati ga nešto, niti mu čuti glas. Ali je čula sebe kako prijateljima o njemu priča kao neznanom prijatelju. Slušali bi, bez razumijevanja. Vremenom počeli su brinuti.
– Imaš vatre? – čula je pitanje iza leđa.
Okrenula se. Glas je pripadao njemu – obraćao joj se. Počela je iz glasa iščitavati odgovore na pitanja koja je odavno postavljala: čudan naglasak, nije iz Bosne, dijalekt je bio srbijanski. Sjetila se pitanja i odgovorila:
– Ne.
Gledao je oko sebe tražeći “vatru”, ali više nikom nije prišao. Dekicu, ono što je ostalo od nje, držao je grčevito.
– A jesi li gladan? – bilo joj je važno da učini nešto za njega.
– Osrednje – polako je rekao.
– Hajdemo do pekare, bit će tamo nešto i za nas – pozvala ga je i pokazala glavom pravac.
Počastili su se pitom, a ponudila mu je i dezert. Odbio je riječima: “Previše je.” Prije nego što je halapljivo počeo jesti, insistirao je da i ona uzme dio. Zahvalila je i uzela, da ga ne uvrijedi. U danima koji su uslijedili naučila je njegove mjere za trbuh: osrednje je značilo – baš gladan; u suprotnom, nije jeo. Minute koje su proveli skupa učinile su joj korak lakšim i ispeglale namrgođeno lice stavljajući na njega osmijeh. Nije više hodala bez osmijeha.
Kada su se rastajali, osjećala je nevjerovatnu lakoću. Druženja su se nastavljala. Nikad nisu trajala više od pet minuta. Bojala se upitati ga bilo šta. Jednostavno je slušala. Pričao je nepovezano: spava ispod mosta… zadovoljan je smještajem… Pokatkad se čak i hvalio tako malim stvarima, ali ona ih se ne bi sjećala sekundu nakon što su pohvale izgovorene. Imao je vlastitu mjeru stvari i događaja, a ona ih je vagala standardima života kojim je živjela.
Dekica je uvijek bila tu. Sve manja i manja, ali tu. Nekad ga je gledala kako pažljivo pali komadić i kako, dok odgorijeva, iz njegovog lica isijava nešto nevino čega ima još samo na djetinjim licima.
Svaki put uzeo bi je za ruku i milovao je. Jednom to nije učinio, pa je mahinalno nakon svojih pogledala u njegove ruke – bile su spržene.
– Šta ti se dogodilo? Jesi li se spržio tamo…
– Bilo mi je hladno. Rekli su mi da ugrijem ruke u sumpornoj vodi, i… – pokazao je na ruke.
Nije bio ljut. Slijegao je ramenima. Fascinirala ju je njegova mirnoća – prihvatanje života i izostanak negativnih osjećanja spram podlosti ljudi. Tek tada se zagledala u njegove prste. Neki su bili krivi, drugi polovični, a noktiju nije bilo. Primijetio je njen pogled.
– Bio sam logoru… više njih… Prijedor, Heliodrom, Višegrad, Potočari, Dretelj, Vogošća… – objasnio je tiho.
Pogledala ga je kao da ga prvi put vidi: smiješno odjeven, mirno joj je saopštio da je živio po logorima, a prije toga joj pokazao unakažene ruke. “Možda je lud?!”, pomislila je. Vrlo brzo, uz grižnju savjesti, shvatila je da je luđa ona. U njegovim očima vidjela je tajne života koje nije umjela iščitati.
Odvažila se i upitala za ime. Iako su se već mjesecima družili, nikada ga nije pitala ništa što se nije ticalo spavanja i jela.
– Mustafa – kratko je rekao i time završio razgovor.
Nakon višemjesečnog druženja dobio je ime – Mustafa. Kažu da značenje imena odredi i karakter osobe – a on je, prema tome, odabran i odlikovan. Zvanično je beskućnik koji ima dom. Istina pod mostom, ali ga je volio i skromno se ponosio njime. Nekad je bio neobrijan, ali nikada prljav. Povremeno je mijenjao odjeću, uvijek mnogo veću, kao i obuću. Uzimao je ako mu se nešto da, ali nikada nije prosio. I nije zaboravljao da u nekom danu spali komadić dekice. Nestajala je. Sada ju je gledala izbliza. Bilo je na njoj mnogo boja – svijetlih i tamnih, koje su se preklapale-prelijevale. Nije razaznavala nikakvu šaru, već samo tačke, manje i veće, razasute bez njoj nekog smislenog reda. Nije pitala ništa. Kao i sve ostalo što je želio da zna, kazivao je sam. Nadala se da će nekada, kada ocijeni da je vrijeme, ispričati. Bilo je nekog dostojanstva u tom njegovom beskućničkom životu. Vrijeme je oticalo. Bilo je sve hladnije. Njen je prijatelj sve češće hodao skupljen od zime, sad već grleći dio onoga što je nekad bilo ćebe. Gledajući ga, razdirala ju je savjest. “Stega sam se oslobodila, ali i dalje ništa ne činim”, ružila je sebe, gledajući ga nad kantom iz koje je kuljao dim.
Temperature su se već mjerile minusima. Ustala je jedno jutro odlučna da Mustafu smjesti u zidove od kojih će napraviti novi dom. Nije ga bilo. Tražila ga po stanici, ispod mosta… Okrenuo joj je pogled u drugi smjer i nestao. Nakon nekog vremena počela ga je sretati u autobusima. Sada je tokom dana boravio u njima, a noću je bio društvo čuvarima. Dekice je ostalo sasvim malo. Kada je od nje ostao još samo komadić od desetak centimetara, kazao je: “Paleći je, bliže sam domu. Ove tačke predstavljaju mapu onoga što trebam izbjeći. To su tačke koje predstavljaju mjesta na kojima pšenica više ne niče. Samo korov.”
Naredni put kada su se sreli, bili su u odvojenim autobusima. Mahao joj je praznih ruku.
(iz zbirke priča Kuća bez krova, Buybook, 2017.)
Fotografija: Almin Zrno
